Foto FENA/Amer Kajmović
U jesen 2021. godine rudari iz starih bosanskohercegovačkih rudnika uglja pobunili su se i slili u Sarajevo: rijeka glasnih i neposlušnih radnika koji prkose uobičajenim normama građanskih protesta karakterističnih po mlakim sloganima, duhovitim transparentima, modnim revijama i neumornom poštivanju zakona.
Piše: Svjetlana Nedimović
U jesen 2021. godine rudari iz starih bosanskohercegovačkih rudnika uglja pobunili su se i slili u Sarajevo: rijeka glasnih i neposlušnih radnika koji prkose uobičajenim normama građanskih protesta karakterističnih po mlakim sloganima, duhovitim transparentima, modnim revijama i neumornom poštivanju zakona.
Protest rudara je uzdrmao deindustrijalizovani glavni grad, ili barem neke njegove dijelove. Plavičasti prijeteći sjaj rudarskih vatri obasjavao je noć oko mračnog solitera u kojem je smještena Vlada, a koji je izgrađen kao sjedište Energoinvesta, najveće bosanskohercegovačke korporacije koja je proizvodila sve od kablova za napajanje do kompjuterskog hardvera i softvera – dok je nisu raščerupali privatizacijom.
Otrovna isparenja iz zapaljenih limenki piva i plastičnih flaša gušila su neiskusne simpatizere i gradske aktiviste koji su se pridružili rudarima. Ali ne i rudare koji su se, okupljeni oko plavičastih vatri, smijali i pjevali. Njihove malo pogrbljene figure, umotane u šarene deke koje su im donijeli građani, pretvarale su ušminkani centar grada u prizor iz postapokaliptičke fantazije: nesumnjivo mračne, ali fantazije koja krije iskru ozbiljnog nemira.
Protestu se pridružila grupa ekoloških aktivista koji su zajedno s promuklim rudarima počeli skandirati „NE DAMO VAM ĆUMURA!“ Ovo je vladi predstavljalo ozbiljnu prijetnju: ako bi ovi veliki rudnici – nekad državno vlasništvo, a sad u rukama javne elektroprivrede – uskratili zemlji ugalj, snabdijevanje električnom energijom uveliko bi stradalo.
A zašto su u ovoj priči ekološki aktivisti stali na stranu rudara? Nisu li ti isti aktivisti godinama upozoravali na ulogu uglja u zagađenju lokalnog zraka i globalnim emisijama ugljika?
Riješiti se rudara, ali ne i uglja
Kao i mnoge zemlje globalnog Juga, BiH minimalno doprinosi istorijskim globalnim emisijama ugljika: tek 0,06%. Na ovu zemlju se, međutim, vrši (sve veći) pritisak da zatvori svoje termoelektrane na ugalj i počne prelazak na izvore energije koji manje zagađuju okoliš. Ova „zelena“ tranzicija zamalo je koštala BiH gotovo svih njenih divljih planinskih rijeka, budući da se za male hidroelektrane utrkuju kapitalisti domaći i strani (mahom sa sjedištem u EU). Uprkos nepopravljivoj šteti koju male hidroelektrane izazivaju na rijekama, ta postrojenja se i dalje vode kao obnovljivi izvori energije.
Danas se domaći i strani kapital okreće proizvodnji solarne i energije vjetra, što bi trebalo pokrenuti „zelenu“ tranziciju, a ona je uglavnom usmjerena na interese privatnog biznisa. Država interveniše malo ili nimalo da bi „osigurala zaštitu životne sredine i korištenje onoga što je u suštini javno dobro usmjerila za energetske potrebe društva”.
Sva električna energija proizvedena na ovaj način završava na stranim tržištima i za privatnu dobit, uz malu ili nikakvu korist za BiH.
Međutim, proizvodnja električne energije na ugalj nije stala. Stara postrojenja – nekadašnji pokretači modernizacije mlade socijalističke države i simboli njenog trijumfa nad siromaštvom – rade punom parom, ali nisu od Evropske unije dobila sredstava za odsumporavanje, kao što je to slučaj s postrojenjima u susjednoj Srbiji. Nedavni pokušaji Kine da obnovi jedno od tih postrojenja u BiH propali su zbog kombinacije nesposobnosti lokalne uprave i snažnog pritiska koji EU vrši protiv ulaganja u staru industriju, ali i protiv kineskog uticaja na Balkanu.
Dešava se, međutim, to da državne elektroprivrede polako finansijski iscrpljuju stare državne rudnike tako što nabavku preusmjeravaju u nove privatne rudnike uglja. Kao i u ostalim talasima privatizacije u protekle tri decenije, ovaj potez se pokazao veoma unosnim za finansijere političkih partija.
Očito da uništavanje i eventualno zatvaranje starih rudnika radi davanja još većeg tržišnog udjela novim privatnim rudnicima neće dovesti do napuštanja uglja kao energenta.
Manje je očit, a možda daleko problematičniji tobože „nusproizvod“, a vjerovatnije bar djelomično namjeravani direktni proizvod, ovog procesa: društvo će biti lišeno svoje posljednje velike grupe sindikaliziranih radnika.
To smo u BiH već vidjeli u poslijeratnoj tranziciji u kapitalizam. Industrija je ratom bila oštećena, ali ne i uništena – mnoga stara državna poduzeća imala su dobre izglede za oporavak. Na kraju su rasprodana, uz svesrdni blagoslov savjetnika međunarodnih financijskih institucija poput Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Tako su socijalistički divovi gotovo bez iznimke rasparčani, samo da bi bili jeftino prodani ratnim profiterima, potom otjerani u stečaj i na kraju preprodani kao nekretnine graditeljima, generirajući u procesu pozamašne profite svojim poslijeratnim vlasnicima. Radnici su završili na ulici, nezaposleni, na mizernoj ako ikakvoj socijalnoj pomoći. I tu će ostati decenijama, njihovi protesti bivaće sve manje vidljivi, njihovi glasovi će slabiti i njihova moć nestajati sve dok organizovani rad kao ideja i praksa ne padne u zaborav.
Taj proces je istrijebio ne samo bosanskohercegovačku industriju, nego i organizovani rad izvan državnih institucija. Ozbiljno je narušio pregovaračku moć radnika generalno, ali i ograničio kohezivni i transformativni potencijal društva u cjelini.
Rudari, koliko god oslabljeni, preživjeli su ovaj preokret zato što državna proizvodnja energije uglavnom zavisi od uglja. Iako će „zelena“ tranzicija neizbježno uticati na njih, rudari su jedina organizovana društvena snaga sposobna da tu tranziciju usmjeri ka socijalnoj i ekološkoj pravdi, daleko od kozmetike pseudo-ekološke brige karakteristične za veći dio zapadnjačkog mainstream ekološkog pokreta diljem svijeta. Konačno, rudari su društvena skupina dovoljno velika da bi bila uticajna. To su pokazali protesti 2021. godine: prijetnja sindikata da će glavnim elektranama uskratiti isporuke uglja prisilile su upravu rudnika i vladu na dogovor. Ovaj se potencijal može očuvati samo ako javni rudnici nastave s radom.
Međutim, privatni rudnici uglja – takođe proizvod poslijeratne privatizacije – neće biti prepreka „zelenoj“ tranziciji. Njihovi rudari uglavnom nemaju sindikalnu zaštitu i imaju nesigurne ugovore.
Kad se „zelena” tranzicija zakotrlja, a to će desiti, prije ili kasnije, za ove rudare i njihove zajednice država neće biti odgovorna i moći će ih odbaciti kao nepotreban teret. Ali sve dok postoji potražnja za ugljem, privatni rudnici su vrlo profitabilni zato što mogu lako zaobići propise o zaštiti okoliša i radnika, kao i radnička prava.
Državne rudnike u međuvremenu je preuzela Elektroprivreda BiH, jedno od tri takva preduzeća u BiH, gdje je zbog etničke podijeljenosti države sve utrostručeno. Ovo preuzimanje javno je predstavljeno kao spas posrnulih rudnika. Ali u stvarnosti ova kompanija iscrpljuje stare rudnike, radnu snagu i ulaganja, a ugalj kupuje iz privatnih rudnika.
Svjesni da bi otvoreni potez protiv državnih rudnika i rudara naišao na strahovit otpor direktno pogođenih zajednica, ali i cijele populacije, Vlada i uprava kompanije djeluju oprezno i perfidno, no sve odlučnije. Dok sindikati – očito oslabljeni desetkovanjem njihovih redova (Kreka, jedan od najvećih rudnika, sad zapošljava samo oko trećinu bivše radne snage) – postaju sve glasniji, kompanija nasrće sve agresivnije, ucjenjujući rudnike da ili prihvate pogoršanje svog položaja unutar preduzeća ili ga napuste i uđu u slobodnu tržišnu utakmicu. U trenutnom stanju rudnika, slobodna tržišna konkurencija nije uobičajena neslana šala nego krajnji cinizam. Koji otkriva da za građane BiH bitka 21. stoljeća neće biti „zeleni poslovi protiv poslova u prljavim industrijama” nego „novi neizvjesni poslovi protiv starih (stabilnih) poslova – svejednako u prljavim industrijama.“
Stara sindikalna moć povećala bi finansijske, socijalne i kulturne troškove „zelene“ tranzicije, usporila ju i eventualno preusmjerila ka rješenjima koja uništavaju srž sistema koji je – prije svega – i uzrokovao klimatsku krizu. I EU-ovi facilitatori „zelene“ tranzicije to znaju. Stoga ne iznenađuje što insistiraju na prilično selektivnom ukidanju uglja, onom koji iza kulisa omogućuje rušenje stare sindikalne moći.
Spajanje snage i vizije
Spora i bolna smrt starih rudnika podriva posljednju tvrđavu organizovanog rada. Ona će društvo poput BiH lišiti posljednjeg rezervoara, barem potencijalnog, radikalno transformativne energije koju posjeduje grupa s vrlo visokim, ako ne i najvećim, ulozima u pravednoj tranziciji. Ovaj trošak „zelene“ tranzicije često se zanemaruje kad se tranzicija de facto preda privatnim investitorima i interesima. No ono što nalikuje ćorsokaku može biti i početak neočekivane priče.
Diljem zemlje niču nove ekološke grupe. Udružuju snage u zajedničku borbu i javnost ih uvažava. Počele su se udaljavati od kratkoročnih ciljeva postavljenih u civilnom društvu vođenom donatorima i ne boje se preći na teren politike kao djelovanja koje mijenja svijet. Ali ovom pokretu u nastajanju još uvijek nedostaje snažna infrastruktura solidarnosti.
Drugi problem je u tome što je pristup ekoloških grupa često legalistički i nedostatan za stvaranje snažnog direktnog otpora. Ograničenja takvih strategija, koliko god pogodnih nesumnjivo traumatizovanim poslijeratnim društvima (ili društvima ukroćenim nametnutom međunarodnom demokratizacijom), najočitija su u slučaju novih rudarskih kompanija koje preplavljuju ovu regiju.
Multinacionalne korporacije ulaze u zajednice brzo i glatko, često pod krinkom istraživanja ili uz obećanja zlatne groznice, a zajednice su lišene i posljednjih tračaka kontrole nad svojim životima i razvojem. Osiromašenim i opustjelim zajednicama, koje očajnički traže kakav-takav izvor relativno stabilnog prihoda, teško je održati i njegovati otpor kojeg – uprkos svemu – ipak ima. Otežava ga lukavi PR multinacionalnih korporacija. Ovi novovjeki kolonizatori upliću se u samo tkivo svakodnevnog života. Organizuju i sponzoriraju kulturna i sportska događanja za djecu i mlade. Doniraju školama i građanskim organizacijama. Oni kroje nastavni plan i program prema svojim potrebama i obuzdavaju sve ambicioznije težnje lokalne mladeži. Organizuju čak i „zelene” aktivnosti. Oni se infiltriraju u javne institucije i odomaćuju se u društvenom životu, otvarajući put svojim profitnim projektima. Njihova pravna i administrativna mašinerija osigurava da se sva pustoš koju uzrokuju obavi uz punu službenu dokumentaciju.
Iako je kapital počeo unapređivati „zelenu“ tranziciju, opire se tome da za nju plaća i, naravno, još se više opire transformaciji strukturnog jezgra vlastitog poslovnog modela, što je jedini način da se energetska tranzicija učini održivom i pravednom. Zbog toga ekološki pokret u ovoj borbi treba saveznike koji će mu dati neobuzdaniju, britkiju oštricu.
Da bi otpor pogađao metu, mora zaustaviti mašineriju poslovanja. To je, ako ništa drugo, potencijal (rudarskog) sindikata: uskraćivanjem uglja dovesti u zastoj privredu i cijelu zemlju.
Dio ovih potencijala može se čak prenijeti u nove rudnike, ali u mnogo skromnijim razmjerama. Mladi rudari su podvrgnuti novim, oštrijim oblicima eksploatacije – ovog puta s malo ili nimalo podrške sindikata. Ali neki od njih mogu iz starih rudnika ponijeti sjeme sindikalne kulture i borbe. Ili zasaditi vlastito sjeme solidarnosti i drugarstva kroz svakodnevnu zajedničku borbu da održe u životu sebe i jedni druge. Uslovljena i nesigurna, ali ipak polazna tačka.
U svakom slučaju, rudari će trebati saveznike izvan svojih osiromašenih i ranjivih zajednica. Rudari će trebati saveznike čije vizije prevazilaze kapitalizam u svim njegovim oblicima. Tu ulogu bi mogao odigrati nastajući ekološki pokret u BiH. On je suštinski već odskočio s očuvanja okoliša do mnogo dubljeg izazova trenutnom poretku stvari – propitivanja svetosti privatnog vlasništva i interesa i eksploatisanja prirodnog svijeta profita radi.
Ovaj pokret je počeo (nanovo) razvijati jezik opšteg dobra, samouprave i autonomije kolektiva nad vlastitim resursima i putevima razvoja. Čineći to, jasno stavlja do znanja da će, [ili može, op.ur], biti glas ne samo zaštitnika prirode, nego i svih marginalizovanih, osiromašenih i eksploatisanih koji moraju postati akteri u transformacijama neophodnim za spas planete i njenog živog svijeta.
Tako je ekološki pokret zapravo ušao u arenu antikapitalističkih borbi. A to je teren po kojem se dva pokreta – pokret radnika, ne samo rudara, i pokret boraca za zaštitu okoliša – mogu kretati zajedno, kombinujući snagu organizacije i snagu vizije.
Pa hoće li ekološki pokret, koji uživa podršku u cijeloj državi i društvu, napraviti proboj do hrabrijih vizija i doprijeti do zajednica rudara i, šire, do radnika generalno? „Zelenu” će tranziciju snositi radnici, stoga bi je oni trebali i voditi i njom upravljati. Proizvodnja energije je dobar početak. Uz brigu o okolišu, tu je i briga da se radnicima i njihovim domaćinstvima osigura čista i pristupačna energija. Ili čak besplatna, ako energiju prepoznamo kao vitalnu ljudsku potrebu, a ne kao unosnu komercijalnu robu. Tu se može voditi dobra borba, čije sjeme vidimo u Manifestu čuvara okoliša za energetsku budućnost Bosne i Hercegovine.
Bojnih polja ima mnogo. Stari načini proizvodnje energije možda jesu na izmaku, ali će njihove posljedice radnici i njihove zajednice osjećati decenijama. Dakle, ako se ekološki pokret bori za čisti zrak, mora početi od zajednica koje se žrtvuju za razvoj svih. Njihova primarna potreba je dobra, pouzdana, napredna javna i univerzalna zdravstvena zaštita.
A tu je i nova crvotočina „zelenog ekstraktivizma“ koja postaje sve očitija u iskopavanju takozvanih „tranzicijskih minerala“, što je uzrok ozbiljne zabrinutosti ne samo za okoliš.
„Zeleni” rudnici drobe ljudska tijela i živote da bi kapitalistima osigurali maksimalan profit. Dok se ljudi diljem zemlje dižu protiv njih, ekološki pokret mora jasno i glasno govoriti o različitim dimenzijama ovog otpora: o brizi za prirodu i zajednice, ali i o brizi za radnike.
„Zeleni” rudnici će nuditi niske plate i lošu zaštitu na radu; oni nisu osnova za društveno-ekonomski razvoj i ne mogu biti izvor života za zajednice koje eksploatišu. Oni su izvori brze zarade za (uglavnom) strane kapitaliste i stupovi neokolonijalizma. Stoga je borba protiv njih podjednako borba za društvo kao i za prirodu.
Dijalektika uglja
Ovaj tekst pišem zahvaljujući pouzdanim vatrama stare termoelektrane čiji se dimnjak uzdiže nad dolinama srednje Bosne. Crno zlato ove zemlje pouzdano pristiže u termoelektranu u pouzdanim starim prljavim vagonima. Čestice ugljene prašine jednako se pouzdano talože u plućima rudara i stanovništva oko rudnika.
Ta je pouzdanost, međutim, ranjiva i zavisi od volje rudara. Vjetar i sunce možda preuzimaju primat, ali za Bosnu i Hercegovinu je osnovni, temeljni izvor energije – ugalj. Barem zasad, u ovoj našoj sadašnjosti za koju su se rudarske zajednice žrtvovale više nego većina nas. Njihova je žrtva srećom i, opet, samo zasad, obavezujuća ne samo moralno nego i materijalno i egzistencijalno sve dok ima elektrana na ugalj, a njih će biti još neko vrijeme.
Uzvik „NE DAMO VAM ĆUMURA!“ bojni je poklič ovog trenutka. Ekološki aktivisti u BiH trebaju ovaj trenutak iskoristiti zajedno s rudarima. A onda preći na druga polja gdje mašineriju kapitala mogu učinkovito zaustaviti samo radnici i – dovesti do radikalne transformacije.
U ironičnom obratu tranzicijske dijalektike, vađenje i spaljivanje uglja – koje spada u aktivnosti koje prijete životu ove planete – može istovremeno biti i svjetionik nade: naše oružje u borbi da stvari činimo drugačije. Što nije samo stvar transformacije tehnologije, nego i revolucionarne promjene ekonomije naših društava – da bi ona služila potrebama cijelog živog svijeta.
IZVOR: Berliner Gazette
S engleskog prevela: M. Evtov
