Foto: theberkey.com
U Boliviji je uskraćivanje prava na vodu ondašnjim starosjediocima dovelo gotovo do građanskog rata. Starosjedioci koji su protestovali suočili su se s policijom naoružanom oružjem isporučenim iz istih onih zemalja čije korporacije drže monopol na vodu. Ali je masovna građanska neposlušnost, uključujući i ilegalno povezivanje siromašnih domaćinstava na elektrodistribucijsku mrežu, ipak natjerala korporacije na odstupanje.
Piše: John Westmorland
S engleskog prevela: M. Evtov
Keltska plemena Evrope štovala su vodu u svim oblicima. Davali su joj zavjetne darove bacajući u rijeke i jezera svete predmete poput nakita i oružja. Izvori i bunari smatrani su izvorima života i imali ogroman kulturni značaj.
U Indiji je rijeka Ganges sveti entitet koji se naziva Ganga Ma ili Majka Ganges. Njena čistota čisti grijehe hinduističkih vjernika i pomaže mrtvima na putu do neba.
Duh kapitalizma ima drugačiji pristup – prirodni resursi imaju vrijednost samo kad ostvaruju profit. Kapitalizam ostavlja vlastite zavjetne darove u našim plovnim putevima. Engleske rijeke sve više postaju koktel „otpadnih voda, zagađenja od poljoprivrede i cestovnog saobraćaja”.
Oskvrnjena je i Majka Ganges. Nedavne studije pokazuju da u ovoj rijeci ima toliko ubojitih zagađivača da oni koji žive uz njene obale – u državama Uttar Pradesh, Bihar i Bengal – obolijevaju od raka više nego bilo gdje drugo u Indiji. [...]
A voda je sad u centru svjetske kapitalističke krize.
Čista pitka voda, u dovoljnim količinama za očuvanje života, postaje odlučujuće pitanje u borbi za spas ove planete.
Čista pitka voda, u dovoljnim količinama za očuvanje života, postaje odlučujuće pitanje u borbi za spas ove planete.
Suše i poplave dvije su strane iste medalje – poremećaji atmosferskih ciklusa usljed ekstremnih događaja, koji doprinose klimatskoj katastrofi, ugrožavaju biološku raznolikost i povećavaju siromaštvo.
Ratovi koji se vode za vodu sasvim su realna mogućnost.
Pogubne suše
Suše sada prijete ljudskom opstanku na globalnom Jugu gdje je siromaštvo široko rasprostranjeno. Jedno od najteže pogođenih područja je Avganistan. Reliefweb UN-ovog Ureda za koordinaciju humanitarnih poslova (eng. OCHA) 24. augusta 2022. godine piše:
„U Afganistanu trenutno gotovo 11 miliona ljudi doživljava rastuće nivoe akutne nesigurnosti prehrane – zbog COVIDa-19, rata, eskalacije troškova hrane i visokog nivoa nezaposlenosti. Zbog suše je smanjena proizvodnja pšenice, što privredu čini još nestabilnijom. Učinci pandemije COVIDa-19 već su pogoršali probleme u privredi, a ako usjevi propadnu zbog suše, poljoprivrednici i stočari bivaju stjerani u ciklični obrazac kredita i dugova, što vodi u još goru nestabilnost.”
I druge zemlje se suočavaju s tom noćnom morom: najteže je vjerovatno pogođen Južni Sudan, gdje suša traje već deset godina i uništava usjeve i stoku, ali se situacija pogoršava i diljem Afrike i Južne Amerike.
Suša tjera ljude da piju nečistu vodu i da se nečistom vodom peru. Majke i djevojčice prisiljene su s velike udaljenosti donositi vodu punu zagađivača – u kojoj se kupaju novorođenčad i kuha hrana. Stopa smrtnosti djece najtačnija je slika svijeta u kojem živimo.
U UNICEF-ovom izvještaju objavljenom 2019. godine piše:
„Svake godine 85.700 djece mlađe od 15 godina umre od dijareje uzrokovane zagađenom vodom, neispravnim sanitarnim i higijenskim objektima (eng. WASH). Od sličnih bolesti povezanih s problemima pristupa WASH-u godišnje umire oko 72.000 djece mlađe od pet godina, u poređenju s 3.400 djece koja umiru od ratnog nasilja.”
Nedostatak vode uzrokuje na globalnom Jugu humanitarnu katastrofu koja se pogoršava kako se atmosfera zagrijava. Šta rade najbogatije zemlje svijeta?
UNICEF bilježi da su 2018. godine „pristup vodi sigurnoj za piće, kuhanje i ličnu higijenu omogućile za 35,3 miliona ljudi”. Dobre vijesti?
Istina je međutim da i opskrba čistom vodom ljudi koji se hvataju za slamku da bi opstali ima svoju cijenu. Na tom se humanitarnom gestu bogate zapadne vodovodne korporacije, što jasno pokazuje zašto tržište nije odgovor na krizu s kojom se suočava čovječanstvo.
Komodifikacija i korporativna krađa
U neoliberalnoj epohi ljudska prava se u čitavom svijetu umanjuju, dok prava korporacija rastu. Dok klimatska kriza produbljuje siromaštvo u hrani i gorivu, napadaju se prava izbjeglica, slobodni mediji i sindikati, a sve se više povećavaju prava korporacija da ruše dragocjena stabla i vade fosilna goriva, prodaju oružje diktatorima i svojim projektima zadiru u netaknutu prirodu. [...]
Britanske korporacije nastale privatizacijom komunalnih preduzeća koju je izvršila Margaret Thatcher ubrzo su postale međunarodni predatori na svjetskoj sceni. Njihov globalni domet stimulisale su i Thatcherkina i Blairova vlada – kroz programe pomoći inostranstvu.
Korporacije poput Biwatera koja se reklamira kao „svjetski lider u tretiranoj vodi“ monopolizirale su vodoopskrbu u čitavim državama i imaju moć nad njenim stanovnicima. Jedna od takvih zemalja je Tanzanija, u istočnoj Africi.
Tamo je Biwater stvorio tržište vodoopskrbe gdje je voda za navodnjavanje dostupna samo poljoprivrednicima koji vodu mogu platiti. Rezultat je sukob između bogatijih farmera, koji je mogu platiti, i siromašnih farmera koje sad nazivaju lopovima ako uzmu vodu koju su vijekovima slobodno koristili.
Ista priča se može ponoviti širom svijeta, ali nisu u toj igri samo vodovodne kompanije. Prijetnja suše nadvija se nad zemljama čiji su resursi usmjereni na zadovoljavanje potražnje u bogatijim zemljama, a Coca Cola pruža rječit primjer ove situacije.
Coca Cola je kriva za krađu zaliha vode uz ogromne ljudske žrtve. Kako to kaže War on Want [Rat neimaštini]:
„Coca-Cola je optužena da koristeći vodne resurse za prehranu svojih biljaka dehidrira čitave zajednice, da je farmerima isušila bunare i uništila lokalnu poljoprivredu. Ova kompanija usto krši prava radnika u zemljama poput Kolumbije, Turske, Gvatemale i Rusije. Čist imidž za kojim žudi, Coca-Cola održava isključivo višemilionskim marketinškim kampanjama.”
U dijelovima Indije koji se već suočavaju s ozbiljnim nedostatkom vode, Coca Cola koristi vodonosnike koji opskrbljuju lokalne poljoprivrednike.
Za proizvodnju jedne litre Coca-Cole treba gotovo tri litre vode i ova krađa prazni bunare poljoprivrednika, donosi neimaštinu i uništava zajednice.
Coca Cola je samo jedan od brojnih primjera. Stvar je u tome što neoliberalni potrošački fetišizam stvara haos i vodi svijet u katastrofu. Tržište, suprotno buncanju nove britanske premijerke Liz Truss, nije odgovor na krizu, nego njen pokretač.
Kombinacija globalnog zagrijavanja i apsurdne i vrlo opasne ekonomske dogme koja insistira na tome da za rješavanje svjetskih problema koristi vječno proširivanje tržišta približava se prelomnoj tački. Kako se pogoršavaju poremećaji tržišta i snabdijevanja, čak će i zemlje bogate vodom osjetiti vrućinu. Ni SAD nisu izuzetak.
SAD suočene s krizom
Važnost vode za kulturu starosjedilačkih plemena dobro je dokumentovana. Plemenske rituale koji uključuju rijeke i potoke vlade SAD-a su u 19. i 20. stoljeću zabranile jer bi duhovno naslijeđe starosjedilaca moglo uticati na prava privatnog vlasništva.
Godine 2021. Američki biro za melioraciju proglašava neviđenu nestašicu vode u rijeci Colorado koja vijuga kroz sedam saveznih država na zapadu SAD-a. Od svog izvora u Stjenjaku do ušća u Kalifornijskom zaljevu, ova rijeka na višestrukim branama proizvodi električnu energiju, podržava opsežnu poljoprivrednu industriju regije i osigurava esencijalnu opskrbu vodom za oko 40 miliona ljudi.
Trenutna megasuša – decenijama dug period ekstremne suše – smanjila je akumulaciju riječnog sistema na 40 posto kapaciteta i spustila njene rezervoare na nezapamćeno nizak nivo. Globalno zagrijavanje smanjilo je snježni omotač koji je dosad u ljetnim mjesecima napajao rijeku Colorado.
Nivo jezera Pauel, kamo su donedavno turisti hrlili da plivaju, pecaju i skijaju na vodi, nikad nije bio niži: vezovi za čamce stoje znatno iznad nivoa vode. Na jezeru Meade, stvorenom Hooverovom branom, jasno je vidljiv preko 300 metara visok trag dosadašnjeg nivoa vode: ako nivo nastavi padati, postoji rizik da Mead postane „mrtvo jezero“ nesposobno da opskrbi vodom i strujom.
Industrijska poljoprivreda koja crpi vodu iz rijeke Colorado glavna je ljudska aktivnost koja iscrpljuje rijeku. Za navodnjavanje usjeva salate i sijena za prehranu goveda potrebno je oko 80% vode koja se crpi iz ove rijeke. Ostatak koriste industrija i domaćinstva.
Ali poljoprivrednici Arizone već su gurnuti u siromaštvo jer su im polja smeđa i tlo puca. Ako se nivo Colorada nastavi smanjivati, s nestašicom hrane i struje mogli bi se suočiti i gradovi kao Los Angeles.
Ovo je kriza kojoj treba pristupiti hitno. Phoenix u Arizoni s populacijom od 1.608.139 potencijalno bi mogao postati nenastanjiv. Arizona je uglavnom pustinja, no čini se da vlada to poriče. Prskalice na golf terenima i travnjacima rade punom parom.
Vrlo je vjerovatno da je nepovratan i učinak na ekosisteme. Gubitak biljnog svijeta duž vodenih tokova prijeti svim životinjskim vrstama koje ih nastanjuju radi hrane, skloništa i plijena. Smanjeni dotok rijeke u Kalifornijski zaljev dovodi do promjene omjera slane i slatke vode. To utiče na ugrožene vrste kao što su dugorepi i kraljevski losos, te orke koje se njima hrane.
Jedino rješenje krize nastale sušom na jugozapadu [SAD-a] potpuno je izvan programa vladajuće klase. To rješenje zahtijeva određivanje prioriteta ljudskih potreba, nakon čega slijedi planiranje i osiguravanje sredstava kojima se te potrebe mogu zadovoljiti.
Na primjer, ako se mora ograničiti korištenje vode, morala bi se zabraniti izgradnja hotela i stambenih objekata. Ovo rješenje se odbija zato što bi ugrozilo profit od građevinarstva i turizma. Upravljanje vodama značilo bi i golema ulaganja u infrastrukturu radi izgradnje, recimo, sistema za navodnjavanje kap po kap, vodovoda sa smanjenim protokom i prikupljanje sive vode za reciklažu. Ovo se pokazalo djelotvornim na organskim farmama u Španiji, ali i to miriše na socijalizam, tako da ne dolazi u obzir.
SAD imaju ogromne resurse i sigurno su sposobne izdržati krizu. Ali Wall Street ne voli finansirati projekte s malim povratom kapitala i radije bi da to plate kompanije i vlasnici kuća. Da bi se kriza dodatno zakomplikovala, sedam saveznih država koje trenutno crpe vodu iz rijeke Colorado sve žešće ratuju oko podjele ovog zajedničkog resursa.
Kriza ne jenjava, a sat otkucava. Vlada će sigurno biti pod sve većim pritiskom da preuredi prioritete potrošnje – što je u koliziji s prethodno utvrđenim prioritetima unutrašnje i vanjske politike.
Borba za demokratsko rješenje
Krađu vode koju vrše korporacije olakšava državno nasilje.
Najočitiji primjer je to kako je Izrael Palestincima uskratio vodu kao namjerni čin poniženja. Izrael direktno kontroliše 85 posto vodenih resursa na Zapadnoj obali i ima pravo glasa u raspodjeli preostalih 15 posto. Palestinska uprava, da bi zadovoljila golemu potrebu za vodom, mora Izrael moliti da dozvoli iskopavanje dodatnih bunara na Zapadnoj obali.
Najočitiji primjer je to kako je Izrael Palestincima uskratio vodu kao namjerni čin poniženja. Izrael direktno kontroliše 85 posto vodenih resursa na Zapadnoj obali i ima pravo glasa u raspodjeli preostalih 15 posto. Palestinska uprava, da bi zadovoljila golemu potrebu za vodom, mora Izrael moliti da dozvoli iskopavanje dodatnih bunara na Zapadnoj obali.
Kako se klimatska kriza produbljuje, ljudi natjerani na bunt za socijalnu i ekonomsku pravdu ne mogu izbjeći suočavanje s potrebom za sveobuhvatnom političkom promjenom, bilo u Palestini ili kod kuće.
Ovo je veoma očigledan razlog što torijevci u Velikoj Britaniji nastoje ograničiti pravo na protest i što su policiji dali izuzetna ovlaštenja da to provodi.
Klimatska kriza neće biti riješena bez insistiranja na tome da neoliberalne politike ne smiju ukidati naša demokratska prava. Ova tvrdnja više nije ni kontroverzna – postala je opšte mjesto. Ovo je stav pokreta za zaštitu okoliša, organizacija za ljudska prava i svih koji se direktno bore za prava na vodu.
Neoliberalne satelitske vlade uzdrmane su protestima ljudi koji zahtijevaju povrat svojih prava na vodu, a to stvara širu svijest o razmjerama krize i njenoj ukorijenjenosti u kapitalističkom sistemu.
To što Izrael nestašicu vode koristi kao oružje protiv Palestinaca na Zapadnoj obali izaziva gnušanje i solidarnost diljem svijeta izraženu kroz kampanje za bojkot, dezinvestiranje, sankcije [BDS – pokret koji radi na okončanju međunarodne podrške izraelskom ugnjetavanju Palestinaca]. Studentske unije u Velikoj Britaniji počele su tražiti da se Coca Coli zbog korporativne pohlepe zabrani poslovanje.
U Boliviji je uskraćivanje prava na vodu ondašnjim starosjediocima dovelo gotovo do građanskog rata. Starosjedioci koji su protestovali suočili su se s policijom naoružanom oružjem isporučenim iz istih onih zemalja čije korporacije drže monopol na vodu. Ali je masovna građanska neposlušnost, uključujući i ilegalno povezivanje siromašnih domaćinstava na elektrodistribucijsku mrežu, ipak natjerala korporacije na odstupanje.
U Tanzaniji je vlada bila primorana da interveniše kako bi siromašnim poljoprivrednicima osigurala vodu po principu pravičnosti pristupa.
U Indiji su poljoprivrednici poveli masovne demonstracije i natjerali vladu da poštuje svoju dužnost da ih zaštiti i vrati im njihova prava na vodu.
I dok se kriza životnih troškova produbljuje, imamo priliku da svoju borbu povežemo s drugim borbama. Socijalisti imaju važnu ulogu u objašnjavanju dubine krize i nesposobnosti vladajuće klase i njenih političkih aktera da krizu riješe.
Istinska rješenja su samo ona zasnovana na demokratiji, jednakosti i kolektivizmu.
IZVOR: Counterfire
