Nova Dipo – stari problemi
Foto: Nova DIPO
Ovaj tekst je nastao na osnovu razgovora sa radnicima koji su zamolili da se njihova imena ne navode kako bi smanjili rizik od odmazde Uprave.
Posljednjih nekoliko godina, firma Nova Dipo iz gornjih Podgradaca u Gradišci postala je sinonim za kršenje radničkih prava, mobing i loše radne uslove. O problemima sa kojima se suočavaju radnici Nove Dipo pisali smo u maju prošle godine kada je oko 170 radnika štrajkovalo zbog neisplaćivanja plata i neuplaćivanja socijalnih, penzionih i zdravstvenih doprinosa. Detaljnije o tome štrajku smo pisali ovdje. Kako kažu radnici problemi su počeli od 2018. godine kada je vlasnik Ljubomir Ćubić upravljanje firmom dao svojoj kćerki. Sve lošije poslovanje i kršenja radnih prava su se od tada samo pogoršavali. Nezadovoljstvo radnika je bilo sve izraženije što se prvo pokušalo kanalisati kroz osnivanje sindikalne organizacije u firmi koja bi se borila za zaštitu prava radnika. Taj pokušaj se završio tako što je uprava otpustila 20-ak radnika koji su inicirali osnivanje sindikalne organizacije, o čemu smo tada pisali. Pod pritiskom loših radnih uslova i onemogućavanja sindikalne borbe, veliki broj radnika je odlučio da napusti firmu i pronađe drugo zaposlenje kako bi obezbijedili individualnu egzistenciju. Na ovakvu odluku su se mahom odlučivali mlađi radnici. Firma je tako sa 400 radnika, spala na 200 da bi trenutno u firmi ostalo nešto preko 100 radnika, većinom starijih koji su pred krajem radnog vijeka.
Od tada do danas stanje u firmi se rapidno pogoršavalo. U vrijeme pisanja ovog teksta, radnici, njih oko 100 iz proizvodnog sektora, su u štrajku već drugu sedmicu. Prema riječima člana štrajkačkog odbora i jednog od vođa štrajka, ovo je šesta obustava rada od početka ove godine. Glavni problemi koji muče radnike su ostali isti: kašnjenje plata i ono što radnicima pričinjava veću muku je i daljnje neuplaćivanje socijalnih, zdravstvenih i penzionih doprinosa koji sada već nisu uplaćeni punih pet godina. Pošto su u firmi ostali radnici sa prosjekom godina preko 50, nemogućnost odlaska kod ljekara ili plaćanje zdravstvenih usluga u trenutku kada nemate ni platu, predstavlja pravi izazov. Lijekovi su takođe skupi. Kako radnici ističu, problem je recimo nabavljanje inzulina za dijabetičare koje je skoro nemoguće jer taj lijek možete nabaviti samo preko Fonda zdravstvenog osiguranja. Starosna struktura radnika je takva da je nepovezivanje radnog staža dovelo do toga da se trenutno desetak radnika ne može penzionisati iako su za to ispunili uslove. Kako kaže jedan od radnika koji je u avgustu ispunio uslove za penzionisanje: „Supruga i ja, koja radi u istoj firmi, smo ispunili uslove za odlazak u penziju, ali pošto firma pet godina nije povezala staž, to je sada nemoguće. Iako sam se obraćao direktoru Veljku Beuku da se to riješi, on se nije udostojio ni da me primi kako bi se ta stvar pokušala riješiti.“ Dodaje da „njegovo pogoršano zdravstveno stanje i godine mu više ne dozvoljavaju da traži drugi posao i preostaje mu samo da čeka da li će se staž povezati ili će morati čekati 65. godinu kako bi ispunio uslove za penzionisanje“.
Kako obično biva, za nezavidnu situaciju radnika u Novoj Dipo niko se ne zanima a kamoli da pokuša to da riješi. Član štrajkačkog odbora kaže da su se nakon što uprava nije htjela da riješi probleme radnika, obraćali i gradonačelniku Gradiške Zoranu Adžiću, Ministarstvu privrede i preduzetništva RS, Poreskoj upravi RS i entitetskoj inspekciji. Međutim, niko se nije pokrenuo kako bi probleme radnika barem pokušao riješiti iako je jasno da uprava i vlasnik Nove Dipo krše brojne zakone Republike Srpske. Dodaje da su se onda odlučili da angažuju advokata i da tuže firmu i Poresku upravu RS. Onda je Poreska uprava, kako bi pokazali da nešto rade, blokirala privremeno račun firme i povukla novac sa firminog računa kako bi uplatila par mjeseci doprinosa. Uradila je to sa novcem koji je bio namijenjen za plate radnika! Jedan od radnika s kojim smo takođe pričali, kaže da je kontaktirao bijeljinsku BN televiziju, koja važi za opozicioni medij u RS, kako bi pokušali preko medija da ukažu na svoj položaj i probleme. Iako su iz uredništva iz Banja Luke obećali da će napraviti reportažu, to do sada nisu uradili a na njihove ponovne pozive nisu odgovarali. Radnici sumnjaju da razlog nedolasku novinara BN leži u tome što je vlasnik Nove Dipo Ljubomir Ćubić pao u nemilost režima u RS i da je moguće da je sada kao kapitalista i lokalni moćnik u vezi sa opozicionim partijama u RS, a BN jeste medij u službi opozicionih stranaka u Republici Srpskoj.
Iz razgovora sa radnicima Nove Dipo jasno je da oni više ne vidi perspektivu u kojoj će firma raditi. Stanje se ne popravlja i sve je gore od 2018. godine. Uprava zajedno sa direktorom je obećavala popravak stanja i redovnu isplatu zaostalih doprinosa i plata od 01. septembra ove godine, od čega se ništa nije ostvarilo. U firmu koja se bavi preradom drveta od početka godine nije ušla ni mrva drvne sirovine, što pokazuje da uprava zbog dugovanja Šumskom gazdinstvu „Gradiška” nije uplatila kvote za sječenje. Čak i da se pokrene proizvodnja, postavlja se pitanje sa kojim sirovinama bi se radilo ako se zna da prema riječima radnika „drvo kao sirovina mora skoro tri mjeseca prolaziti kroz proizvodni proces da bi stiglo do finalne proizvodnje”. Za propast firme radnici isključivo krive vlasnika Ljubomira Ćubića i upravu na čelu sa direktorom Veljkom Beukom koja je po njegovim instrukcijama vodila firmu ne mareći šta će biti sa njom ili sa sudbinom radnika. Kako kažu radnici, postoje indicije da su pare od prihoda Nove Dipo prebacivane drugim firmama u vlasništvu pomenutog Ćubića kao što su banjalučka drvnoprerađivačka firma “Vrbas DI” i građevinska firma “Niskogradnja” iz Laktaša. Za sudbinu Nove Dipo vezana je i budućnost ovog potkozarskog kraja koji sve više odumire jer zajednicu napuštaju mladi u potrazi za poslom i boljim radnim uslovima.
Radnici Nove Dipo prolaze isto ono što su radnici u RS i ostatku BiH prošli posljednjih decenija. Sprega novopečenih kapitalista (kod nas popularno zvanih tajkuna), lokalnih, entiteskih i državnih struktura koje su sve redom podređene interesima vladajuće bogataške klase biznismena, ratnih profitera i političara koji svjesno pljačkaju imovinu i druga društvena dobra koju su radnici stvorili ili stvaraju. Dok se njihovi džepovi pune, radnicima ostaju mrvice, firme u stečaju i uništene lokalne zajednice koje su bile oslonjene na industrijsku proizvodnju.
Foto: Dopis radnicima od strane Uprave firme u kojoj se
obećava redovna uplata doprinosa od 01. septembra
I takvo stanje će biti dok radnici ne shvate da su pitanja radnih mjesta, dostojanstvenih plata, radnih prava upravo najbitnija životna stvar iz koje proizilaze sve druge društvene aktivnosti, a da je borba za individualnu egzistenciju moguća samo kao kolektivna borba, ne samo štrajkovima na ekonomskom polju, već i organizovanjem na političkom terenu. Iskustvo nam pokazuje da se borba protiv gazda, tajkunske države i njihovih političkih predstavnika, koji se radničkim pitanjima bave samo populistički u predizbornim kampanjama kada skupljaju jeftine političke poene, može voditi samo kroz radnike organizovane u borbene sindikalne organizacije i radničku partiju koja u prvi plan stavlja borbu za materijalne interese i dostojanstvo ljudi koji žive od svog rada.
Autor: Dejan Prodanović
