Foto: Conexion
Reproduktivno zdravlje žena u Hondurasu gotovo potpuno kontroliše država. Abortus je protivzakonit u svim okolnostima, uključujući silovanje i incest. Nije dopušten ni da bi se spasio život žene ni kad fetus ne može preživjeti izvan maternice. Priča o Hondurasu daleko je šira od jedne države. To je priča o životima žena u društvu koje zaposjednu konzervativne snage.
U siromašnim četvrtima diljem Hondurasa prenosi se od usta do usta tajna o tome gdje se kupuju pilule, kako se koriste a da te ne otkriju, šta treba reći ako budeš morala u bolnicu. Kad ne postoji druga opcija, nastupaju alati smrtonosne trgovine ilegalnim abortusima: tupi predmeti, čajevi od trava, biljni lijekovi.
Carla*, iz oronulog dijela honduraškog grada San Pedro Sula, imala je 17 godina i još išla u školu kad je shvatila da je trudna.
Kad su joj to saznali roditelji, istjerali su je iz kuće: „Bila sam potpuno sama. Niko ne bi dao posao maloljetnoj trudnici, pa nisam imala drugog izbora. Nisam si mogla priuštiti da rodim.“
U trećem mjesecu trudnoće, sve očajnija, pokušala je prekinuti trudnoću popivši neku mješavinu trava i cimeta. „Popila sam sve i djelovalo je, ali sam jako krvarila i imala strašne bolove. U bolnicu nisam smjela jer sam se bojala da će shvatiti šta sam uradila, pa javiti policiji. Roditeljima sam rekla da sam pala s bicikla i izgubila dijete.”
Nekoliko mjeseci kasnije ponovno je ostala trudna; sad živi s dečkom u jednoj sobici. „Nemamo dovoljno ni za hranu. Ja nemam posao, a moj dečko prodaje drogu da bismo mogli platiti stanarinu. Fetus smo bacili u rijeku blizu kuće u kojoj živimo.”
Zakoni koji ubijaju žene
Honduras, gdje više od 66% stanovništva živi u siromaštvu, ima zakone o abortusu među najstrožim u svijetu, a najveću cijenu tih drakonskih zakona plaćaju najsiromašnije žene.
Kontrola države nad reproduktivnim zdravljem žena gotovo je apsolutna. Abortus je u Hondurasu protivzakonit u svim okolnostima, uključujući silovanje i incest. Nije dopušten ni da bi se spasio život žene ni kad fetus ne može preživjeti izvan maternice. Zabranjena je i tzv. hitna kontracepcija – pilula za dan poslije.
Uz procijenjenih 40% neplaniranih ili neželjenih trudnoća, ilegalna industrija abortusa cvjeta, svake godine obavljajući između 50.000 i 80.000 tajnih prekida trudnoće.
Honduraški zakoni o abortusu ubijaju žene: procjenjuje se da bi postojanje pravilnog pristupa kontracepciji i zakonitog pobačaja smanjilo smrtnost majki za oko 70%.
Human Rights Watch 2019. godine objavljuje izvještaj u kojem se detaljno opisuje „ogromna patnja” nastala u Hondurasu nakon uvođenja potpune zabrane abortusa, te upozorava da to čeka i najsiromašnije žene i djevojčice u SAD-u ukoliko se abortus i tamo kriminalizira.
„Naše istraživanje u Hondurasu pokazuje kako izgleda život žena i djevojaka kad je abortus zabranjen ili ograničen“, kaže Margaret Wurth, viša istraživačica u Human Rights Watchu. „Ovo je zastrašujući pregled onoga što bi se moglo dogoditi u SAD-u.“
Ovi zakoni o abortusu postoje u okruženju gdje je nasilje nad ženama široko rasprostranjeno.
Honduras ima jednu od najviših stopa ubistava na svijetu i tu svaka 22 sata biva ubijena po jedna žena, prema prema Human Rights Watchu.
Vladino istraživanje provedeno 2012. godine pokazuje da su skoro četvrtinu svih žena partneri zlostavljali, seksualno ili fizički.
Trudnoće kao posljedica nasilja
I Yanet* (28) je imala ilegalni abortus u trećem mjesecu trudnoće. Njen dečko je tuče. A preživljavaju tako što on prodaje drogu.
„Ne zarađujemo dovoljno da sebe prehranimo, a kamoli dijete”, kaže ona.
Kao i mnoge žene u zemljama gdje je abortus ilegalan, Yanet je počela tražiti pilulu citotec (koja se naziva i misoprostol) i poznata je kao „pilula za abortus“.
Citotec se koristi za liječenje čira na želucu i u bolnicama je njegova upotreba ograničena, ali među ženama koje žele prekinuti trudnoću postoji skriveno tržište.
„Progutala sam dvije a još dvije ubacila odozdo”, kaže Yanet. „Bilo je bolno, ali je upalilo; Dosta sam krvarila, ali sam se previše plašila da bih otišla u bolnicu. Fetus sam zakopala u dvorištu.”
Zabrana abortusa ima pogubne posljedice po žene u Hondurasu. U većini seksualnih napada u ovoj zemlji žrtve su djeca (70%), a rana trudnoća je jedna od najopasnijih posljedica seksualnog nasilja nad djevojčicama i adolescentkinjama.
Kaylie*, kojoj je sad 18 godina, imala je prvi abortus u svojoj trinaestoj. „Kad sam imala pet godina, majka me slala stricu koji je za seks sa mnom plaćao 1 dolar (80 penija). Bili smo užasno siromašni. Zlostavljao me i otac, pa sam s devet godina otišla od kuće i našla se na ulici. S deset godina sam se već drogirala i otišla da živim s jednim devetnaestogodišnjakom – koji me je hranio.
Ostala sam trudna s 13 godina i otišla majci koja mi je dala neki biljni napitak. Strašno sam krvarila, ali sam preživjela.”
Godinu dana kasnije, s 14 godina, ponovo je ostala trudna i ponovo abortirala. Nakon nekoliko sedmica počela se osjećati loše i zamolila za pomoć svoju prijateljicu Jasmine* koju je slučajno srela na ulici. Jasmine je uspjela prikupiti 200 dolara za privatnu kliniku gdje je Kaylie saznala da joj je oštećena materica. Otad nema menstruaciju.
Sama Jasmine je imala tri abortusa. Roditelji su je napustili kad je imala osam godina, a trudna je ostala s 12 i našla nekoga ko je obavio nezakoniti abortus. Toliko je krvarila da je odlučila otići u bolnicu: „Tamo su me htjeli prijaviti policiji, ali je došla moja tetka i izvela me iz bolnice. A onda me opet ostavila da živim na ulici.”. Nakon što je preživjela još dva abortusa, uspjela je dobiti kontracepcijske injekcije. Sad ona i Kaylie žive zajedno i rade kao sobarice. Zarađuju po 20 dolara mjesečno.
Ograničen pristup zdravstvenoj zaštiti
Blanca* je odlučila da rizikuje abortus nakon što je njen suprug ilegalno otišao u SAD, a nju ostavio s troje djece:
„To bi mi bilo četvrto dijete i nisam imala pojma kako da hranim još jedna usta. Muž mi je otišao, a ja zarađujem 50 dolara sedmično i jedva sastavljam kraj s krajem. Osjećam se krivom, bila je to teška odluka, ali donijela sam je jer nisam imala drugog izbora, ne bih mogla djetetu pružiti život kakav zaslužuje. Žene bi morale biti u mogućnosti da odlučuju o tome, zato što se one moraju brinuti o djeci nakon što muškarci odu.”
S obzirom na to da je pristup zdravstvenoj zaštiti ograničen i skup, trudnicama u siromašnim četvrtima često jedini spas predstavljaju – babice. Ali i mnoge od njih strahuju da pomognu ženama koje trpe posljedice loše izvedenih abortusa.
Berta Lillian Montoya Morataya, kojoj su sad 73 godine, počela je raditi kao babica kad je imala 12 godina. Živi sa svojom proširenom porodicom u Cielito Lindo, siromašnoj četvrti San Pedro Sule. Kad joj dođu žene koje krvare nakon ilegalnih abortusa, ona ih otjera. „Ne pomažem im, šaljem ih pravo u bolnicu“, kaže ona. „Neću da budem umiješana u zločin i da završim u zatvoru.“
*Imena su promijenjena.
Piše: Francesca Volpi, Guardian
S engleskog prevela: M. Evtov, Riječ i djelo
