Sastanak Beogradske grupe roditelja nestalih beba
Iako nema dokaza da se u Jugoslaviji provodila masovna organizirana trgovina novorođenčadi, preko tri tisuće obitelji vjeruje u mogućnost da njihova djeca nisu umrla, nego da su dana na posvajanje. Cijeli pokret potrage za bebama i upornost njegovih aktera ovaj fenomen čini izuzetno zanimljivom refleksijom kolektivne traume, u kojoj se miješaju specifično žensko iskustvo, iskustvo obespravljenih pacijenata zdravstvenog sistema i iskustvo društva formiranog na paranoji od duboke države.
Piše: Nataša Škaričić
Na zadnjim parlamentarnim izborima u Srbiji pojavio se neobičan savez između bivšeg predsjednika države Borisa Tadića (Socijaldemokratska stranka), bivšeg ministra ekonomije i ismijavanog borca protiv "agresivnih vaksera" Saše Radulovića (Dosta je bilo) i Ane Pejić i njezinog pokreta Otete bebe – promena sistema. Osvojili su 0,8 posto glasova birača i crveni karton zbog kršenja autorskih prava iz Hrvatske: Vanna Vrdoljak i Adonis Ćulibrk Boytronic tužili su koaliciju zbog neovlaštenog korištenja pjesme "Tek je 12 sati" u kampanji. Nakon predvidljivog fijaska, očekuje se da dvojica poznatih aktera ove bizarne političke inicijative konačno siđu s javne scene, a da na njoj ostane žena o kojoj se u Hrvatskoj gotovo ništa ne zna – Ana Pejić.
Pokret Otete bebe stranački je nastavak Udruženja roditelja nestalih beba Vojvodine, čija je Pejić predsjednica. To je jedna od nekoliko udruga koje u Srbiji desetljećima jurišaju na sve moguće državne institucije s ciljem da se ustanovi što se dogodilo s hiljadama djece rođene od 1970-ih godina naovamo. Radi se o novorođenčadi koja je nekoliko sati ili dana nakon porođaja proglašena mrtvom, o čemu su majkama pruženi slabašni ili čak nikakvi odgovori i informacije, skoro uvijek posredno.
Sistem se potpuno nadvio nad ženama koje su tek rodile i doživjele tragediju: tijela nikada nisu predana na identifikaciju majkama ni članovima obitelji, roditeljima je onemogućen ukop bez objašnjenja ili pod izgovorom da će se žena traumatizirati, naknadno tražena dokumentacija o uzroku i vremenu smrti pokazala se kaotičnom, često neautentičnom, a prečesto uopće nije nađena. Koliko su bolnice neuviđavno postupale prema majkama i čitavim obiteljima novorođene djece, pritom kršeći jugoslavenske i srpske zdravstvene propise, govore i originali telegrama putem kojih su roditelji često obavještavani da je dijete umrlo, uz kratku konstataciju – bolnica će izvršiti ukop.
Takva sistemska bezobzirnost i mizogonija u zdravstvu i ginekologiji u Srbiji potaknula je pokret koji se odmah odmaknuo od kritike zdravstvenog sustava: preko tri tisuće obitelji iskreno vjeruje u mogućnost da su njihova djeca živa i da žive u familijama koje su ih usvojile zahvaljujući organiziranoj trgovini u kojoj su sudjelovale tajne službe Jugoslavije i Srbije. Za to čak ni najuvjereniji nemaju nikakvih dokaza, što cijeli pokret i upornost njegovih aktera čini izuzetno zanimljivom refleksijom kolektivne traume, u kojoj se miješaju specifično žensko iskustvo, iskustvo obespravljenih pacijenata zdravstvenog sistema i iskustvo društva formiranog na paranoji od duboke države. U intenzivnom medijskom praćenju ovakvih priča ništa od ovoga se ne vidi, premda su se time bavili i novinari s odličnom profesionalnom reputacijom koji su iskustva roditelja prenosili uz minimum obrade.
Medijski bum – koji su Tadić i Radulović na izborima htjeli iskoristiti preko Ane Pejić – u Srbiji je počeo 2001. godine, no na prijelomni je trenutak za pokret i traumatizirane roditelje trebalo dugo čekati i investirati ogromnu energiju, vrijeme i trud. On se dogodio 2013. godine, kada je presudom Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u predmetu Zorica Jovanović protiv Srbije utvrđeno da je postupcima bolnice prema rodilji, oduzimanjem prava na ukop umrlog djeteta, neuređenošću bolničkih procedura i dokumentacije o toku poroda i smrti djeteta, kao i reakcijama svih drugih institucija kojima se podnositeljica predstavke poslije tragedije obraćala, prekršen članak 8. (pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života) Europske konvencije o ljudskim pravima. U presudi je opisano kako je Jovanović 28. listopada 1983. godine u Općoj bolnici Ćuprija rodila zdravo muško dijete i dojila ga sve do 30. listopada, kada su joj u bolnici najavili da će sutradan oboje biti otpušteni. Međutim, 31. listopada, oko 6 i 30 ujutro, liječnik je majci javio da je beba umrla.
Telegram saučešća kojim porodicu obavještavaju da sahranu vrši bolnica
"Podnositeljica je u tom trenu potrčala hodnikom prema sobi u kojoj je njezin sin bio smješten, no dvije su je osobe fizički obuzdale. Medicinska sestra joj je pokušala ubrizgati sedativ, čemu se podnositeljica oduprla. Na kraju je podnositeljica u stanju šoka otišla iz bolnice, nakon čega se njezina rodbina pokušala informirati o preuzimanju tijela djeteta. Rečeno im je da ono ne može biti predano obitelji, jer je otpremljeno u Beograd, gdje će se obaviti obdukcija", stoji u rješenju ESLJP-a, uz napomenu da je to već tada bilo vrlo neobično i da je "odstupalo od uobičajene procedure".
Nakon što se počelo izvještavati o brojnim slučajevima s gotovo identičnim scenarijem, Jovanović se ohrabrila i 24. listopada 2002. godine od Opće bolnice Ćuprija zatražila svu relevantnu dokumentaciju o smrti svog sina. "Podnositeljica je 12. studenog dobila obavijest da je dijete umrlo od nepoznatog uzroka 31. listopada 1983. godine u 7.15 i da nema nijednu drugu informaciju o događaju, jer je njihov arhiv uništen u poplavi". Istog mjeseca Općina Ćuprija obavijestila je podnositeljicu predstavke da je zabilježeno rođenje djeteta, ali ne i smrt.
U siječnju 2003. godine otac podnosi kaznenu prijavu protiv medicinskog osoblja bolnice za otmicu djeteta, no općinski tužitelj prijavu odbacuje kao neosnovanu, tvrdeći da postoji dokaz da je njegovo dijete umrlo 31. listopada. Budući da je 2007. godine podnositeljica od Općine Ćuprija dobila rodni list i da je istovremeno potvrđeno da smrtni list ne postoji, da tijelo ni obdukcijski izvještaj nikada nije predano obitelji i da obitelj nikada nije informirana gdje i kada je tijelo sahranjeno, a tužiteljica je zbog toga godinama liječena od depresije, sud zaključuje da je gospođa Jovanović "pretrpjela kontinuirano kršenje prava na poštovanje njenog obiteljskog života zbog stalnog neuspjeha države Srbije da joj pruži pouzdane informacije o tome šta se desilo sa njenim sinom", zaključuje ESLJP.
Istim rješenjem, sud u Strasbourgu se poziva "na veliki potencijalni broj mogućih tužitelja", te pod člankom 46. (obvezujuća snaga i primjena) nalaže da Srbija mora poduzeti mjere i dati uvjerljive odgovore o tome što se desilo svakom nestalom djetetu i roditeljima osigurati adekvatnu odštetu. To je zemlju natjeralo da, pod prijetnjom sankcija zbog otezanja, 2020. godine konačno donese Zakon o utvrđivanju činjenica o statusu novorođene dece za koju se sumnja da su nestala iz porodilišta u Republici Srbiji.
Sam sadržaj zakona, koji je iznevjerio očekivanja udruga, kao i događaji prije njegovog usvajanja, igraju značajnu ulogu u masovnosti uvjerenja da iza ovakve prakse stoji organizirani kriminal trgovine djecom iz rodilišta i da Srbija po tome stoji uz bok Španjolskoj, Irskoj, Argentini i Čileu, u kojima je oduzimanje djece bilo dio diktatorskog terora ili strategije Katoličke crkve koja se prodajom rješavala djece rođene "u grijehu". Pored toga, razlike među roditeljskim skupinama nisu male, kao ni međusobna razilaženja i otvoreni sukobi. Dio je izrazito antijugoslavenski nastrojen i opsjednut teorijama o učešću Udbe u otmicama djece, neki se hvale političkim kontaktima sa sadašnjim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, na primjer predsjednik Udruge za istinu i pravdu o bebama Radiša Pavlović, Pejić je prošle godine pokušala ući u parlament; neki ne žele primiti nikakvu odštetu za dokaz o statusu djeteta, a drugi smatraju da se takva pravna mogućnost ne smije otpisati, no većina se slaže da je ovo velika humanitarna katastrofa koju treba sistemski rješavati mimo svake stranačke politike.
Sumnje u kriminal odnose se na gotovo sve zemlje bivše Jugoslavije, a grupe roditelja organizirane su u BiH i u Sloveniji, samo u mnogo manjem opsegu.
- Mislim da sam prvi put za takve sumnje čula preko štampe u BiH. Više se ne sećam koji je medij to objavio, ali radilo se o nekoj teškoj priči o sudbini sedam beba iz porodilišta u Tuzli koje su proglašene mrtvima. Vesti su tad još bile prilično nejasne. Spominjala se zamena u rodilištima i da su deca završila kod nebioloških roditelja, a tek su se koncem 1970-ih i početkom 1980-ih sporadično javljale, uglavnom vernice, kojima u bolnicama nije bilo dopušteno da sahrane svoju decu - za Novosti kaže poznata srpska pravna stručnjakinja i umirovljena profesorica Vesna Rakić Vodinelić.
Rakić Vodinelić je skupa s kolegom Danilom Ćurčićem, advokatom i programskim direktorom Inicijative A 11, 2014. godine pisala Zakon o istraživanju položaja nestale novorođenčadi, koji je Vlada velikim dijelom odbacila radeći na tzv. Zakonu o nestalim bebama iz 2020. godine.
- Priče su se u to doba više širile među stanovništvom nego u štampi, a poticalo ih je to što majkama umrle novorođenčadi u bolnici nisu hteli pokazati decu, niti su obiteljima dozvoljavali da preuzmu telo deteta i obave ukop. Matrica je bila uvek ista: rekli bi ženi da je bolje da se ne traumatizira i nagovarali je da čim pre zaboravi na smrt deteta i da razmišlja o novome. Primećeni su i neki obrasci u procedurama i neka imena koja su se ponavljala: npr. često se spominju porodilišta tadašnja Višegradska i Narodni front u Beogradu, pa imena nekih lekara, vreme smrti je često noć ili vikend, češće se događalo nakon poroda sasvim zdravih blizanaca i često je umirao onaj koji je na porodu imao bolji APGAR (indeks vitalnosti) itd. Početkom 1990-ih, kada su počeli ratovi, zavladao je kaos koji se prelio i na ovu situaciju. U tom su trenu neki mediji, uglavnom opozicijski, počeli poklanjati više pažnje ovom fenomenu i otvoreno spominjati mogućnost da ta deca nisu umrla, nego da su ukradena i nezakonito usvojena - govori Rakić Vodinelić.
Njezin je interes za ovu priču konačno probuđen presudom protiv Srbije u Strasbourgu.
- Moram reći da me u tom trenutku najviše fasciniralo to što je javnosti sasvim nepoznata advokatkinja Dragica Govedarica iz Batočine, malog mesta kod Kragujevca, napisala tako maestralnu predstavku za ESLJP. S užitkom sam to čitala i bila ponosna na koleginicu, koja je uspela u tome da Strazbur natera Srbiju da prizna povredu prava na porodični život i osigura nezavisni mehanizam da se utvrdi sudbina te dece, a da se s druge strane roditeljima isplati pravična naknada. Tad je postalo jasno da je cela stvar mnogo ozbiljnija nego što je predstavljeno i nego što smo svi mi do tada shvatali. Srbiji je nametnuta obaveza da istraži šta se s decom desilo - prisjeća se Rakić Vodinelić.
Na poziv Mirjane Novokmet, predsjednice Beogradske grupe roditelja nestalih beba, s Ćurčićem je počela raditi na zakonu, no danas je nezadovoljna verzijom koju je država prihvatila i donijela.
- Kolega i ja smo krenuli od toga da postoji problem zastare i nedostatka živućih svedoka, i to smo hteli da premostimo nekim metodama preuzetim iz krivičnog prava. Na primer, da u zakonu bude mogućnost krivičnog progona za lažno svedočenje ili zataškavanje slučaja. Pošto se sve skupa događalo u vremenu za koje sadašnja vlast ne može biti odgovorna, imali smo velika očekivanja od države i verovali da će zakon proći, no usvojena je verzija koja ne zadovoljava nikoga, ni državu koja mora da spere ljagu sa sebe od ovog ozbiljnog skandala, ni roditelje. Njih ovaj zakon svodi na potražitelje odštete, a oni žele nešto mnogo veće. Žele istinu o tome što im se dogodilo sa djecom i prihvatit će je, ma kakva ona bila - kaže poznata pravna stručnjakinja.
Kada bi se bivšu državu zaista moglo inkriminirati konkretnim dokazima o organiziranoj otmici beba, Jugoslavija bi na mapi svijeta bila upisana kao jedina zemlja s komunističkim vodstvom u kojoj se odvijao takav kriminal. Počeci transgeneracijske fobije od krađe djece najvjerojatnije sežu do vremena Josipa Broza Tita, kada su neki mediji o inozemnom interesu za usvajanje jugoslavenske djece pisali u antikolonijalističkom tonu, u kojem se danas izvještava o usvajanju npr. afričke djece.
Vesna Rakić Vodinelić (Foto: Medija centar Beograd)
"Strani državljani veoma su zainteresovani za našu decu", rekla je Mileva Bačkonja, direktorica Centra za socijalni rad beogradske općine Palilula, odakle je "za dve godine strancima na usvajanje dato 12 beba". "Svoju želju da uzmu baš dete iz Jugoslavije oni obrazlažu time što tvrde da smo mi zdrava, vitalna nacija, još neiskvarena visokim standardom i ultracivilizacijom", pišu 1972. godine u izdanju poznatog Borbinog magazina "Svet" autori Buba Mišić i Miodrag Bogdanović. Obojica su objavljivala serijale o kupovini djece iz Jugoslavije u kojima je, između ostalog, pisalo da je "na svetskom kongresu o usvajanju u Milanu, delegatkinja iz Danske rekla dr. Ivu Nedeljkoviću, naučnom saradniku Instituta za socijalnu politiku SR Srbije: Usvajam dete iz Vijetnama, za mene su vaša užasno skupa".
S ovim je vremenskim odmakom nemoguće utvrditi je li se radilo o propagandi protiv trulog Zapada ili se prodaja djece u vrijeme Jugoslavije zaista događala, no u oba je slučaja bizarno da se država javno proglašavala nemoćnom da se obrani od takvog kriminala. "Upozoren sam da se, zbog pravnog formalizma i birokratizma u postupku međunarodnih usvojenja čak i dece koja su rođena i nalaze se u Jugoslaviji, putem posrednika razvio takav biznis koji je na skandalozno zao glas izneo naše 'metode' kod usvajanja i 'proslavio' ga u međunarodnim oblicima realizacije kao jednog od basnoslovno skupih", citira se Nedeljković u izdanju "Sveta" od 14. siječnja 1972. godine.
- I za mene je to, koliko se sećam, počelo 1970-ih - potvrđuje za Novosti Mirjana Novokmet, koja je i sama doživjela traumu.
- Sećam se da je o kupovini dece u Titovo vreme pisala neka štampa, ali to se ozbiljno razmahalo tek 1990-ih, kada smo suočeni s masovnim nestancima dece u porodilištima, uvek po istom obrascu. Krenuli smo da pratimo tragove i dokaze o sudbinama te dece u bolnicama i utvrđivali neverovatne stvari. Šta da, na primer, kažemo na priču Nikole Šegrta čija se supruga porodila 16. oktobra 1993. godine, kada je rekao da u parafinskom kalupu (kalup koji sadrži DNK umrle osobe, op. a.), koji je nekako uspeo da dobije iz bolnice, nema ljudskih ćelija? DNK analizu radio je u Vankuveru u Kanadi. Broj sličnih slučajeva navodi nas da tvrdimo da su deca nestala, a ne da su umrla. Kao što nema ubistva bez leša, tako nema ni smrti bez tela umrle osobe - tvrdi Novokmet.
Iz svjedočenja zaposlenika Pogrebnih usluga da su tijela preminulih beba tretirali kao patoanatomski otpad
Sina je rodila s 19 godina, 27. siječnja 1978. u 22 sati i 20 minuta, u najvećem rodilištu u Višegradskoj ulici u Beogradu, današnjoj Klinici za ginekologiju i akušerstvo.
- Nijedan lek nisam popila za vreme trudnoće i sve je bilo u savršenom redu, došla sam da rodim u terminu. Trudnoća mi je vođena u zemunskom Domu zdravlja, i ono što je iz sadašnje perspektive veoma čudno je insistiranje moje doktorke sa ginekologije na tome da je obavezno kontaktiramo kada porođaj krene, kako bi i ona prisustvovala - objašnjava Novokmet.
Sjeća se da su se na CTG-u čuli otkucaji srca djeteta, a da su je zatim uspavali. Kada se probudila, rekli su joj da je dijete mrtvo i ona od tada pokušava utvrditi što se dogodilo.
- Negde 2002. godine dobila sam obdukcioni nalaz u kojem se ne vidi šta je uzrok smrti, već je rađen histopatološki nalaz posteljice i pupčanika. U godinama koje su usledile pokušavala sam da dođem do dokumentacije, ali bi mi, kao i ostalima, rekli da je bila poplava, da su papiri uništeni... Fale i stranice iz mog kartona na ginekološkom odeljenju u Domu zdravlja u Zemunu, a nestala je i doktorka, prestala je da radi samo mesec dana od mog porođaja. Kada sam tražila uvid u matičnu knjigu rođenih, dobila sam kopiju izvoda u kome nema ni imena ni prezimena Novokmet. Međutim, 2006. godine konačno sam uspela da dobijem spisak sve dece rođene 27. januara 1978. i videla da pored podataka o mom detetu stoji ime Saša. Ko mu je dao to ime, ostaje misterija. Baš kao i podatak iz pogrebnog preduzeća koje nam je izdalo dokument da dete mrtvorođeno na taj datum nije nikada stiglo iz Višegradske na groblje - svjedoči Mirjana Novokmet o kronologiji zbog koje je uvjerena da dijete nije mrtvo.
Pod pritiskom velikog broja sličnih priča iznesenih u medijima, u proljeće 2003. godine vlada pokojnog premijera Zorana Đinđića zatražila je da tužilaštvo otvori istragu o nestalim bebama, bez obzira na zastarjelost kaznenih djela koja se spominju. Na sastanku u Beogradu 28. svibnja 2003., na kojem je bilo prisutno više lokalnih i državnih javnih tužilaca, predočeno je da je tokom 2002. godine podnesen velik broj prijava za kaznena djela otimanja maloljetnih osoba i promjena obiteljskog stanja.
Tom je prilikom politički naloženo da javni tužitelji u svim predmetima moraju staviti prijedlog za poduzimanje određenih istražnih radnji protiv N. N. osoba, uz dostavu cjelokupne prikupljene dokumentacije. Uključeno je Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije, čiji su službenici trebali istražiti bolničke zapise i prikupiti nepravilnosti oko upisa u matične knjige rođenih i umrlih, a od roditelja se tražilo da navedu ako sumnjaju da su određeni liječnici ili medicinske sestre počinili kaznena djela i je li im poznato gdje je dijete za koje tvrde da nije mrtvo. Zdravstvena inspekcija je trebala utvrditi je li poštovana uobičajena procedura u tim slučajevima i koje su nepravilnosti eventualno uočili. No čim su predmeti došli do sudnica, sve je palo u vodu.
Početkom studenog 2004. godine republički javni tužitelj Slobodan Janković ukazom ukida akt svog prethodnika o pokretanju istrage povodom otetih beba, ali roditelji ni nakon toga ne odustaju. Obraćaju se Odboru za podneske i predstavke Skupštine i uspijevaju formirati Anketni odbor Skupštine Srbije za utvrđivanje istine o nestalim bebama koji će se baviti utvrđivanjem činjenica o djeci. Član odbora Miroslav Nedeljković 2005. godine izjavljuje da vidi grešku u radu Ministarstva unutrašnjih poslova. "Anketni odbor smatra da je činjenica da se gubi trag beba od porodilišta do kapele i groblja vrlo važna i da nadležni organi treba da daju odgovor na ovu misteriju. U razgovorima sa predstavnicima MUP-a i republičkog Tužilaštva došli smo do saznanja da su ovi organi neprofesionalno postupali po ovim predmetima", izjavio je.
Novokmet tvrdi da to i još bezbroj institucionalnih propusta ukazuje na političku važnost ove teme.
- Mi mislimo da je ogroman nacionalni interes da se utvrdi istina i tako se i ponašamo. Pritom nam je sasvim deplasirano da govorimo o nekakvom prekršaju u procedurama i zapisima. Želimo da se ustanovi jesu li naša deca zaista umrla - objašnjava.
Na raspolaganju im je ostao samo tzv. Zakon o nestalim bebama koji je Srbija donijela na pritisak Strasbourga, no on ne može doprinijeti istrazi jer osigurava isključivo isplatu odštete svima koji pred sudom dokažu da se status djeteta ne može utvrditi. Rakić Vodinelić objašnjava zašto je sam sadržaj zakona, skupa s cijelom kronologijom lošeg angažmana države na ovom predmetu, po njoj dokaz da je ovo bio kriminal koji su organizirale tajne službe Jugoslavije, a kasnije Srbije.
Marija Draškić (Foto: Privatna arhiva)
- Jedino tajne službe ovde imaju kontinuitet zbog kojeg država može kočiti ovu istragu. Kakve veze Vučić ima sa dešavanjima u vreme kada se on tek rodio? Zašto bi on kočio ove istrage? Kako drugačije da objasnim razvodnjavanje zakona, istraga i svih drugih načina utvrđivanja statusa te dece? Naprosto mi zdrav razum kaže da je u ovo morala biti upletena država preko svojih službi u vreme kada se kriminal dešavao, a da danas ostaci tih istih službi blokiraju da se sve rasplete - smatra ona.
Umirovljena profesorica Marija Draškić s Katedre za građansko pravo Pravnog fakulteta u Beogradu sasvim drugačije razmišlja i tvrdi da su se državne institucije, kao nikada ranije, orkestrirano mobilizirale da riješe ovaj slučaj i odgovore na sumnje roditelja.
- Mislim da je kolektivnu fantaziju o otmicama beba pokrenula jedna jedina rečenica u izveštaju Saše Jankovića (bivši ombudsman, op. a.) koja glasi: "Ne može se isključiti da nije bilo zloupotrebe." Inače je njegov izveštaj temeljit i korektan, ali primarno govori o neusaglašenoj proceduri u srpskim porodilištima i tome da lekari nisu hteli da predaju telo mrtvog deteta da se žena ne bi traumatizovala ili da su samo usmeno pitali roditelje žele li uzeti telo. Sada imamo taj zakon s kojim se ništa ne dešava i zaista mi je teško nagađati u kojem će pravcu sve to ići - govori Draškić.
Smatra da je situaciju u Srbiji nemoguće usporediti s Argentinom, gdje je za vrijeme vojne diktature od 1976. do 1983. godine oko 500 djece planski oteto političkim zatvorenicama i dodijeljeno pristašama hunte.
- Mislite li da je takav državni projekat moguće sakriti? Ja mislim da nije i da su roditelji koji su izgubili decu verovatno pobegli u fantaziju koja je izgrađena na nekim greškama sistema. Kada su uspeli pritisnuti i zainteresirati vlast, mnoge su službe u Srbiji radile bolje nego ikada. Međutim, ni jedan jedini trag otmice deteta nikada nije otkriven - ističe Draškić.
Na pitanje kako tumači da roditelji djece unatoč tome insistiraju na priči o njihovoj krađi, odgovara da bi to svrstala u "fenomene modernog doba poput antivakcinalnog pokreta".
- To je ovde dobilo prilično nezgodne proporcije. Jedna je šefica službe za matične knjige imala policijsku pratnju jer su joj roditelji pretili, uvereni da ona ima nekakve veze sa otmicama beba. Ne znam kada će i pod kojim uslovima to prestati - kaže Draškić.
Izvor:Portal Novosti
