Država vs. Dodik – Remi nije opcija
Foto: BN
Predstojeće suđenje Miloradu Dodiku, aktualnom predsjedniku Republike Srpske, među najznačajnijim je ispitima ne samo za pravosuđe nego i za državu Bosnu i Hercegovinu. Država, koja bi pokazala da se u skladu sa svojim ustavom i zakonima ne može suočiti s posljedicama nekoga ko je nasrnuo na nju samu, bez obzira na to kakvu političku moć imao, izgubila bi svaki smisao postojanja.
Piše: Miljan Kovač
S druge strane, ukoliko Milorad Dodik bude osuđen na ozbiljnu kaznu (zatvor), biće to kraj ne samo političke karijere nego i sve moći koju je stekao, koristeći svoju poziciju, tokom godina vladavine.
Mogućnost da će završiti iza rešetaka zbog nepoštovanja odluka visokog predstavnika, čiji legitimitet (bar javno) negira, umjesto za neku od brojnih, milione maraka teških afera, s kojima se uz obilje iznesenih dokaza dovode u vezu i on i njegovo okruženje, predstavlja svojevrstan apsurd. Moglo bi se reći da to ostavlja malo prostora vjerovanju da bi Dodik i ovaj put mogao odgovarati za svoja (ne)djela. Ipak, za sve postoji prvi put, pa treba imati na umu da bi osudom na makar minimalnu zatvorsku kaznu, u ovom slučaju, bio otvoren prostor za pokretanje postupaka i za neke od brojnih afera. Uostalom, već je objelodanjeno da se u Tužilaštvu BiH protiv njega spremaju još dvije optužnice.
Da je svjestan sve težine situacije u kojoj se nalazi (ali i sopstvene krivice), Dodik svakodnevno pokazuje svojim javnim istupima, istovremeno jasno stavljajući do znanja da neće sjediti skrštenih ruku i mirno čekati okončanje sudskog procesa. Pored toga on se bez puno uloženog truda, skriva i iza nekih opskurih “patriotskih” udruženja koja mu organizuju skupove podrške po međuentiteskim linijama razgraničenja ili kako ih oni zovu “granicama”, s kojih često šalju vrlo opasne i zapaljive poruke.
Svakako, najupečetljivije zvuči poruka koju je Dodik lično odaslao: “Nećete me zatvoriti, i ako me osudite"! Reklo bi se da je Dodik dosljedan u negiranju državnih (pravosudnih) institucija i njihovih odluka, da nije riječ o istom onom Sudu BiH, čije su odluke o (ne)regularnosti izbora prošle godine za njega i te kako bile validne.
Situacija je ovaj put, čini se, nešto drugačija, ali je ishod sudskog procesa, pa samim tim i Dodikove političke budućnosti, smatraju dobri poznavaoci prilika, vrlo neizvjestan.
“Sama činjenica da je on zbog mogućnosti odlaska na sud počeo da zakazuje proteste na međunetitetskoj liniji govori o tome da je on svjestan toga da je napravio krivično djelo zbog koga treba i mora odgovarati”, smatra Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica lista “Oslobođenje”.
Foto: N1
To što postoji realna mogućnost da Dodik bude osuđen za nepoštivanja odluka visokog predstavnika pred istim pravosuđem koje godinama nije pokazalo spremnost da mu sudi za brojne korupcionaške, kriminalne afere, s kojima je uz niz očitih dokaza dovođen u vezu, ne predstavlja samo svojevrsni apsurd već izaziva i sumnju u integritet tog istog pravosuđa.
Ipak, u konkretnom slučaju, situacija je nešto drugačija. Selimbegović naglašava da je ovdje ipak riječ o visokom predstavniku, koliko god tu njegovu funkciju Dodik i drugi političari iz RS pokušavali negirati i “ne priznavati ga”.
“To je do našeg pravosuđa, to nije do Dodika. Naše pravosuđe je jako hipersenzibilno kada su političari u pitanju. Apsolutno žmure na njihovu korupciju. Mogli bi oni i za korupciju suditi, kada bi imali tužilaštvo koje bi pripremilo optužnicu. Vidite li vi po koliko godina kod nas rade na bilo kakvim procesima. Druga stvar, postoji nešto što mi vrlo često ne želimo da vidimo. Kapacitiranost našeg pravosuđa, njihove sposobnosti, na kraju krajeva. Ipak, moraće negdje početi, a to vam je kao u onoj priči: Riba se čisti od glave, jer od glave smrdi”.
Za razliku od Vildane Selimbegović, Srđan Blagovčanin iz Transparency Internationala BiH ne polaže puno nade u spremnost pravosuđa da osudi Milorada Dodika. Iako je, kako kaže, proces tek na početku pa je nezahvalno bilo šta prejudicirati, smatra da je vrlo malo vjerovatno da će Dodik “završiti iza rešetaka” i tako okončati političku karijeru.
Foto: frontal.ba
“Dodik je kroz cijelu svoju karijeru pokazivao samo jednu konstantu, da očuva vlast i pritom nije birao sredstva, potpuno beskrupulozan, mijenjao je ideologije i uvjerenja kao kravate, sve zbog opstanka na vlasti. Tako da ne mislim da ga optužnica može ponukati da okonča karijeru”, smatra Blagovčanin.
Ipak, ne vjeruje da je Dodik spreman preduzeti radikalane mjere, kakvima često prijeti, kako bi izbjegao eventualnu kaznu.
“Ne mislim da bi se upuštao u takve avanture, jer ipak on dobro procjenjuje situaciju i ima instinkt za samoodržanje. Svjestan je da radikalniji avanturizam u smislu rušenja ustavnog poretka ne bi podržao niko, čak ni Srbija”.
Ali Dodik ne sluša čak ni Srbiju. “Ljudi koji kažu da on sluša Vučića, griješe”, izričita je Selimbegović.
Ona je uvjerena da odluku da li će preduzeti to na što je spreman da bi izbjegao kaznu, Dodik ipak neće donijeti sam.
“Jedina osoba kojoj on polaže račune ovdje je ruski ambasador. Pa vidjeli smo svi snimke, dok je bio sastanak u Predsjedništvu, ovaj ga čeka u autu da mu podnese izvještaj”.
Ali, nije “čudan” samo odnos Dodika s ambasadorom Rusije.
Još od njegovog prvog dolaska na vlast, sada davne 1998. godine interesantne su njegove veze i sa zapadnim diplomatama, odnosno predstavnicima međunarodne zajednice u BiH. Taj odnos se do danas kretao od apsolutne podrške, pune međusobnih hvalospjeva, do otvorenog neprijateljstva. Tako je bilo bar u javnim nastupima. A da li je to i iza kulisa tako, sasvim je drugo pitanje. Podsjećanja radi, mnogi političari su odlukama visokog predstavnika međunarodne zajednice ranije okončavali političku karijeru i za izjave koje su zvučale benigno u poređenju s onim što Dodik danas govori, ali i preduzima. Dodik tako otvoreno prijeti secesijom entiteta, paralizom države, ne priznaje visokog predstavnika, a sve dovodeći u vezu sa svojom političkom sudbinom i za to do sada prolazi potpuno nekažnjeno, ako se izuzmu povremene oštre osude zapadnih diplomata u vidu saopštenja kojim se “izražava zabrinutost”. Ništa snažniji efekat na njegovu retoriku nije ostavilo ni američko stavljanje na tzv. “crnu listu”, njega i njegovih saradnika. Naprotiv, stiče se utisak da je to samo dodatno radikalizovalo njegove nastupe.
“S druge strane, čini se da Dodik ima poseban odnos prema visokom predstavniku, a čini se i da se i visoki predstavnik vrlo blagonaklono odnosi prema Dodiku”, kaže Srđan Blagovčanin.
Dakle, uz upitnu volju “međunarodnog faktora” da stavi tačku na Dodikovo, u najmanju ruku, destruktivno djelovanje, sve oči su uprte u Sud BiH, koji bez obzira na sve slabosti, u ovom trenutku i sudbinu Dodika i sudbinu države drži u svojim rukama.
Ne može se, a da se ne primijeti da se u poređenju s Dodikovim svakodnevnim prijetnjama razbijanjem države, ako se izuzmu ipak malobrojni i blijedi skupovi na međuentitetskim linijama, čini da i nema previše onih koji su spremni s njim “ići do kraja”.
Istovremeno, nisu u odbrani Dodika “preglasni” ni veterani iz njegovog političkog okruženja, poput Nebojše Radmanovića ili Nikole Špirića i drugih. Teško je procijeniti, ali da se naslutiti da ovi dugogodišnji Dodikovi iskusni saradnici predviđaju razvoj situacije u pravcu u kojem ne bi bilo pametno previše držati Dodikovu stranu.
Na traci s koje se kontinuirano šalju uvrede (čak i prijetnje) prema onima koji “napadaju Dodika i Republiku Srpsku”, smjenjuju se novajlije među njegovim najbližim saradnicima i koalicionim partnerima poput Milana Tegeltije, Nenada Nešića, Nenada Stevandića (ne tako davno njegovih, bar javno velikih kritičara). Ne treba previše “kopati” da bi se shvatilo da je riječ o licima s vrlo kontraverznom prošlošću, kojima je bliskost s Dodikom uz njegov opstanak na vlasti jedina viza za sigurnu budućnost. Bez obzira na svu skepsu prema pravosudnom sistemu u BiH, čini se da je prostor kroz koji bi se ovaj put Dodik mogao nekaženjeno provući opasno sužen. Ako se ipak provuče kao pobjednik, za ovu državu i njene građane nastupiće mnogo neizvjesnija vremena od ovih kakva su sada.
