Brutalnost konverzijske ‘terapije’ u BiH: ‘Psihijatar me tjerao da zamišljam kako me siluju muškarci jer sam lezbijka’

Foto: Unsplash

Konverzijska ‘terapija’ u Bosni i Hercegovini je nevidljiva i sprovodi se u strogoj tajnosti, kako u javnim, tako i privatnim i vjerskim institucija. Ovaj vid ‘terapije’ predstavlja iznimno problematičan oblik pseudopsiholoških i pseudopsihijatrijskih praksi, koje imaju za cilj suzbiti i ukloniti seksualnu orijentaciju ili rodni identitet kod neke osobe.

Piše: Mirnes Bakija

Dvadesetsedmogodišnja Tuzlanka, koja je željela ostati anonimna, odlučila je progovoriti o tome kada je sa samo 14 godina prisilno odvedena na konverzijsku ‘terapiju’. Kaže da je odvedena u privatnu instituciju pod izgovorom kako se treba liječiti od depresije. Prvih šest mjeseci, kako pojašnjava ona, konverzijska ‘terapija’ je baš tako i izgledala. Razgovarala je s psihijatrom o svojoj borbi s vršnjačkim nasiljem i problemima socijalizacije, međutim, ubrzo se ‘terapija’ pretvorila u traumatično iskustvo koje će, kako kaže, pamtiti do kraja života.

“Odmah su mi uključili razne lijekovi, poput antidepresiva, anksiolitika i antipsihotika, a tek poslije ću shvatiti da je medikamentozna terapija korištena isključivo da bi me se ‘umrtvilo’ i da bi se lakše sa mnom manipulisalo. Nakon šest mjeseci, psihijatar me je pitao da li znam zašto sam ovdje, zbog čega sam bila poprilično zbunjena te sam odgovorila sam da sam tu zbog depresije. Na to mi se samo nasmijao i rekao da me liječi od homoseksualnosti. Tako je krenula moja borba, koja je trajala sve do 18. godine života”, vidno potresena započinje priču djevojka koja je preživjela konverzijsku ‘terapiju’.

Tokom konverzijske ‘terapije’ podvrgnuta je različitim medicinskim analizama, kao i odlazak kod ginekologa, koji je invazivnim metodama utvrđivao da li postoji biološki razlog za njenu privlačnost prema ženama. Uporedo je trajao i odlazak kod psihijatra na čijim su se seansama dešavale strašne stvari.

“Naređivalo mi se da se mažem muškom spermom po licu, da zamišljam i opisujem strašne scene seksualnog homoseksualnog nasilja, te da zamišljam kako me sedam strašnih muškaraca siluje nakon saznanja da sam lezbijka. Potom da zamišljam kako sam odbačena i da se uvjerim kako sve nasilje zaslužujem. Ovakva ‘terapija’ je dosta radila na mojoj paranoji – da će me prijatelji ili porodica ubiti, da će me policija uhapsiti, da ću imati jako loš i tužan život u koliko nastavim da biram ‘pogrešan put’. Također, puštani su mi brutalni pornografski snimci heteroseksualnih odnosa kako bih navodno uvidjela šta je ‘normalno’ i čemu treba da težim. Često sam tada kao četrnaestogodišnja djevojčica pitana da li sam probala penetraciju s penisom i kako mogu znati da sam lezbijka ukoliko nisam probala. Kroz dalji proces se nastojalo motivirati da probam, pa da ispričam svoje iskustvo”, prisjeća se djevojka strašnih iskustava koja je preživjela tokom konverzijske ‘terapije’.

Ova djevojka kaže kako je vrlo teško riječima opisati strah i sram koji je trajao godinama dok je prolazila ‘liječenje’. Pojašnjava da se medicinski dokumenti s konverzijske ‘terapije’ ne slažu s onim što joj je rađeno.

“Naime, na medicinskoj dokumentaciji stoji da se liječim od anksiozno-depresivnog poremećaja, a čime se opravdavala upotreba lijekova. Jako dugo sam nakon izlaska iz konverzivne ‘terapije’ mislila da sam sve izmislila i da se nije desilo – s obzirom da papir nije trpio sve navedeno. Što mi je sada potvrda da znaju da ono što rade je pogrešno i da rade sve u njihovoj moći da sakriju svoje tragove, horor koji sam preživjela”, govori ona.

Kaže da se izvukla iz začaranog kruga konverzijske ‘terapije’ pred punoljetstvom, jer je načula kako je žele prisilno udati zbog toga što je navodno ‘hronični bolesnik homoseksualnosti’.

“Sve me to prepalo i odlučila sam da predam svoju bitku, iako sam se sve te godine trudila da mu ne dam validaciju kako me navodno ‘izliječio’. Nisam htjela da me koristi kao studiju slučaja za drugu djecu – ali neke borbe moramo da predamo. Na terapiji su mi se dešavali po malo smiješni scenariji – da biram između crvene i zelene jabuke. Prvi put sam pitala šta simbolizira koja jabuka, a on mi je rekao da samo izaberem – rekla sam zbunjeno, zelenu. Poslije toga je slijedila scena i drama kako uporno biram homoseksualnost, kao gorku i kiselu (zelena jabuka), umjesto heteroseksualnosti koja je slatka i sočna (crvena jabuka). Zapamtila sam za sva vremena šta predstavlja koja jabuka”, prisjeća se ona traumatičnih iskustava.

Nakon što je sama uvidjela da postoji velika opasnost od nastavka ‘liječenja’, psihijatru je slagala kako se sve više osjećam kao biseksualna osoba – što je on, kako navodi, vidio kao napredak. Tada je postepeno krenula da govorim sve ono što je on htio da čuje i malo po malo terapija je prestajala.

“Bitno mi je za naglasiti, da niti u jednom trenutku konverzivna terapija nije bila učinkovita u promjeni mojih osjećanja i moje seksualne orijentacije, ono u čemu je bila učinkovita jeste ostavljanje doživotnih trauma s kojima dalje treba da naučim kako da se nosim. Konverzivna terapija je u progresivnim zemljama zabranjena jer graniči s torturom i također nema niti jedan medicinski dokaz da je ista u stanju promijeniti bilo čiji seksualni ili rodni identitet. Nažalost, radi njene nevidljivosti u bosanskohercegovačkom društvu jako je teško raditi na njenom zaustavljanju. A zbog toga što se svi papiri ne podudaraju s onim što se radi na njima ne postoji ni mogućnost podizanja optužnice – naprosto bi bila vaša riječ protiv njihove i sve se teško dokazuje. Želim svoj djeci koja se pronalaze u svojim identitetima mir i sigurno odrastanje”, zaključuje ova djevojka.

Psihološka djelatnost u BiH nije zakonski regulisana

Psihoterapeutica Dželila Mulić-Čorbo pojašnjava kako u Bosni i Hercegovini psihološka djelatnost nije zakonski regulisana.

“Samim tim, nažalost, nemamo ni mjesto kome se možete obratiti za nestručno obavljanje prakse, a posebno ne konverzivne prakse. Nadamo se da će se ta slika promijeniti u toku sljedeće godine, ulažu se veliki napori da se ta oblast uredi”, kaže psihoterapeutica.

Pojašnjava da bilo kakva represivna terapija ne može dati korist, posebno ako se u obzir uzme cilj psihoterapije, etički kodeks i norme psihoterapijske prakse, konverzijska ‘terapija’ narušava odnos i krši mnogo pravila. Istraživanja su pokazala da ova ‘terapija’ ostavlja mnogo posljedica na pojedince.

“Psihoterapija danas je naučna disciplina koja je zasnovana na znanstvenim dokazima učinkovitosti za klijente, gdje se pokazalo da ovakav vid ‘terapije’ ne donosi željene promjene, upravo suprotno od toga. Mnogo je istraživanja rađeno koje idu u prilog tome da potvrđuju kako je konverzivna terapija pseudonauka koja nema svoje naučno utemeljenje za pojedinca, ali ni za društvo u cjelini”, kaže ona.

Pojašnjava kako je bosanskohercegovačko društvo nasilno i nikoga ne štedi. Ako ako uzmemo u obzir da je LGBTIQ zajednica jedna od najranjivijih kategorija našeg društva, psihoterapeutica ističe kako je sigurno da ova zajednica doživljava veliko nasilje

“Mi u Sarajevu imamo mnogo organizacija koje su specijalizirane za pružanje podrške LGBTIQ zajednici, kao i dosta veliki broj psihoterapeuta s akreditacijama za pružanje stručne podrške svim ranjivim kategorijama društva pa time i LGBTIQ osobama. Nažalost, dostupnost takve vrste podrške nije jednaka u cijeloj BIH, više je koncentrisana na veće gradove tako da ne bih ni znala da procijenim da li sve LGBTIQ osobe dobivaju adekvatnu pomoć. Prije sam sklona mišljenju da ne dobivaju, nego da je to suprotno. Biti različit po bilo kojem osnovu u bh. društvu čini da je dosta izazovno za živjeti, visoko stresno i može da stvori osjećaj nepripadnosti, straha, bespomoćnosti itd, a još ako ste i LGBTIQ osoba onda vaš život može da bude zaista težak, neizvjestan, nesiguran”, ističe ona.

Mulić-Čorbo naglašava da je izuzetno važno da svaka osoba koja krene u psihoterapijski proces se dobro raspita o modelu psihoterapije koju je psihoterapeut završio, te da li ima adekvatnu i priznatu akreditaciju. Ističe da je ovo izuzetno važno kako bi se zaštitili od nestručnih i opasnih modela rada.

‘Niste sami i s vama je sve uredu’

Psihoterapeutica i aktivistica Ivana Arapović pojašnjava kako se LGBTIQ osobe svakodnevno susreću s različitim oblicima nasilja i diskriminacije. Ona kaže da poznaje mnoge osobe iz svog okruženja koje su bile primorane proći konverzijsku ‘terapiju’, neznajući o čemu se tačno radi, a sve kako bi prestalo nasilje u porodici.

“Posljedica konverzivne ‘terapije’ su višestruke, od razvijanja paničnih napada, anksiozno-depresivnih poremećaja, do suicida. Određena istraživanja su pokazala da mlade osobe čiji roditelji pokušavaju promijeniti njihovu seksualnost imaju dvostruko veću vjerojatnost za počinjenje suicida u odnosu na vršnjakinje_e koji se ne suočavaju s takvim oblikom nasilja”, pojašnjava ova psihoterapeutica.

Kaže kako je vrlo teško dokazati ovo krivično djelo, a samim tim i adekvatno zakonski kazniti osobe koja sprovodi konverzijsku ‘terapiju’.

“Ukoliko se provodi na klinikama, liječnice_i koji čine takva zlodjela navode to kao liječenje od anksioznih ili depresivnih poremećaja, a zapravo nitko ne zna što se događa unutar ordinacije osim LGBTIQ osobe. Često roditelji dovedu djecu s ciljem ‘izliječenja’ te im ne vjeruju i/ili ništa ne žele uraditi jer se nadaju ‘izliječenju’. Isto se dešava kada govorimo o vjerskim službenicima”, pojašnjava Arapović.

Vrlo je važna briga o mentalnom zdravlju i odlazak na psihoterapiju, te kako navodi psihoterapeutica, važna je da osoba kojoj se obraćamo za podršku bude senzibilizirana za rad s LGBTIQ zajednicom.

“Manjinski stres je stanje trajne napetosti, izloženosti kronično povišenoj razini stresa uzrokovanoj predrasudama, diskriminacijom, nasiljem, nedostatkom socijalne podrške, onemogućenom pristupu društvenim i ekonomskim prilikama. Manjinski stres nikada ne prestaje što uvelike utječe na mentalno zdravlje osobe kao i kvalitetu života. Trenutno u BiH postoje pojedinke_ci, udruženja čije su psihoterapeutkinje_i osposobljene_i i senzibilizirane_i za rad s LGBTIQ osobama”, navodi Arapović.

Za kraj ističe da LGBTIQ osobe u odnosu na svoje vršnjakinje se češće susreću s poteškoćama mentalnog zdravlja, ali ne zbog toga što jesu, već zato što žive u homofobičnom i transfobičnom društvu. Poručuje svim mladim osobama koje otkrivaju svoj identitet da nisu sami i da je s njim sve uredu.

Izvor: lgbti.ba