fbpx

Biološki kraj

Biološki kraj

Foto: Impuls

Podaci o upisima u srednjoškolske i visokoškolske ustanove najbolji su indikator laganog nestanka stanovništva s ovih prostora.

Piše: Sandro Hergić

Na primjer, u školsku 2012/13. godinu u osnovne škole u Republici Srpskoj upisano je 98 599 učenika, da bi taj broj 2022. bio smanjen na 84 643. Situacija nije bolja ni u Federaciji BIH gdje razlika za isti period iznosi 200 000 prema 169 000.

Koliko je ljudi permanentno napustilo BiH, teško je reći, budući da se mnogi nikada formalno ne odjave iz mjesta prebivališta. Kada se tome pridoda i sve popularniji sezonski rad u Hrvatskoj, stvar dobija još alarmantnije konture. Neke projekcije pokazuju da će do 2050. BiH  izgubiti nekih pola miliona stanovnika kombinacijom malog nataliteta i iseljavanja.

Republika Srpska nema više od 700 000 stanovnika. Dok političke elite u RS euforično najavljuju mirno razdruživanje i konačnu nezavisnost ovog entiteta, postavlja se pitanje za koga to? Omladinu koja odlazi ili starce koji ostaju? Ono što jeste paradoks ili čak možda dobra vijest jeste da za ostvarivanje ovih zacrtanih velikodržavnih ciljeva naprosto nema dovoljno ljudi. Koliko je situacija alarmantna, pokazuje i rekordan uvoz radne snage na područje BiH i već sada nije neobično vidjeti radnike iz Indije,Turske na gradilištima i u pekarskim pogonima u BiH. Ono što je prije 10 godina bilo nezamislivo i bilo predmet pošalica o potencijalnim ekonomskim migrantima u BiH, postalo je stvarnost.

Iako su brojke ovih novih useljenika još uvijek male, sva je prilika da će se one gotovo eksponencijalno povećavati. To već sada pokazuju sve veći pritisci Udruženja poslodavaca RS i FBiH prema zakonodavnoj vlasti da olakšaju useljavanje radne snage iz trećih zemalja. Slična situacija je i u već spomenutom  visokom obrazovanju, gdje su osmišljeni posebni programi za studij medicine na Medicinskom fakultetu u Banjaluci, na engleskom jeziku za studente iz Indije, budući da broj domaćih studenata rapidno opada i dovodi u pitanje samo postojanje nekih studijskih programa. Iako se posljednjih dana mogu pročitati saopštenja kojekakvih desničarskih udruženja, koja za katastrofalnu demografiju i valove iseljavanja krive zapadne vrijednosti i tzv. rodnu ideologiju, situacija činjenično ne može biti dalje od istine (dvije zemlje s najmanjom stopom rađanja na svijetu su Južna Koreja i Japan ).

Istina je naravno drugačija, ma koliko joj bilo teško pogledati u oči. Ljudi bježe iz oba entiteta zbog beznađa, nepotizma i korupcije i više nisu dovoljne nacionalističke mantre da bi ljude zadržale u nacionalnom jedinstvu.

Pronatalitetne mjere vladajućih su u stvari kopija onih iz Mađarske, kojima se putem novčanih poticaja za svako drugo novorođeno dijete pokušava osigurati povećanje nataliteta. Treba naglasiti da te mjere ni u samoj Mađarskoj nisu dale željene rezultate i da zemlja i dalje ubrzano demografski tone.

Bitno je napomenuti i svojevrsnu militarizaciju govora o prirodnom priraštaju, budući da se isti koristi u svrhu zastrašivanja, jer je strah od demografskih gubitaka predstavljen kao egzistencijalna prijetnja opstanku nacije - ako nas ne bude dovoljno, imaginarni drugi će da zavlada. Elita potencijalnu djecu promatra kao topovsko meso za buduće ratove u kojima naravno njihova djeca neće učestvovati u eventualnim sukobima koje toliko priželjkuju. Kada se govori o tzv. mirnom razdruživanju, Milorad Dodik ne uzima u jednačinu da nema dovoljno ljudi u fertilnom razdoblju da bi nezavisna RS imala ikakvu budućnost  u ekonomsko-demografskom smislu. Čak i eventualno povećanje broja živorođenih ne bi nadoknadilo broj odseljenih. Kada se ovome doda i činjenica da je stanovništvo koncentrisano u nekoliko većih gradova, koji još uvijek primaju stanovništvo iz manjih i ruralnih područja na kojima je demografska situacija još alarmantnija. Prostor Posavine, Drvara, Petrovca biološki nestaje i za deceniju-dvije teško da će uopšte imati stanovnika. Za to vrijeme uhvaćeni smo u vrtlog globalizacije i istorijskih migracija uzrokovanih prenaseljenošću, klimatskim promjenama i ratovima koji ne pokazuju znakove jenjavanja.

Sve nas ovo navodi na zaključak da budućnost BiH pripada dalekim i gotovo nepoznatim narodima Azije koji sve više migriraju na ove prostore u potrazi za boljim životom. Tu možemo postaviti i jedno utopijsko pitanje ili pak scenarij u kojem će za nekoliko decenija gradovima širom BiH, pripadnici konstitutivnih naroda biti manjina u ovoj državi, dok bosanskim ulicama budu radili, živjeli i privređivali ljudi iz Indije, Pakistana i Šri Lanke - kojima naša prepucavanja, istorijske bitke neće značiti baš ništa. Bez imalo patetike možemo zaključiti da je možda upravo to šansa za BiH, ali i regiju, nastanak potpuno novog kulturnog šarenila koje će stvoriti novu memoriju, kulturne i ekonomske prakse i udahnuti novi život ovom prostoru čije stanovništvo neumitno ide ka svom biološkom kraju.

Impuls