Foto: 123RF
Mnogi potrošači nisu svjesni svojih prava. Na taj način postaju lake žrtve trgovaca željnih brze i nepoštene zarade. Jedno od takvih prava, koje trgovci često i rado krše, pravo je potrošača na informiranost o cijeni proizvoda.
Piše: Vesna Rajnović
I dok Pravilnik o načinu isticanja maloprodajne cijene kaže da cijene svih proizvoda moraju biti jasno istaknute, vidljive, čitke i nedvosmislene, one su na policama dućana često postavljene ispod ili iznad sličnog proizvoda, a ne onog na koji se odnose (čime je kupac doveden u zabludu), napisane su sitnim i blijedim brojkama ili ih uopće nema. Korisno je znati da u situaciji kad je cijena na polici niža od one koju trgovac očita na kasi, imamo zakonsko pravo kupiti proizvod po nižoj cijeni. Pa iako ova greška može biti produkt nedovoljne pažnje, ponekad je rezultat namjernog stvaranja lažnog dojma da je kupovina isplativija nego što zaista jest. Tu prodavač računa na našu zaboravnost pretpostavljajući da se do dolaska na kasu, pri čemu ćemo razgledati još mnoge proizvode, više nećemo točno sjećati je li pisalo da neki artikl košta 3,27 ili 3,72 eura.
Sniženja i rasprodaje
Poseban slatkiš za stjecanje lijepe zarade iskorištavanjem neinformiranosti potrošača predstavljaju sniženja i rasprodaje. Pravilnik kaže da cijene sniženih proizvoda moraju biti napisane na način da su navedene: cijena prije sniženja, postotak sniženja i cijena nakon sniženja, a imamo pravo znati i koja je bila najniža cijena koju je trgovac primjenjivao za taj proizvod u zadnjih trideset dana, no toga se mnogi ne pridržavaju. Dogodi se i da iznos sniženja ne odgovara navedenom postotku sniženja. Bit će da prodavatelj ne zna izračunati postotak (no, začudo, gotovo nikad ne pogriješi na vlastitu štetu) ili podcjenjuje kupca misleći da on nije u stanju izračunati. U nekim ćemo trgovinama naići i na obavijest kako proizvode koji su na sniženju ili rasprodaji nije moguće reklamirati, što je tek još jedan protuzakonit pokušaj dezinformiranja. Zakon o zaštiti potrošača jasno navodi kako kupac ima pravo reklamirati svaki kupljeni proizvod s kojim nije zadovoljan neovisno o tome je li ga kupio u redovnoj prodaji, na sniženju ili na rasprodaji, uživo ili putem interneta.
Nepravilnosti, greške, oštećenja i kvarove na proizvodu ne trebamo prijavljivati proizvođaču, dobavljaču niti servisu, nego trgovini u kojoj smo ga kupili. Trgovci učestalo upućuju da se obratimo direktno servisu, ali to nismo dužni prihvatiti. Na taj prijedlog pogotovo ne bismo trebali pristati ukoliko bi nam transport proizvoda do servisa uzrokovao dodatne troškove. Popravak proizvoda u garantnom roku ne smije kupca opteretiti nikakvim izdatkom. Trgovac je dužan primiti reklamirani proizvod, o svom ga trošku transportirati do servisa radi popravka i zatim ispravan vratiti kupcu.
Za ostvarenu prodaju roba i usluga prodavač je dužan izdati račun, koji mora biti jasan, neizbrisiv i čitljiv, u papirnatom ili elektroničkom obliku. Neizdavanje računa je kazneno djelo učinjeno s namjerom utaje poreza. Na taj se način bogati samo trgovac, a osiromašuje proračun tj. cijelo društvo budući da se iz proračuna financiraju zajedničke i javne potrebe. Osim toga, račun je dokaz kupovine proizvoda ili usluge. Trebali bismo ga čuvati najmanje do isteka garantnog roka kako bismo mogli ostvariti pravo reklamacije, povrata novaca, zamjene proizvoda ili njegovog besplatnog popravka.
Lažne reklame
Posebnu kategoriju prevaranata čine prodavatelji koji lažno oglašavaju proizvod reklamirajući ga kao učinkovit tamo gdje zapravo ne postiže nikakav ili tek zavaravajući učinak, ne bi li ga prodali lakovjernim kupcima. Internet je pun reklama za „lijekove” koji, sudeći prema oglasima, liječe sve bolesti. U objašnjenju često navode kako je riječ o tajnim supstancijama ili njihovim kombinacijama za koje farmaceutska industrija zna, ali ih krije od nas. Valjalo bi ih pitati zašto bi farmaceutska industrija skrivala ono što bi joj, kad ne bi bilo skriveno, donosilo zaradu te se tako svojevoljno lišila profita. Zapravo je svaki učinkovit lijek, koji je prošao sva potrebna znanstvena ispitivanja učinkovitosti i neškodljivosti, već u ljekarnama. Za pripravke kupljene putem sumnjivih internetskih stranica to ne možemo sa sigurnošću reći. Ne znamo što zapravo sadrže, niti u kakvim su uvjetima proizvedeni. Često je riječ o preparatima koji ne sadrže nikakvu aktivnu supstanciju ili ju sadrže u nedovoljnoj količini. Zato ni na koji način neće pomoći našem ozdravljenju, ali bi nam mogli ozbiljno naštetiti ukoliko su proizvedeni i/ili pakirani u nehigijenskim uvjetima. Tužno je što prevaranti koji se ovim bave ciljaju na posebno osjetljivu kategoriju potrošača, na teško bolesne ljude. Znaju da će mnogi među njima dati i zadnje što imaju nadajući se da bi im to moglo spasiti život. Pritom je potpuno nejasno zašto policija i inspektorat ne stanu na kraj tako očiglednim kršenjima zakona. Uz ove prevarante, zadnji je krug pakla rezerviran za tarot majstore, iscjelitelje, kabaliste, majstore kristala, proroke, vidovnjake i ostale kriminalce koji žive na očaju i patnji bolesnih i njihovih obitelji, kao i na naivnosti neobrazovanih, koji su za minutu telefonskog razgovora s prevarantom spremni platiti i nekoliko eura. A razgovor traje mnogo duže od jedne minute.
Lažno je oglašavanje i kad kozmetička industrija obećava da je kremama, gelovima i ostalim pripravcima moguće zaustaviti starenje, izravnati bore i ponovno izgledati dvadeset godina mlađe. Starenje je tužan, ali neizbježan dio života. Kupovanjem skupih preparata i izlaganjem vrlo rizičnim zahvatima nije moguće izbjeći ono što je, bar za sada, neizbježno.
Samo bojkot
Lažno je oglašavanje i kad reklame prikazuju da su deterdženti učinkovitiji no što jesu i čitav niz sličnih obmana kojima vrijeđaju inteligenciju potrošača. Na nama je da bojkotiramo takve proizvođače i trgovce te ih tako prisilimo na poštivanje zakona, koji su mnogo bolji no što je sustav nadzora njihove provedbe.
Pa iako online možemo kupiti mnoge kvalitetne proizvode provjerenih proizvođača, internetska je prodaja Eldorado za plasiranje krivotvorenih proizvoda loše kvalitete. Tako nam se prodaju parfemi lažno oglašeni kao originali, kopije poznatih robnih marki odjeće, nakita, kožne galanterije i slično. Pomalo je začuđujuće da kupci ne posumnjaju kako nešto nije u redu kad im trgovac za petnaestak eura nudi proizvod koji u trgovini košta 100, uz univerzalno objašnjenje kako „čisti skladište”.
Na kraju, potrošači imaju i pravo na neuznemiravanje agresivnom poslovnom praksom. Prodavateljima nije dozvoljeno posjećivati potrošače u njihovom domu mimo njihove želje, ustrajno i neželjeno pokušavati ostvariti komunikaciju putem telefona, e-maila ili drugačije, ne odgovarati na upite potrošača, stvarati lažnu predodžbu da je potrošač osvojio određenu nagradu ili neku drugu korist uvjetovanu plaćanjem ili stvaranjem nekih drugih troškova, izravno navoditi djecu na kupovinu nekih proizvoda i slično.
Živimo u vremenu konzumerizma. Možda kupovini i nije moguće izbjeći, no još uvijek je moguće osvijestiti svoje realne potrebe pa umjesto kupovanja nepotrebnih stvari sumnjive i loše kvalitete, odabirati promišljeno, odgovorno i informirano o pravima koje imamo kao potrošači.
