Glad vreba svijetom. Prije sedam godina, Ujedinjeni narodi obećali su da će glad iskorijeniti do 2030. Međutim, broj ljudi koji gladuju prošle je godine dosegao 828 milijuna, a broj koji je bez presedana, 345 milijuna, trenutačno proživljava akutnu nesigurnost prehrane, upozorio je UN.
Covid-19 i vanredna klimatska situacija doveli su do porasta ovog broja, sa 135 milijuna prije pandemije na 276 milijuna do početka ove godine, što od svibnja 2020 predstavlja porast od 55% po indeksu cijena hrane Organizacije za hranu i poljoprivredu. “Mislili smo da ne može biti još gore”, izjavio je David Beasley, voditelj Svjetskog programa za hranu.
Ali, rat u Ukrajini povećao je troškove prijevoza i gnojiva, zbog porasta cijena goriva. Također je blokirao luke: Ukrajina i Rusija ranije su činile gotovo trećinu svjetskog izvoza pšenice (SAD tvrdi da Moskva pokušava prodati ukradeno žito u Africi). A mnoge zemlje srednjeg dohotka već su zbog pandemije potrošile velike dijelove svojih rezervi.
Čak i u bogatijim zemljama, kriza zbog rastućih troškova života dovela je do toga da sve više roditelja gladuje kako bi prehranili svoju djecu. U zemljama s niskim prihodima, gdje ljudi već troše dvije petine svojih prihoda na hranu, rastuće cijene doista su smrtonosne. Otprilike 2,3 milijarde ljudi suočava se s umjerenim ili ozbiljnim poteškoćama u nabavci dovoljno hrane, a u dijelovima Etiopije, Somalije, Južnog Sudana, Jemena i Afganistana, dijelovi stanovništva trpe katastrofalne razine gladi. Posljedice, u vidu društvenh nemira i političkog nasilja, već se vide u nekim zemljama.
Iako su čelnici G7 prošli mjesec obećali dodatnih 4,5 milijardi dolara za rješavanje prehrambene krize, to je samo djelić od 28,5 milijardi dolara koliko stručnjaci kažu da su potrebne (Britanija je inače smanjila izdatke za međunarodnu pomoć). Pomoć u hrani može proizvesti obilje drugih problema; Program UN-a za razvoj preporučio je slanje gotovine u mnogim slučajevima. Osim toga, potreban je suštinski zaokret u globalnoj poljoprivrednoj politici. Zemlje bi trebale preusmjeriti poticaje prema održivom uzgoju i kvalitetnoj hrani, da bi smanjile ovisnost o uvozu. Druge države, osobito SAD, trebale bi prioritetizirati žitarice za ljudsku prehranu u odnosu na biogoriva. Iznad svega, treba djelovati hitno. Možda je već prekasno da se neki životi spase, ali moramo spriječiti da dođe do još većih gubitaka.
