Foto: AFP / Imovina ruskih bogataša u New Yorku
Približava se polako mjesec dana od početka ruske invazije na Ukrajinu i ratna zbivanja na europskom istoku postepeno ulaze u “normalne” medijske rubrike. I dalje imaju status takozvanih prijelomnih vijesti i informativne emisije započinju s izvještajima s fronta, ali stječe se dojam “oporavka” od inicijalnog šoka. Normalnost i oporavak ovdje sugeriraju svojevrsnu priviknutost na rat na europskom kontinentu. Ne radi se tu o “prirodnom” nestajanju empatije samim protokom vremena već o “prilagodbi” naše društveno-političke svakodnevice ratnim okolnostima.
Svi ovi navodnici u prethodnom pasusu upućuju na skliskost terena na kojem se nalazimo i na preventivne ograde. No, teško se oteti dojmu da mi, angažirana europska publika, ulazimo u novu fazu kad je u pitanju praćenje rata i njegovih posljedica. Nakon nekoliko tjedana “bindžanja” rata, čini se da smo sada u fazi u kojoj rat postaje dio naše političke i ekonomske realnosti. Nisu te faze baš toliko snažno razgraničene: još na samom početku invazije u hrvatskom medijskom prostoru se naširoko raspravljalo o tome kakav će biti njen utjecaj na turističku sezonu. Razlika je u tome što su u priličnoj mjeri ishlapjele snažne emotivne reakcije osude i empatije te se posljedice rata – kako političke tako i ekonomsku – sagledavaju naslijeđenim “mirnodopskim” političkim i ideološkim optikama. Naime, odgovori na rast cijena ili nužnost novih energetskih politika nisu ad hoc reakcije na iznenada promijenjene okolnosti već se formiraju iz arhiva političko-ideoloških sukoba proteklih desetljeća.
U tim arhivima svoje mjesto ima i klasni sukob ili preciznije: politička legitimnost takvog sukoba. Klasna dimenzija u ratnim sukobima, pogotovo onim međunacionalnim, nema istaknuto mjesto – konkretnije, direktno se nastoji eliminirati u svrhu postizanja nacionalnog jedinstva. Međutim, u ovom kratkom osvrtu se nećemo baviti klasnim sastavima i politikama suprotstavljenih strana. Pitanje koje nas zanima glasi kako politička atmosfera oko klasnog pitanja na zapadu utječe na pristup zapada samom ratu, ili preciznije: kako utječe na ključnu dimenziju zapadnog pristupa, a to su sankcije Rusiji? Na taj se problem prošlog tjedna na stranicama Guardiana osvrnuo najpoznatiji svjetski ekonomist kad je u pitanju nejednakost – Thomas Piketty. Naslov članka je i više nego sugestivan, a tvrdi da su glavna zapreka zaplijeni imovine ruskih bogataša zapravo zapadne elite.
Naime, Piketty tvrdi da je sankcijama i zamrzavanjem imovine zahvaćen tek manjih dio ruskih kapitalista. I predlaže da se tim mjerama obuhvate, na primjer, svi oni koji na zapadu imaju u vlasništvu financijsku i/ili nekretninsku imovinu u vrijednosti većoj od 10 milijuna funti. Prema nekim procjenama, u tu grupu spada otprilike 20.000 Rusa. Ako bi se prag spustio na 5 milijuna funti, zahvaćeno bi bilo 50.000 Rusa. Piketty smatra da bi takav udar na njihovu imovinu polučio učinak u vidu njihovog snažnog pritiska na Vladimira Putina. Bez obzira na to bio Piketty u pravu oko učinka ili ne, sasvim je izvjesno da se takav tip obuhvatnog zamrzavanja imovine neće dogoditi. Da bi ono bilo moguće, zapadne zemlje bi napokon trebale osnovati međunarodni financijski registar koji bi otkrivao tko što posjeduje u kojoj zemlji. Međutim, do osnivanja registra nikako ne dolazi. A razlog je vrlo jednostavan: bogatašima i elitama na zapadu takva transparentnost nimalo ne odgovara.
I tu pada u vodu sva ona godinama pažljivo rađena distinkcija između autentičnih poduzetnika na zapadu i kriminalnih oligarha na istoku. Kako objašnjava Piketty, slične su politike, poput onih slobodnog kretanja kapitala bez fiskalnih kompenzacija, omogućile rast multimilijardera na zapadu i u Rusiji u proteklim desetljećima. I sada, kada treba kazniti one na istoku, postoji jasna prepreka: razotkrili bi se mreža i porijeklo imovine onih na zapadu. Radi klasnog mira na zapadu nedostaje metoda za ostvarenje mira u Ukrajini.
Marko Kostanić, Bilten
