Foto: Jeshoots.com
U BiH je samo 33,5 % žena formalno zaposleno. No, bez obzira na to da li rade ili ne, žene u BiH moraju izdvojitii dodatna 4 sata dnevno za kućne poslove
S troje djece i redovnim poslom od osam sati, za Azru Kulenović radni dan nema kraja. Nakon obavljenog posla u trgovini u kojoj radi, Azra ulazi u „drugu smjenu“, u kojoj nema plate, norme, niti godina staža.– Standardni kućni poslovi, to je moja “druga smjena”. Peglanje, čišćenje, pravljenje ručka, kupovina namirnica. Dan traje kratko, koliko imam obaveza – kaže Azra.S obzirom da njen suprug radi više od osam sati dnevno, kućanski poslovi su njena briga. Ipak, tri puta sedmično Azra dane nakon redovnog posla provodi i u autu, vozeći djecu na treninge.– Po dva sporta svi treniraju. Odvezem ih, za šta mi treba oko pola sata, a onda čekam sat i po, dva, pa opet nazad. Ni sama ne znam kako sve stižem – objašnjava Azra, napominjući da joj obaveze ne padaju teško, ali da joj je žao što za sebe nema više vremena.
Upravo na problem neplaćenog ženskog rada ukazao je i Centar za ženske studije iz Beograda, koji je zajedno sa Udruženjem za kulturu i umjetnost Crvena iz Sarajeva realizovao istraživački projekat „Vratiti svoje vr(ij)eme: kampanja za ravnopravne navike u obavljanju kućnog rada”. U okviru istraživanja organizovano je i niz fokus grupa, a iskustva koja su djevojke podijelile tom prilikom pretočena su u serijal strip epizoda. Azra, Lana i Mia prve su u nizu junakinja objavljenog stripa koji se bavi neplaćenim kućnim radom i načinom na koji su njegov teret tokom pandemije COVID – 19 podnijele mlade djevojke i žene iz Srbije i Bosne i Hercegovine.– Tema čitavog projekta bila mi je zanimljiva i nažalost bliska – kaže ilustratorka Danica Jevđović, objašnjavajući kako iz sopstvenog, tako i iz iskustva svojih bližnjih, kao i slušajući iskustva djevojaka i žena iz regiona koje su učestvovale u ovom projektu, uviđa da su sve one u prilično sličnoj situaciji.– Naravno da smo sve u manje više istoj situaciji. Mislim da tema dobro prikazuje jedan apsurd koji je mogao biti mnogo manje stresan samo da jedni druge – muški, ženski, stari, mladi – malo više slušamo, malo više razgovaramo i malo više pokušamo da razumijemo. Naravno, neplaćeni žesnki rad jeste nešto na čemu sistemski moramo raditi, mi kao žene, ali i država i zakoni koji nas moraju štiti – smatra Jevđović.
Druga smjena u kući
Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova BiH, na kućanske poslove žene potroše između 10 i 30 dodatnih radnih sati sedmično, ili četiri sata dnevno. Peglanje, mijenjanje posteljine, pranje podova, kupatila, priprema hrane, pa do brige za kućne biljke i ljubimce, stvari su koje u 93 posto slučajeva u BiH rade isključivo žene, iako rade puno radno vrijeme.– Žene zaista rade drugu smjenu kod kuće – potvrđuje i direktorica Agencije Samra Filipović.S druge strane, muškarci prema procjenama, rutinske kućanske poslove rade i manje od 10 sati sedmično.–Ovo sve ostavlja negativne posljedice na privatni i profesionalni život žena. Ostavlja im pet puta manje vremena za odmor, za lični i profesionalni napredak, usavršavanje, učestvovanje u profesionalnim aktivnostima – kaže Filipović.
U većini veza, u preko 80 posto, žena se bavi i djecom, dok u svega petini veza ravnopravno muškarci dijele ove obaveze.– Žene su te u BiH koje preuzimaju većinu poslova u domaćinstvu. Također, obavljaju i većinu mentalnog rada, ali i obaveza na svom poslu i to sve uz niža prosječna primanja i negativne posljedice po njihovu karijeru – ocjenjuje Filipović.Dodaje kako zbog toga oko 17 posto žena prekine radni odnos, dok ih isto toliko odustane od napredovanja u karijeri i profesionalnog usavršavanja.– Ekonomska aktivnost žene, odnosno rad u formalnom smislu nije samo ženska ambicija, ili samo ženski izbor, nego i nasušna potreba za preživljavanje porodice, a u nekom širem ekonomskom smislu isto tako je i neophodno za razvoj ekonomije jedne zemlje – ističe Filipović.Upravo zbog činjenice da u Bosni i Hercegovini neplaćeni rad žena, u koje se ubraja i briga o domaćinstvu, djeci ili starijim osobama, nije prepoznat, organizacija UN Women je pokrenula kampanju “Generacija za ravnopravnost”, koja u fokusu ima ekonomsku pravdu i sigurnost za bosanskohercegovačke žene.
Amna Muharemović iz UN Women kaže da su pokazatelji potpuno zapanjujući kada je riječ o ženama, te podsjeća da BiH ima najnižu registrovanu ekonomsku aktivnost žena u Jugoistočnoj Evropi, koja spada u donji dio evropskog prosjeka.– U BiH je samo 33,5 posto žena ekonomski aktivno, što znači u plaćenom formalnom prijavljenom radu. Znamo iz onoga što svakodnevno vidimo oko sebe da postoji armija žena koja spada u kategoriju dugoročno nezaposlenih, što je posljedica sistemskog raspada ekonomije i diskontinuiteta u industrijskoj proizvodnji u velikim sistemima – objašnjava Muharemović, te dodaje da u prosjeku, sve žene u BiH, bilo da su zaposlene ili ne, provode 53 sata sedmično u neplaćenom radu. Iz toga se izvodi da, otprilike, nekih 7,5 sati dnevno provode u takvom radu, dok je evropski prosjek 4,1 sat dnevno. Govorimo o prosjeku, dakle i o ženama koje su na tržištu rada i onima koje su dugoročno nezaposlene – kaže Muharemović.Prema podacima UN Woman disproporcionalna angažovanost žena u odnosu na muškarce u BiH je sveprisutna. Neplaćeni rad žena se, prema njihovom mišljenju, treba prepoznati, raspodijeliti na članove porodice i valorizirati u smislu prepoznavanja, prvenstveno od strane države, ali isto tako i od privatnog sektora.U BiH su rijetke porodice koje mogu živjeti od jedne plate, a statistike kažu da je potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu veća od dvije udružene prosječne plate.– Ljudi su vrlo često primorani da rade u vrlo lošim uslovima, ili da u situaciji kada nemaju apsolutno dostupnu brigu za djecu ili za starije, da odustaju od rada i žive de fakto u siromaštvu – kaže Muharemović.
Šta država može i mora uraditi?
Napominje da je širok dijapazon onoga što država, ali i pojedinci i korporacije mogu da urade vezano za ekonomsko osnaživanje žena i valoriziranje neplaćenog rada, jednako za žene koje su zaposlene i imaju višak neplaćenih sati rada na kućnim poslovima, one koje nisu na tržištu rada, ili one koje rade u sivoj zoni.Jedna od osnovnih prepreka za zaposlene žene, prema njenim riječima, je loš pristup uslugama koje se odnose na vođenje brige o djeci ili o starijim članovima domaćinstva. Iako se u Kantonu Sarajevo godišnje izdvaja više od 12 miliona konvertibilnih maraka (oko šest miliona eura), za javne vrtiće, država još uvijek nije omogućila dovoljno pristupačnih kapaciteta za predškolske i vrtićke ustanove, ili servise za brigu o starijim osobama.– Naravno, to neće riješiti sve probleme. Kada je osoba u stanju dugoročne nezaposlenosti potrebno je osigurati određene mogućnosti za prekvalifikaciju ili za dodatnu obuku ili dodatnu kvalifikaciju, kako bi te žene mogle da uđu na tržište rada – kaže ona.
Podsjeća kako je susjedna Hrvatska imala dobar program upošljavanja dugoročno nezaposlenih žena kao njegovateljica za starije osobe.– Znači, radi se o tome da taj rad koji je neplaćen ili plaćen u sivoj zoni, bez radnih doprinosa, se adekvatno kategorizuje i plati i nagradi tako da te žene mogu da imaju i razne doprinose i mogu da idu ka ostvarivanju penzije – objašnjava Muharemović.
Ovim pitanjem bavila se i susjedna Srbija u kojoj će novim Zakonom o rodnoj ravnopravnosti, nezaposlene žene koje vrše neplaćeni rad u kući konačno dobiti pravo na zdravstveno osiguranje. Muharemović dodaje kako su u BiH prepreka za formalno zapošljavanje izuzetno veliki nameti države u ukupnom radnom odnosu, koji iznose 70 posto neto plate, ali da postoje modeli gdje bi se doprinosi mogli značajno smanjiti.– Na taj način bi sami zaposleni, ili njihovi poslodavci, mogli puno lakše da izađu iz sive zone i dođu do određenog formalnog zaposlenja. Kada bi ti doprinosi umjesto 70 bili do 30 posto, pa da 15 posto plati poslodavac, 15 posto sama zaposlena osoba, već bi mogli govoriti o nečemu što bi ljudi sigurna sam bili voljni da izdvoje kako bi ostvarili prava na penziju i sigurniju budućnost – objašnjava Muharemović.Slaže se da je prvi korak ka svjetlijoj budućnosti ženske populacije u BIH rasvjetljavanje ovog problema, kojim se društvo mora sistemski baviti. U suprotnom, prolaziće generacije žena koje nemaju nikakvu ekonomsku sigurnost, ili imaju vrlo mala ekonomska prava.
