Foto: DPA – „Konkurencija je za gubitnike“ je deviza Petera Thiela, novoga bosa bivšeg kancelara Kurza
Skandali kao CumEx prevare nisu pojedinačni slučajevi. Iza njih se skriva strukturna prijetnja kroz privilegovane pljačkaške zajednice.
Trajalo je samo nekoliko tjedana dok kancelar Austrije koji je dao ostavku Sebastian Kurz, nije našao novi posao. Veliki investitor i Trumpov prijatelj Peter Thiel pobrinuo se za to da pad i ovoga skandalima opterećenog političara bude mekan.
Gledajući na takav razvoj nije čudo da danas oko 40 posto stanovništva misli da su partije i politika korumpirani. Skoro tjedno otkrivanje skandala kao što je poreska prevara CumEx i otkriće Pandora Papers u međuvremenu izazivaju samo još mrštenje. Međutim, jesu li to pojedinačni slučajevi ako su političari i gospodarski bosovi tako blisko povezani i koriste se sredstvima iz javnih budžeta? Koje strukture se nalaze iza ovih skandala? I šta imaju ove strukture sa sve većom podjelom našega društva na siromašne i bogate?
Superbogati „jedan procenat“ stalno je tematiziran u medijima. Postoje studije o socijalnoj nejednakosti, naprimjer od Thomasa Pikettyja a od elitnih istraživača znamo nešto o njihovoj moći i njihovom bogatstvu. Brzo postaje jasno: Izgleda da se poznaju mnogi koji profitiraju od korupcije. Oni se respektuju i sastaju se na neformalnim razgovorima, stvaraju svoje mreže i sami su saučesnici. Oni stvaraju pljačkaške sisteme među sobom ali i u društvu i radnom svijetu.
Izgleda da se poznaju mnogi koji profitiraju od korupcije. Oni stvaraju pljačkaške sisteme među sobom ali i u društvu i radnom svijetu.
Društvena kritika mora početi s tim uvjetima. Međutim, mnogi kritički pokušaji objašnjenja ne uspijevaju jer im nedostaje precizan izraz za te fenomene. “Kompetentna” kritika kapitalizma, da tako kažemo, ili čini “cijeli sistem” odgovornim za bilo kakvu kriminalnu aktivnost ili samo gleda na nesigurnu situaciju “podređenih” klasa. O posebnim političkim praksama “vladajućih klasa” ili elita rijetko se raspravlja. Uobičajena kritika elite, s druge strane, rijetko se odnosi na postojeće društvene prilike. U oba slučaja građani se često pojavljuju samo kao žrtve ili kao objekti datih okolnosti. To ne može biti.
Istovremno je iznenađujuće kako otvoreno neoliberalne ekonomske teorije, teorije ponašanja i teorije igara koncipiraju i diskutuju koruptivnu praksu u mrežama odnosa pod kriterijem efikasnosti. Diskusije o preduzetničkoj praksi su se promijenile. Egoistično maksimiranje koristi, kako je postavljeno u pristupu Rational Choice, etablira “pravo jačega“. Arhaični motivi kao koristoljublje, korištenje tuđih sredstava, pohlepa i čak pljačka legitimisani su kao fundamentalni sastavni dijelovi modernog svijeta gospodarstva.
Pritom se ne radi samo o ideološkom problemu meritokratije. Političke i gospodarske strukture su se promijenile i empirijski. Privatne sigurnosne službe, privatne armije, privatne arbitraže, naoružani građani, „No-Go-Areas“ i “paralelna društva” diverzificiraju funkcije suvereniteta. Kao u srednjem vijeku sa njegovim cehovima i religioznim zajednicama svaka sa svojim zakonima, suverenitetima i mehanizmima sankcionisanja imamo u dijelu ponovo posla sa različitim kvazi državnim prostorima i sa odsutnosti monoploizirane državnosti.
Arhaični motivi kao koristoljublje, korištenje tuđih sredstava, pohlepa i čak pljačka legitimisani su kao fundamentalni sastavni dijelovi modernog svijeta gospodarstva.
Ovaj razvoj i fenomeni nisu izraz propadanja demokratskih institucija u zapadnim zemljama. Međutim, oni dovode u pitanje legitimnu orijentaciju demokratije ka zajedničkom dobrostanju i sposobnost djelovanja države u odnosu na dominantne gospodarske interese. Danas ne važi država kao onaj ko se brine nego preduzeće. To ipak postavlja pitanje u čijem interesu je ovo stanje i ko od njega profitira.
Za odgovor na ova pitanja potreban je suvremeni pojam za političku praksu „vladajuće klase“. On mora na jednu stranu razjasniti državno teoretska pitanja suvereniteta i legitimiteta. S druge strane, mora uzeti u obzir širenje koruptivnih praksi te uključiti i kriminološke kategorije, koje zauzvrat uzimaju u obzir imitacije države – tj. mafijaške strukture. Ne radi se dakle samo o državama kojima dominira kapital nego i o legalnom i ilegalnom kapitalu koji sve više postaje država ili želi to postati. Jedan primjer je oponašanje državnosti u velikim digitalnim korporacijama, gdje se zaposlenici zaklinju na uski kanon vrijednosti uz bezuvjetnu lojalnost.
Ovdje je prikladan pojam „racket” (reket) iz kritičke teorije Maxa Horkheimera i Theodora Adorna. On izvorno potiče iz SAD i označava grupu koja slijedi svoje interese kriminalnim sredstvima na račun zajednice. U New Dealu 1930-ih postao je često korišten izraz u raspravi o velikim laburistima, odnosno dalekosežnom utjecaju sindikata. Tadašnje ilegalne mahinacije američkih sindikata koje su postale poznate prje svega preko vođe sindikata Jimmy Hoffa, treba razumjeti kao imitaciju prakse vladajuće klase. Sindikati nisu imali drugu šansu nego da im se prilagode da bi opstali protiv samovolje kapitalista u sistemu neregulisanih klasnih odnosa.
Reketiranje predstavljaju privilegovanu suradnju između privatnih menadžera, političkog personala i raznih drugih aktera koji organizuju poreske oaze, transferišu novac i koordiniraju internetske mreže.
Polazeći od skoro svakodnevnih skandala, koji međutim nisu nikakvi pojedinačni slučajevi, vrijedi pojam reketiranja postaviti u aktuelni društveni kontekst. Reketiranje predstavljaju privilegovanu suradnju između privatnih menadžera, političkog personala i raznih drugih aktera koji organizuju poreske oaze, transferišu novac i koordiniraju internetske mreže. To se može dobro razumjeti iz Pandora Papers (Pandora dokumentima) koji su procurili, u kojima se pokazuje kao advokatske kancelarije, konsultantske firme i klijenti iz politike i gospodarstva usko sarađuju. I meksikanski karteli droge, korupcija vlade Zuma u Južnoj Africi i vlade Bolsonara u Brazilu ili povezanost preduzeća i politike u krizi opijata u SAD mogu se obuhvatiti pojmom reketiranja – isto kao i suptilnije umreženje između politike i gospodarstva u Njemačkoj.
Pojam reket nipošto nije temeljna osuda svih vodećih aktera u politici, biznisu i društvu – tj. nije opis sveprisutne vladavine bandi. Radi se o „mogućem“, s pravom, jer od reketiranja stvorene privilegovane pljačkaške zajednice dobijaju u našem društvu suptilno priznanje. Bogati sigurno svjesno ne razbijaju društvo. Oni to također rijetko rade iz političke kalkulacije. Mnogo češće je socijalna podjela rezultat njihovih prirodnih a ne ugrađenih profitnih interesa i sa tim povezane eksploatacije ljudi i prirode. Pojam reketiranja pomaže nam kao šema za analizu da ovu praksu mnogo konkretnije kritikujemo. Ova praksa nije beznačajan prekršaj. Ona je strukturna i opasna jer neoliberalizam i vladavina reketa imaju jedno zajedničko: Oboje su neprijatelji demokratije.
Piše: Kai Lindemann – ipg-journal.de
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović, Tačno.net
