Kombinacija fotografija sudionika COP27 tijekom pregovora (JOSEPH EID / AFP)
Ovoga vikenda završio je još jedan COP – godišnja konferencija UN-a o klimatskim promjenama koja se održavala u egipatskom ljetovalištu Sharm El-Sheikhu. Mediji su unisono izvijestili da je postignut povijesni sporazum o osnivanju fonda za nadoknadu štete koju su proizvele klimatske promjene. A klimatske promjene pogađaju najviše suptropske i tropske dijelove svijeta koji su i najsiromašniji.
piše: Mario Kikaš
Pogotovo teško se s posljedicama suša i poplava nose zemlje Istočne Afrike i Južne Azije. Nedavne katastrofalne poplave u Pakistanu možda su i najočitiji primjer kako globalno zagrijavanje utječe na svakodnevni život stanovnika ovih dijelova svijeta. Stoga, nije ni čudno da je upravo ministrica u pakistanskoj vladi zadužena za klimatske promjene Sherry Rehman bila najglasnija u nastojanjima da dođe do formiranja ovog posebnog namjenskog fonda koji bi najviše pomagao upravo zemljama u razvoju u Aziji i Africi. Međutim, to je tek prva dobivena bitka.
Kako i koliko će se fond puniti, ostaje otvoreno pitanje. Bogate zemlje globalnog sjevera i zapada sigurno neće tako lako pristati na financiranje šteta koje uzrokuju klimatske promjene van njihovih granica. Kao što je izvijestila brazilska novinarka i sociologinja, Caroline Horne, zapadne zemlje, a posebice izaslanik SAD-a za klimu, nekadašnji državni tajnik, John Kerry, inzistirao je na tome da bi se fond trebao financirati privatnim sredstvima. Kako prisiliti privatne kompanije, primjerice, u najvećoj ekonomiji svijeta da uplaćuju novac u globalni fond za klimatske promjene, Kerry nije jasno odgovorio. Ali zato možemo mi: snažnom državnom regulacijom i većim oporezivanjem korporacija.
Do regulacije i snažnijeg državnog klimatskog intervencionizma sigurno neće doći zato što su političari iz siromašnih zemalja globalnog juga to lijepo tražili od svojih zapadnih kolega ili ne daj bože Unilevera ili Coca Cole, dviju transnacionalnih korporacija koje su financirale dva zadnja COP-a. Iz tih razloga, a i zbog vojske lobista za naftni i plinski biznis koji mahom nadmašuju nacionalne delegacije, većina klimatskih aktivista UN-ove konferencije za klimatske promjene ne doživljava ozbiljno. U nedavnom intervjuu za australski ABC, najpoznatija od njih, šveđanka
, COP je nazvala prevarom, ali istovremeno naglasila da je važno da tamo sjede delegacije zemalja najpogođenijih posljedicama globalnog zagrijavanja i da se njihov glas čuje, unatoč činjenici da se COP koristi kako bi velike korporacije uspješnim PR-om smanjile ili potpuno odagnale vlastitu odgovornost za zagađenje planete.Nažalost, zapadni mediji su i ovaj COP iskoristili za produbljivanje i zaoštravanje geopolitičkih odnosa, umjesto da su izvještavali o realnim odnosima snaga na ovakvim multilateralnim skupovima. U svom izvještaju o zaključcima COP-a Financial Times nije nijednom spomenuo ulogu lobiranja naftnog biznisa na konačan tekst zaključaka COP-a koji je bio posebno blag prema utjecaju fosilnih goriva na klimu. Ali zato su zemlje OPEC-a, Rusija i Kina bile optužene za nepostizanje ambicioznijeg plana i zaključaka. Prilično licemjerno, s obzirom na povijesnu ulogu i odgovornost najrazvijenijih, Zapadne Europe i SAD-a, kao i njihovih naftnih kompanija, za trenutno ekološko stanje planete.
Drugim riječima, jedino vrijedno spomena vezano za 27. COP je fond za nadoknadu štete najranjivijih zemalja. Sve ostalo je bilo business as usual. Konferencija u kojoj je tolika uloga privatnog kapitala i interesa ne može rezultirati značajnijim uspjesima niti drugačijim rezultatima. Istovremeno, u multipolarnom svijetu gdje su odnosi između država sve zaoštreniji, COP se medijski iskoristio kako bi te odnose dodatno opteretio, pomalo smiješnim predstavljanjem Zapada kao svojevrsnog nositelja progresivnih ideja o klimatskim promjenama, što ne može biti dalje od istine.
