Mnogi naučnici i moćni političari su bili složni: valja nam posaditi bilion stabala i već tako će dobrim dijelom biti spašena klima planete. No i među zaštitnicima okoline se čuje kako je to - prevara.
U novim šumama je spas - to je ukratko zaključak naučnog istraživanja univerziteta u Cirihu predstavljenog prije dvije godine. Promjena klime se dobrim dijelom događa i zato što čovjek već odvajkada krči šume. Jer stabla apsorbuju ugljen dioksid, a šuma je sve manje. No ako bi se u dogledno doba zasadilo stvarno mnogo novih stabala - recimo hiljadu milijardi na površini koja bi bila velika poput Sjedinjenih Američkih Država, to bi kompenzovalo oko dvije trećine štetnih gasova uzrokovanih ljudskom rukom.
To je nešto što se dopalo i moćnicima koji se sastaju na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu: već iste godine je dogovorena inicijativa da se do 2030. posadi bilion stabala, prije svega u Indiji, području Amazona reginu Sahela, ali i u Sjedinjenim Američkim Državama. Jer stabla i šume su dobre - i korisne, tako da je to zapravo i dobar posao.
No neki stručnjaci koji se bave klimom se na to hvataju za glavu. Istraživač klime iz Kila, Mođib Latif novinarima agencije epd otvoreno tvrdi: "Pošumljavanjem nikad nećete uspjeti da eliminišete većinu gasova sa efektom staklene bašte".
On smatra da je već i ta rasprava samo "alibi da se ne čini ništa i nastavi sa starim tehnologijama".
Stvarnost je drugačija od teorije
Stručnjakinja koja se bavi pitanjem razvoja Juta Kil ne kaže da je rezultat istraživanja uglednog univerziteta iz Ciriha pogrešno, ali da je problem je u realizaciji. Učinak mladih i malenih stabala za sanaciju klime je minimalan. A ako je zapravo cilj takvog pošumljavanja onda opet rušenje i korišćenje drvene građe, to nema nikakvog smisla.
Tu je i činjenica da će već i pošumljavanje imati najprije - negativan učinak: "Jer tlo na kojem dugo ništa nije raslo i odjednom se aktivno pošumljava najprije emituje ugljenidioksid."
A tu ima još problema, naročito ako se posegne za drvećem koje brzo raste kao što je eukaliptus, crnogorica ili akacija.
"Na primjer eukaliptus je veoma žedan vode, što će lako uzrokovati pad nivoa vode tamošnjih potoka i izvora", kažu.
I na kraju, nikako joj nije jasno - gdje će se naći tolika površina koja bi se pošumljavala? Uvjerena je da je tako zagaranotavna pljačka zemljišta, navodno u ime "viših" ciljeva.
Odličan i neozbiljan posao
Istovremeno, to se čini odličnim izvorom zarade - za one koji su već bogati. Folker Veber je na čelu Foruma za održive investicije i on procjenjuje kako bi tu za ulagače mogla biti rendita od 40 odsto – godišnje.
Njega citira Volfgang Mulke u svojoj knjizi "Uložiti novac u održiv razvoj" gdje navodi čitav niz mogućnosti investicija u takve plantaže. Bilo kao suvlasnik ili kao koncesionar, novac bi se mogao uložiti u plantaže plemenitog drva na primjer u Panami ili maslina i datula u zemljama sjevera Afrike kao što je Maroko. Dobit se ostvaruje kroz nekoliko godina - bilo plodovima, bilo samom drvenom građom.
No i autor te knjige upozorava kako je 2018. časopis Finanztest koji provjerava isplativost raznih oblika ulaganja, malo bolje pogledao sedam mogućih investicija u takve "održive" projekte - i svih sedam ocijenio "nedovoljnim" bilo zbog poslovnog rizika, bilo zbog toga što nisu realno izvodljivi.
Jer lako je vaditi stabala i krčiti šume, a teško ih ponovo podići. To je iskusio i grad Berlin: Tamo već dvadesetak godina uporno sade stabla, ali je iskustvo tmurno: jedva svako treće posađeno stablo je još zdravo.
(DW)
