Svake godine čak 25% stanovništva pati od depresije ili anksioznosti, pokazuju podaci Svjetske zdravstvene organizacije.
7,2% stanovnika Europske unije u 2019. godini patilo je od kronične depresije, što je blago povećanje u odnosu na 2014. (6,9%), pokazuju svježi podaci Eurostata. Tome treba dodati da su brojke puno veće kada se ne gleda samo kronična depresija, već depresija i anksioznost kao dva najčešća problema s mentalnim zdravljem u EU: svake godine čak 25% stanovništva pati od depresije ili anksioznosti, pokazuju podaci Svjetske zdravstvene organizacije, a 50% bolovanja zbog kroničnih bolesti uzima se zbog depresije ili anksioznosti. Žene nešto češće od muškaraca pate od kronične depresije u svim državama članicama: u 2019. Portugal je bio država s najvišim udjelom žena s dijagnosticiranom kroničnom depresijom (16,4%), a Slovenija je imala najviši udio muškaraca s dijagnosticiranom kroničnom depresijom (14,3%).
Među državama EU, Slovenija je imala najviši udio stanovništva s kroničnom depresijom u 2019. (15,1%), a slijede Portugal (12,2%) i Švedska (11,7%). S druge strane nalaze se države s najnižim udjelom stanovnštva koje pati od kronične depresije: Rumunjska (1%), Bugarska (2,7%) i Malta (3,5%). Naravno, to ne znači da je u tim državama depresija manje raširena, već je rjeđe dijagnosticirana. Razlozi za to nalaze se u prvom redu u stigmi povezanoj s problemima s mentalnim zdravljem, zbog čega se mnogi u državama poput Bugarske, Rumunjske i Poljske ni ne usuđuju potražiti pomoć, ali problem leži i u nedostupnosti pomoći. Riječima Marcina Rodzinke, glasnogovornika organizacije Mental Health Europe: “u većini država Europske unije svi problemi s tjelesnim zdravljem su pokriveni, ali da biste otišli zubaru morate platiti sami, a isto je i s brigom o mentalnom zdravlju.” Prema analizi iz 2016. godine, pristup brizi o mentalnom zdravlju često je loš čak i u najrazvijenijim državama s univerzalnom zdravstvenom zaštitom.
U nekim državama pristup psihološkoj pomoći uopće nije pokriven zdravstvenom zaštitom (Latvija, Bugarska i Francuska), a u ostalima psihološka pomoć postoji, ali u čak sedam državama članica korisnici svejedno moraju dio troškova sami nadoplatiti (Grčka, Estonija, Portugal, Danska, Austrija, Belgija, Italija). Daljnji problemi su ograničenje godišnjeg broja terapija (npr. 10 sesija godišnje u Estoniji), ogromne liste čekanja (i do 8 mjeseci) i manjak stručnog osoblja – u gotovo svim državama za koje postoje podaci nije ispoštovan propisani minimum od 20 psihologa/inja na 100.000 osoba – uz iznimku Švedske, Danske i Slovenije.
Podaci o raširenosti depresije i anksioznosti u 2020. godini još nisu objavljeni, ali postoje istraživanja koja upućuju na masovno pogoršanje mentalnog zdravlja zbog pandemije. Ustanovljeno je da je pogoršanje mentalnog zdravlja povezano sa usamljenošću koja se intenzivirala od izbijanja pandemije: sudionici jednog istraživanja koji su prijavili veću razinu usamljenosti tijekom pandemije imali su i ekstremno visok rizik od pogoršanog mentalnog zdravlja, tj. 6-10 puta veći rizik od razvijanja simptoma depresije, anksioznosti i problema sa spavanjem. Uzimajući u obzir da su ekonomske posljedice pandemije posebno osjetili mladi, kao i manjkavu podršku mentalnom zdravlju kroz zdravstvenu zaštitu, posebno zabrinjavaju nova istraživanja koja pokazuju da su usamljenost i problemi s mentalnim zdravljem tijekom pandemije puno izraženiji među mladim ljudima.
