Kako je (pro)pala Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH?
Foto: Analiziraj.ba
Propast Komisije rezultat je, prije svega, katastrofalnog poteza Bakira Izetbegovića, a potom ignorantskog odnosa Željka Komšića i Denisa Bećirovića.
Piše: Nedžad Novalić
Aktuelni član Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH Faruk Kapidžić u nedavnom gostovanju na N1 kazao je da „mi jesmo okupirani“, referirajući se na činjenicu da je članica Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Anđelina Ošap Gaćanović uložila veto na svaku ideju gradskih vlasti Sarajeva o lokaciji spomenika kralju Tvrtku I Kotromaniću. I sama gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić rođ. Londrc i drugi dužnosnici više su puta izražavali ogorčenje ovakvim ponašanjem Anđeline Ošap Gaćanović te su s njom vodili višemjesečnu polemiku, ponajviše putem društvenih medija.
Ne ulazeći detaljnije u krajnje problematičnu, anahronu i nacionalističku argumentaciju Anđeline Ošap Gaćanović o Tvrtku, srednjem vijeku ili općenito historiji i kulturnoj baštinu, ključno pitanje koje ni na koji način nije tematizirano jeste otkud, od kada i kako se desilo da jedna članica Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH ima mogućnost blokiranja donošenja svih odluka, odnosno pravo veta?
Formirana u Daytonu
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH uspostavljena je Anexom 8 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Na osnovu dostupnih svjedočenja i dokumenata o pregovorima u Daytonu znamo da je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika bila jedno od prvih pitanja o kojima je postignuta saglasnost između strana koje su vodile pregovore. Anexom 8 propisano je da komisija ima pet članova od kojih su tri domaća i dva strana člana. Prvi sastav komisije imenovan je tako da je Federacija BiH imenovala dva člana, Republika Srpska jednog člana, dok je generalni sekretar UNESCO-a imenovao dva strana člana.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika po mnogo čemu je slična dejtonskim rješenjima za Ustavni sud BiH. To se prvenstveno ogleda u propisanom prisustvu stranih članova, ali i u načinu odlučivanja gdje nije ostavljena mogućnost veta nijednom članu niti je propisano „entitetsko glasanje“. Također, kao i u slučaju Ustavnog suda BiH, etnička pripadnost članova Komisije nije propisana. Tako određen sastav Komisije, način odlučivanja, stručnost i nezavisnost njenih članova utjecali su da Komisija donese niz odluka koje su od vitalne važnosti za kulturno-historijsku baštinu Bosne i Hercegovine. Kao što je nezamislivo postojanje pravnog sistema BiH bez Ustavnog suda, posebno u nedostatku Vrhovnog suda BiH, isti je i slučaj sa Komisijom za očuvanje nacionalnih spomenika: bila je to ključna institucija koja je iznjedrila stotine odluka kojima je u postratnom periodu čuvana i obnavljana kulturna baština. Ako se zna da je nakon ratnog razaranja uslijedila divlja tranzicija kojoj ništa nije bilo sveto, kulturna baština posebno, rad Komisije samo dobija na značaju.
Anexom 8 propisano je i da će nakon 2001. za imenovanje članova Komisije biti odgovorno Predsjedništvo BiH, što se i desilo. Od 2001. Predsjedništvo BiH je preuzelo imenovanje i domaćih i stranih članova, ali kao bitna odrednica, kako se i propisuje u Odluci o Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika BiH iz 2001. godine, zadržana je ideja da bi članovi trebale biti osobe koje „posjeduju visokostručne kvalifikacije, potvrđene naučnim radom i drugim vidovima djelovanja koji to potvrđuju, uključujući angažovanje na očuvanju i zaštiti kulturno-historijskog, vjerskog i drugog materijalno-civilizacijskog naslijeđa“. Predsjedništvo BiH 2001. zadržalo je i dejtonsko rješenje o sastavu Komisije kao i o izostanku etničkih ili entitetskih odrednica o članovima same Komisije. Uz odlučivanje bez mogućnosti veta, tranzicija 2001. faktički je sačuvala sve bitne odrednice za rad Komisije.
Te 2001. kao domaći članovi imenovani su prof. dr. Amra Hadžimuhamedović, prof. dr. Dubravko Lovrenović i prof. dr. Ljiljana Ševo. Kako u samom trenutku imenovanja, ali i kroz rad u Komisiji i u svom naučnom radu, ovo troje članova, čiji će mandat potrajati punih 15 godina, doista su pokazali da ispunjavaju ključne kriterije stručnosti i nezavisnosti. Iako su se strani članovi mijenjali češće u odnosu na domaće, imenovani su redom također bili stručnjaci iz oblasti zaštite kulturno-historijske baštine. Krajem 2012. istekao je drugi mandat domaćim članovima Komisije (Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo). Kako Predsjedništvo BiH, vjerovatno zbog nemogućnosti postizanja konsenzusa, nije imenovalo nove članove, Komisija u prethodnom sastavu nastavila je svoj rad sukladno propisima o kontinuitetu prema kojima mandat traje sve do imenovanja novih članova.
Saziv Predsjedništva BiH u mandatnom periodu 2014-2018. (Bakir Izetbegović, Dragan Čović, Nebojša Radmanović) postigao je konsenzus i to na način koji će od Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika načiniti neefikasnu instituciju koja će se valjati u dejtonskom blatu i u koju će biti imenovani politički poslušnici. Prvo je u januaru 2016. Predsjedništvo BiH kao domaće članove imenovalo dr. Amira Pašića, Gorana Milojevića i Radoja Vidovića. Bila je to prva stepenica naniže, novi članovi imali su ili manje iskustva i stručnosti (posebno Radoje Vidović) ili su netom prije imenovanja u Komisiju bili aktivni u političkim strankama te su bili izabrani ili imenovani na političke funkcije (Radoje Vidović i Goran Milojević). Ipak, kao svojevrsni osigurač, ostali su strani članovi Komisije, za svaku odluku bila su potrebna najmanje četiri glasa, što je značilo da je mora podržati barem jedan od stranih članova Komisije.
Zbogom strancima
Strani članovi očigledno su smetali pa 25. maja 2016. Predsjedništvo BiH iz komisije razrješuje dotadašnje strane stručnjake bez da imenuje nove. Ovu odluku potpisuje predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i time se iz rada Komisije i definitivno odstranjuju strani članovi. Da je cijela akcija sinhronizovana pokazuje i činjenica da Komisija samo dan poslije, tačnije na sjednici 26. i 27. maja, donosi novi Poslovnik o radu prema kojem je za usvajanje odluka potreban konsenzus domaćih članova komisije. Novi pravilnik ostavio je mogućnost da strani stručnjaci budu vraćeni, ali će im u budućnosti uloga biti znatno manja jer se odluke, pa čak i sjednice, mogu održavati i bez njih. Kvaka 22 vezano za strane članove jeste da odluku o imenovanju mora donijeti Predsjedništvo BiH. Kao što je Bakir Izetbegović pristao da se strani članovi isključe, u nekom novom glasanju član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske morao bi pristati da se oni vrate, što je u ovom trenutku daleko od realnosti.
Isključivanjem stranaca koji su bili predviđeni Anexom 8 Dejtonskog sporazuma i novim Poslovnikom o radu Komisije došlo je do ključne promjene. Kako je ranije za usvajanje odluka bilo potrebno osigurati četiri glasa, to je značilo da nijedan domaći član Komisije nema pravo veta te je za donošenje odluka bilo neophodno osigurati glas barem jednog stranog člana Komisije, što je osiguravalo političku nezavisnost Komisije. Novim poslovnikom o radu Komisije uvodi se princip konsenzusa tri domaća člana što znači da svaki član može blokirati bilo koju odluku. Isključivanjem stranaca iz Komisije i očiglednim imenovanjem stranačkih kadrova, posebno u posljednjem sazivu Komisije (Faruk Kapidžić, Anđelina Ošap Gaćanović, Zoran Mikulić), gubi se svaki tračak nezavisnog rada. O kakvom slobodnom padu se radi govori i činjenica da smo od Komisije u kojoj su sva tri domaća člana bili doktori nauka i univerzitetski profesori došli do toga da danas nijedno nije doktor nauka, da u aktuelnom sazivu nema nijednog historičara ili historičara umjetnosti, da su dva od tri člana (Faruk Kapidžić kao kadar SDA i Zoran Mikulić kao kadar DF-a) aktivni na političkim i(li) stranačkim funkcijama pa ujedno donose odluke koje bi organi u kojima sjede trebali provoditi, što je valjda klasičan primjer sukoba interesa…
Jedna od promjena koja se ogleda u javnom diskursu jeste da se članica Komisije Anđelina Ošap Gaćanović u javnosti percipira, a u medijima i oslovljava, kao članica Komisije iz Republike Srpske. Međutim, prema važećim propisima, nigdje nije propisano da jedan član Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika mora biti iz Republike Srpske ili da bilo koji član u Komisiji predstavlja Republiku Srpsku. Etnički sastav, kao i mjesto prebivališta, prema važećim propisima, nigdje se ne navode kao referenca, pa je moguće da sva tri člana budu iz RS-a ili pak da ne bude nijedan. Dejtonsko uređenje BiH i činjenica da članove Komisije imenuje tročlano Predsjedništvo BiH vjerovatno će usloviti i troetničku komisiju pri čemu će član iz Republike Srpske imati srpski etnički identitet, što nije sporno. No, takvim diskursom i izmjenama iz 2016., od Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika došli smo do Zajedničke komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, u kojoj više nemamo ravnopravne članove Komisije, već imamo etničke i(li) entitetske predstavnike.
Uvođenjem prava veta kao i Odlukom o proglašenju Historijskog urbanog krajolika Sarajeva nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine u novembru 2020. došlo se u situaciju da svaki član Komisije, pa i Anđelina Ošap Gaćanović, može potpuno zakonito blokirati bilo kakvu građevinsku intervenciju na prostoru od Baščaršije do Marijin Dvora. Sami motivi i krajnji efekti proglašenja „historijskog urbanog krajolika“, odluke koja postoji samo u slučaju Mostara od 2019. i Sarajeva od 2020. godine, svakako su zasebna tema.
Slučaj sa Komisijom za nacionalne spomenike BiH relevantan je na političkom planu na nekoliko načina. Prvo, sve je urađeno potpuno tiho i mimo javnosti, danas je mali broj i onih koji se referišu na rad Komisije koji su upratili ovu suštinsku promjenu 2016. godine. Kao i danas u slučaju Ustavnog suda BiH, bošnjački politički lideri ili onaj dio političke scene koji sebe definiše „građanskim“ kao primarni interes vide zadržavanje stranaca ili barem sprečavanje mogućnosti blokade rada tako važnih institucija. Pa ipak, 2016. godine Bakir Izetbegović kao član Predsjedništva BiH pristao je bez bilo kakvih pritisaka i velike pompe da isključi strance iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika i da uvede princip veta, čime je Komisija vrlo vjerovatno nepopravljivo osakaćena.
Na kraju, ovakav politički katastrofalan potez Bakira Izetbegovića njegovi politički oponenti ni na koji način nisu koristili niti su se zauzeli u javnosti za očuvanje Komisije. Željko Komšić nije nikada tematizirao ovo pitanje, a jedino što je Komšić u mandatu 2018-2022. uradio jeste da je svog savjetnika Zorana Mikulića imenovao kao člana Komisije, iako je pitanje da li sam Mikulić ispunjava osnovne kriterije koje je propisalo samo Predsjedništvo BiH Odlukom iz 2001. O ovom pitanju nisu se oglašavali ni lideri Trojke, Stranke za BiH ili neke druge stranke, kao ni član Predsjedništva BiH i doktor historijskih nauka Denis Bećirović (SDP). To pokazuje ili jedno neznanje i ignorantski odnos ili pak da postoje (građevinski) interesi koji su iznad svih etničkih, entitetskih i političkih interesa. Neoprostivo u svakom slučaju.
