Narges Mohamadi/ Foto: Twitter
Narges Mohamadi, najistaknutija iranska aktivistkinja za ljudska prava, izgubila je karijeru, porodicu i slobodu, ali to nije umanijilo njenu riješnosti da se bori da promijeni Iran
Kada je Narges Mohamadi bila djevojčica, majka joj je rekla da se nikada ne bavi politikom. Cijena borbe protiv sistema u zemlji kao što je Iran bila bi previsoka.
Ispostavilo se da je to upozorenje bilo dalekovido.
Mohamadi (51), najistaknutija iranska aktivistkinja za ljudska prva i prava žena, sada služi desetogodišnju zatvorsku kaznu u ozloglašenom zatvoru Evin u Teheranu zbog “širenja antidržavne propagande”.
Trenutno zatočeništvo nije njen prvi susret sa surovim odnosom Irana prema neistomišljenicima.
Tokom proteklih 30 godina, iranska vlada ju je kažnjavala iznova i iznova zbog aktivizma i pisanja, lišavajući je većine onoga što voli - karijere inženjera, zdravlja, vremena sa roditeljima, suprugom i djecom i njene slobode.
Mohamadi je posljednji put čula glasove svojih 16-godišnjih blizanaca, Alija i Kijane, prije više od godinu dana. Posljednji put je sina i ćerku držala u naručju prije osam godina. Njen suprug Tagi Rahmani (63), takođe pisac i istaknuti aktivista koji je 14 godina proveo u zatvoru u Iranu, živi u egzilu u Francuskoj sa blizancima.
Patnja i gubitak koje je pretrpjela nisu umanjili njenu odlučnost da nastavi da se bori za promjene.
Što me više kažnjavaju, što mi više oduzimaju, to sam odlučnija da se borim dok ne postignemo demokratiju i slobodu i ništa manje od toga
Kroz mali prozor u njenoj ćeliji u ženskom odjeljenju Evina, pruža se pogled na planine koje okružuju ovaj zatvor u sjevernom dijelu Teherana. Proljeće je ove godine donijelo više kiše, a brda su bila prekrivena poljskim cvijećem.
“Svakog dana sjedim ispred prozora, zurim u zelenilo i sanjam o slobodnom Iranu”, rekla je Mohamadi u rijetkom intervjuu putem telefona iz Evina u aprilu.
“Što me više kažnjavaju, što mi više oduzimaju, to sam odlučnija da se borim dok ne postignemo demokratiju i slobodu i ništa manje od toga”.
“Njujork tajms” je takođe intervjuisao Narges Mohamadi preko telefona u aprilu 2022, kada je iz medicinskih razloga nakratko puštena iz zatvora. U martu i aprilu ove godine, “Tajms” ju je intervjuisao slanjem pitanja u pisanoj formi i tajnim telefonskim pozivom iz zatvora koji je dogovoren preko posrednika.
Prošlog mjeseca, zatvorske vlasti su joj ukinule pravo na telefon i posjete zbog izjava koje je dala iz zatvora u kojima osuđuje iransko kršenje ljudskih prava, a koje su objavljene na njenoj Instagram stranici, saopštila je njena porodica.
Američki PEN joj je dodijelio nagradu za slobodu medija (Barbey Freedom to Write) na godišnjoj gala svečanosti u Njujorku prošlog mjeseca. Ujedinjene nacije su je proglasile za jednog od tri dobitnika Svjetske nagrade za slobodu medija ove godine.
“Narges Mohamadi je ostala nepokorni glas protiv represije iranske vlade čak i dok je bila među njenim najprogonjenijim metama”, rekao je Kenet Rot, izvršni direktor Hjuman rajts voča od 1993. do 2022. “Ona je ostala nepopustljiva uprkos zatočeništvu, nastavljajući da izvještava o zlostavljanju od strane vlasti čak i iz zatvorske ćelije. Njena upornost i izuzetna hrabrost su izvor inspiracije širom svijeta”.
Mohamadi je odrasla u centralnom gradu Zanjan u porodici srednje klase. Njen otac je bio kuvar i poljoprivrednik. Porodica njene majke bila je uključena u politiku, a nakon što je Islamska revolucija 1979. srušila monarhiju, uhapšeni su njen ujak aktivista i dva rođaka.
Dva sjećanja iz detinjstva, kako je ispričala, podstakla su njen aktivizam: na majku koja je svake nedjelje punila crvenu plastičnu korpu voćem i išla u posjetu bratu u zatvoru, i na to kako je majka svakog dana sjedjela na podu pored televizora da čuje imena pogubljenih zatvorenika.
Jednog popodneva, voditeljka je objavila ime njenog nećaka. Prodorni jauci njene majke i način na koji se njeno tijelo zgrčilo od tuge na tepihu ostavili su trajni trag na devetogodišnjoj djevojčici i postali pokretačka snaga njenog doživotnog protivljenja pogubljenjima.
Kada je Mohamadi krenula na koledž u gradu Kazvin da studira nuklearnu fiziku, htjela je da se pridruži ženskim studentskim grupama, ali nijedna nije postojala. Zato ih je osnovala, prvo žensku planinarsku grupu, a zatim i grupu za građanski aktivizam.
Na koledžu je upoznala supruga, poznatu ličnost u iranskim intelektualnim krugovima, kada je pohađala tajna predavanja o građanskom društvu koja je on držao. Kada ju je zaprosio, roditelji su joj rekli da je politički brak osuđen na propast. Rahmani je svoju prvu godišnjicu braka proveo u samici.
Ovaj par je živio u Teheranu, gde je Mohamadi osnovala, proširila i ojačala organizacije civilnog društva koje su radile na pravima žena i manjina i branile zatvorenike osuđene na smrt.
Takođe je pisala kolumne o pravima žena za novine i - da bi zaradila pouzdan prihod - radila kao inženjer u firmi za građevinsku inspekciju. Vlada je primorala tu firmu da je otpusti 2008.
Pravosuđe je Narges Mohamadi osudilo pet puta, hapsilo je 13 puta i osudilo na ukupno 31 godinu zatvora i 154 udarca bičem. Protiv nje su ove godine pokrenuta još tri sudska postupka koji bi mogli da dovedu do dodatnih osuda, rekao je njen suprug.
Njihova četvoročlana porodica nije bila na okupu, kada jedan od roditelja nije bio u zatvoru ili u izgnanstvu, otkad su blizanci bili bebe. Mohamadi i Rahmani su kazali da njihov sin često kaže da je ponosan na rad svoje majke, ali ćerka dovodi u pitanje odluku roditelja da imaju djecu kada je njihov aktivizam ostao prioritet po svaku cijenu.
Praznici i rođendani su momenti kada djeca intenzivnije tuguju zbog njenog odsustva, rekao je njen suprug.
“Ova razdvojenost nam je nametnuta. Veoma je teško. Kao muž i otac, želim da Narges živi sa nama. A kao njen partner u aktivizmu, obavezan sam da podržavam i ohrabrujem njen rad i pomognem da se njen glas čuje”, rekao je Rahmani u intervjuu u Njujorku kada je došao da primi nagradu PEN u njeno ime.
Da bi se Iran transformisao u demokratiju, promjena mora doći iznutra kroz razvoj snažnog civilnog društva
Od septembra prošle godine, aktivizam iranskog para je postao još značajniji. Širom države je izbio ustanak, predvođen ženama i djevojkama, zahtijevajući kraj Islamske Republike. Povod je bila smrt mlade žene Mahse Amini, koja je bila u pritvoru moralne policije zbog optužbi o kršenju iranskih pravila o hidžabu.
Čak i iz pritvora, Mohamadi je ohrabrivala građansku neposlušnost, osuđivala vladin nasilni obračun sa demonstrantima, uključujući pogubljenja, i zahtijevala od svjetskih lidera da obrate pažnju na borbu Iranaca za slobodu.
Njeni višedecenijski napori su pomogli u podizanju svijesti u Iranu o ovim pitanjima. Da bi se Iran transformisao u demokratiju, kaže ona, promjena mora doći iznutra kroz razvoj snažnog civilnog društva.
“Kao i mnoge aktivistkinje u zatvoru, opsjednuta sam pronalaženjem načina da podržim taj pokret”, rekla je u pisanom dijelu intervjua. “Mi, građani Irana, izlazimo iz teokratije Islamske Republike. Ta tranzicija neće bizi laka. To će biti dug i težak proces, ali dokazi ukazuju na to da će se definitivno dogoditi”.
Odbija da bude žrtva
Mohamadi je oduvijek tretirala zatvor kao platformu za aktivizam i Petrijevu šolju za naučna istraživanja. Tokom pobune je organizovala tri protesta i držala govore u zatvorskom dvorištu. Žene su pjevale, skandirale i po zidovima pisale parole, koje su stražari odmah izbrisali.
Sve vrijeme u zatvoru, vodila je nedjeljne radionice za zatvorenice, podučavajući ih građanskim pravima.
Istraživanje Narges Mohamadi iz zatvora, zasnovano na intervjuima sa zatvorenicima, rezultiralo je knjigom o emocionalnom uticaju samice i zatvorskih uslova u Iranu. U decembru je objavila izvještaj o sistematskom seksualnom zlostavljanju i fizičkom zlostavljanju zatvorenica.
Njeni prijatelji i kolege kažu da je najistaknutija osobina Mohamadi njeno odbijanje da bude žrtva. Školovana pjevačica persijske klasične muzike, ona organizuje okupljanja u odjeljenju gdje pjeva, “bubnja” na loncu i igra sa ostalim ženama. U martu je za Novruz, iransku novu godinu, predvodila grupu koja je pjevala persijsku verziju italijanske protestne pjesme “Bela ćao”.
“Kada se zatvor oduži mnogo godina, morate svom životu dati smisao u zatočeništvu i održati ljubav živom”, rekla je Mohamadi. “Moram da držim pogled na horizontu i budućnosti, iako su zatvorski zidovi visoki i blizu i zaklanjaju mi pogled”.
Autor: Njujork tajms
Priredila: A. Šofranac, Vijesti.me
