U Bosanskom Petrovcu na Prvoj zemaljskoj konferenciji žena, na današnji je dan 1942. godine formalno osnovana Antifašistička fronta žena (AFŽ).
Na konferenciji je sudjelovalo 166 delegatkinja iz svih krajeva Jugoslavije utemeljivši najmasovniji pokret žena na našim prostorima i šire, koji je na izvanredan način doprinio borbi protiv fašizma, općoj ravnopravnosti žena, ali i slobodi i emancipaciji jugoslavenskog društva u cijelosti.
Svojim sudjelovanjem u Narodnooslobodilačkoj borbi žene su izborile legitimitet najveće revolucijske tekovine, rodne ravnopravnosti. Godine 1945. u Ustavu nove Jugoslavije stajalo je: “Žene su ravnopravne s muškarcima u svim područjima državnog, privrednog i društveno-političkog života (…) Za jednak rad žene imaju pravo na jednaku plaću kao i muškarci i uživaju posebnu zaštitu u radnom odnosu. Država naročito štiti interese majke i djeteta osnivanjem porodilišta, dječjih domova i obdaništa i pravo majke na plaćeni dopust prije i poslije porođaja.”
Kako navodi Lydia Sklevicky u svom članku Žene Hrvatske NOB-a ‘napredni ženski pokret’ tek za vrijeme NOB-a dobiva karakter organiziranog pokreta, a strategija je Komunističke partije Jugoslavije između dva rata da žene neposredno uključuje u različite organizacije radničkog pokreta, a zatim i u ekskluzivno ženske građanske organizacije. Također, putem različitih društava prosvjetne i antifašističke aktivnosti provode se i među seoskim ženama.
Inicijativni odbori AFŽ-a u Jugoslaviji se formiraju i prije formalnog pokretanja fronte, pa je tako u Zagrebu Inicijativni odbor AFŽ-a za Hrvatsku formiran u rujnu 1941., a prvi dokument koji svjedoči o početku organiziranog djelovanja žena Hrvatske je ‘Rezolucija sa skupštine žena drvarske doline od 21.8.1941.’. Svojom rezolucijom žene i djevojke pozdravljaju partizane i pozivaju na pomoć fronti te ističu jedinstvo hrvatskih i srpskih žena.
„[…] Pomozimo ih, jer budućnost za koju se danas zajednički borimo donijet će nam ne samo nacionalnu slobodu i nezavisnost, nego i slobodu nama kao ženama, osloboditi će naše stvaralačke snage, osposobit će nas da sva najplemenitija čuvstva koja u sebi nosimo kao majke i kao sestre nesebično darujemo svom narodu i čitavom ljudskom rodu.“
Prvi programski dokument koji precizira ciljeve i organizacijski oblik AFŽ-a je Okružnica br. 4 Centralnog komiteta KPH iz 6. prosinca 1941. godine u kojem se konstatira da široki slojevi žena još uvijek ne sudjeluju u narodnooslobodilačkoj borbi, niti u borbi za posebne zahtjeve žena. Upravo s tim ciljem, radi aktivizacije i povezivanja širokih slojeva žena, osniva se Antifašistička fronta žena koja treba obuhvatiti žene svih slojeva bez obzira na političku, nacionalnu i vjersku pripadnost, te ulazi u sastav Narodno-oslobodilačke fronte.
Osnivaju se Antifašistički odbori žena (AOŽ) po pokrajinama, mjesni AOŽ po gradovima, kotarima i selima, a u gradovima se dijele i po zanimanjima (radnice, domaćice, omladinke…), a delegatkinje iz svih tih odbora, iz svih krajeva Jugoslavije (osim Slovenije i Makedonije, čije delegatkinje nisu mogle doći zbog neprijateljskih ofenziva) okupile su se od 6. do 8. prosinca 1942. u Bosanskom Petrovcu radi koordiniranja rada Antifašističkog Fronta Žena na oslobođenom teritoriju Jugoslavije.
Konferencija je okončana Rezolucijom u kojoj stoji:
„U toku oslobodilačkog rata dogodio se krupan, istorijski preokret. Stupajući aktivno u borbu za oslobođenje svoga naroda žene istovremeno dobivaju i potpunu ravnopravnost s muškarcem. U redovima narodno-oslobodilačke vojske i na oslobođenoj teritoriji, žene su stekle potpunu ravnopravnost u vojsci, one zauzimaju sve političke i vojne funkcije prema zasluzi i sposobnosti; na oslobođenoj teritoriji dobile su pravo biranja i pravo da budu izabrane, te su postale članovi narodno-oslobodilačkih odbora i Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije.“
U svom pregledu povijesnih istraživanja o AFŽ-u Jelena Tešija ističe kako među povjesničarkama postoji slaganje da je organizacija u prvim godinama svog postojanja imala pozitivan utjecaj na društveni i politički život žena u Jugoslaviji. Sklevicky tako kaže da je „AFŽ odigrao bitnu ulogu u pozitivnim promjenama u životima žena, kao što je povećanje pismenosti, ulazak u svijet rada, bolja zdravstvena zaštita i podruštvljavanje odgoja djece kroz otvaranje vrtića i jaslica. Neda Božinović, ističe kako su se žene aktivno borile za sva prava koja su dobile u socijalističkoj Jugoslaviji i da je upravo AFŽ bio organizacija kroz koju su one artikulirale svoje potrebe i zahtjeve te se borile protiv opresije žena i patrijarhalnih običaja u Jugoslaviji“.
Ipak, na Četvrtom kongresu Antifašističke fronte žena, 1953. godine u Beogradu, AFŽ se ukida, te se donosi odluka o promjeni naziva u Savez ženskih društava Jugoslavije te pristupu u Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije. Rezolucija of formiranju SŽD-a naglašava da bi postojanje jedinstvene organizacije poput AFŽ-a “suviše izdvajalo žene iz zajedničkih napora u rješavanju društvenih problema, podržavalo pogrešno mišljenje o tome da je pitanje položaja žene nekakvo odvojeno žensko pitanje, a ne pitanje naše društvene zajednice, pitanje svih boraca za socijalizam”, pojašnjava Božinović.
S AFŽ-om prestaje i emancipatorsko i ujedinjeno djelovanje žena na prostoru bivše Jugoslavije. [Ž.V.]
