Berlin je politički bio podijeljen odmah po završetku Drugog svjetskog rata, ali ljudi su još mogli slobodno da se kreću. A onda je došao 13. avgust 1961. Prije tačno 60 godina počeo je da niče Zid.
„Brandenburška kapija je zatvorena“ – bila je to udarna vijest kojom je novinska agencija Asošijeted pres (AP) u ranim jutarnjim satima 13. avgusta 1961. obavijestila svet da je počela gradnja Berlinskog zida. Kapija se nalazila tačno između istočnog i zapadnog dijela grada a vojnici i Narodne armije DDR su blokirale sve uobičajene prelaze u Zapadni Berlin – najprije bodljikavom žicom.
„Operacija obezbjeđenje granice“ koju je predsjednik Njemačke Demokratske Republike Erih Honeker tada počeo, bila je zaključenje podjele Berlina. Njome je spriječeno bježanje u Saveznu Republiku Njemačku, jer je od 1949. u tu zemlju prebjeglo 2,6 miliona ljudi.
Masovni egzodus bio je ekonomski poguban za DDR, kojoj je u vrijeme gradnje zida već nedostajao veliki broj zanatskih radnika, ali i ljekara. Zvanično obrazloženje za gradnju je, međutim, bilo sasvim drukčije: „Očuvanje mira zahtijeva da se prekinu aktivnosti zapadnonemačkih revanšista“.
Ta agresivna retorika bila je tipična za vrijeme u kojem su se komunistički Sovjetski Savez i kapitalisitčke Sjedinjene Američke Države ogorčeno nadmetale da pokažu ko ima bolji društveni sistem. Obje strane permanentno su se naoružavale i stvorena je takozvana „ravnoteža straha“ – to stanje je trajalo sve do pada Berlinskog zida 1989.
Zapadni Berlin – „Ostrvo slobode u komunističkom moru“
Podijeljeni Berlin je bio takoreći žarište borbe dva sistema. Pobjedničke sile su ga 1945. podijelile na četiri sektora: u istočnom dijelu grada komandu su imali Sovjeti, u zapadnom – Amerikanci, Britanci i Francuzi.
Tadašnji predsjednik SAD Džon F. Kenedi nazvao je demokratski Zapadni Berlin „ostrvom slobode u komunističkom moru“. A DDR je zid dugačak 155 kilometara zvanično zvao „antiimperijalističkim zaštitnim zidom“.
Mjesto užasa i sjećanja: ulica Bernauer štrase
Tokom 28 godina postojanja Zida, na njemu ili pred njim nastradalo je najmanje 140 ljudi. Sjećanje na njihovu sudbinu oličeno je u komadu zida dugačkom 200 metara koji još uvijek stoji u ulici Bernauer štrase. To je mjesto gdje se povremeno organizuje okupljanje svjedoka starog vremena koji tu pripovijedaju šta su sve doživjeli.
Jedan od njih je, na primjer, Joahim Rudolf, koji je prebjegao u Zapadni Berlin, a poslije toga prokopao tunel dužine 140 metara – sa zapadne prema istočnoj strani, da bi drugima omogućio bjekstvo.
On kaže da se neposredno poslije zatvaranja granice s jednim prijateljem našao u blizini bodljikave žice pred kojom su stajali vojnici naoružani „Kalašnjikovima“. Vojnici su vikali na njih dvojicu i Rudolf prenosi da mu je u tom trenutku bilo jasno da su spremni i da pucaju.
Bio je to nagli ulazak u jedno mračno vrijeme.
No, u Bernauer štrase na okupljanja svedoka danas dolaze i mladi ljudi, poput Lenarta Zibelsa. On je rođen 1995. upravo na jedinom mjestu gdje je zid još postojao. „Kada živite tako blizu šume“, kaže nam, „i vidite taj zid, i stazu pored njega, u glavi Vam se stvaraju pitanja“.
Lena Kvinke, 22-godišnja studentkinja prava u Haleu, rođena je u Kamerunu, a rasla u Etiopiji. Tamo je išla u školu na njemačkom jeziku i učila po njemačkim nastavnim planovima. Otac joj je Njemac i još u djetinjstvu je mnogo slušala o Berlinskom zidu. „Nije vam svejedno kad stojite ovdje pred ostacima Zida, znajući čitavu priču“, kaže Lena. „Uvijek sam se pitala kojem dijelu Njemačke bih ja tada pripadala.“
Lena i Lenart imaju i nešto zajedničko. Kao mladi ljudi, kada čuju riječ „zid“, ne pomišljaju samo na Berlinski zid, već i, na primjer, na zid između SAD i Meksika, ili onaj između Izraela i palestinskih područja. „U svakom slučaju“, kaže Lena, „kad god čujem riječ zid, to je za mene nešto nepodnošljivo“.
