Iz afričkog ugla podršku i saosjećanje zaslužuje ukrajinski narod. Ali ne i Evropa i njene – ovih dana često spominjane a nikad definisane – vrijednosti. Afričke zemlje do dana današnjeg snose posljedice širenja tih vrijednosti kolonijalnim osvajanjima koja, doduše, nisu predstavljana kao oslobodilačka, ali jesu kao civilizatorska. No ni u patnji nismo jednaki, što se i sad pokazuje. Ako neki svijet zaslužuje da se brani od rata i stradanja, to sigurno nije svijet u kojem je samo bjelačka tuga pregolema. (@RiD)
Piše: Khatondi Soita Wepukhulu
S engleskog prevela: M. Evtov
Pregledajući društvene mreže i vijesti, vidim da je „Stojim uz Ukrajinu” dominantna izjava podrške zemlji kojoj je podrška u ovom trenutku neosporno potrebna. Ali ovaj stav nije tako crno-bijel kako to zapadni liberali vole misliti. To nije jednostavan izraz biranja strana, biranja između „dobrih momaka“ i „loših momaka“.
Barem za Afrikance nije. Rat predsjednika Putina u Ukrajini neki čak vide kao otpor jednog čovjeka zapadnoj hegemoniji.
Ostatak svijeta doživljava NATO, Evropu i SAD svakako samo ne kao „dobre“ – a imamo pravo izraziti bijes i skepticizam koji naglašava licemjerje i poziva na oprez kad su u pitanju rješenja koja nudi Zapad.
Stojim uz ukrajinski narod (koji u potpunosti zaslužuje saosjećanje i nije sinonim za ukrajinsku državu), ali kako pokazuje sve veće negodovanje na društvenim mrežama i u novinskim izvještajima, čak i u ovom trenutku moramo razgovarati o rasizmu protiv crnaca.
Rasistički tretman s kojim se Afrikanci suočavaju bježeći iz Ukrajine dokaz je da bjelačka nadmoć nikad ne uzima slobodan dan, čak ni za vrijeme rata.
Zato to ne može ni budnost Afrikanaca u razumijevanju i tumačenju zapadnjačkih narativa dominacije.
Nekom oslobodioci, mnogima – kolonizatori
Rat je rat. Pitajte nas – mi to dobro znamo. Rat je smrt, bolest, raseljavanje, seksualno nasilje. Ali stoji i ovo: . Stalno se dešava isto.
Ali nama i naša nacionalna istorija otežava da Rusiju vidimo kao „lošeg momka“, a ukrajinsku težnju za zapadnim načinom života – uključujući članstvo u Evropskoj uniji i NATO-u – kao nevinu želju zbog koje su svi koji je podržavaju „dobri momci“.
Sve su afričke zemlje (osim Etiopije i Liberije) bile kolonizovane; na Berlinskoj konferenciji 1884-1885. godine, a i kasnije, evropske sile rezale su i dijelile naše domove kao kolač. Rezultat? Rezultat spada među najkrvavija ugnjetavanja u ljudskoj istoriji.
Nijednu afričku zemlju nisu kolonizovali pripadnici bivšeg SSSR-a.
Naprotiv, socijalističke zemlje, uključujući Kubu i Sovjetski Savez, podržavale su naše pokrete za nezavisnost koji su se suočavali s brutalnim pokušajima navodno „civilizovanih“ zemalja da nas spriječe u osvajanju slobode. Sad gledamo, pomalo zatečeni, kako se te iste zapadnjačke sile bore kao branioci slobode ukrajinskog naroda.
Kako članice NATO-a troše milione na vojnu podršku Ukrajini i povećavaju trupe u istočnoj Evropi da bi se suprotstavili ruskoj agresiji, vrijeme je da poslušamo Afrikance u Libiji, Somaliji i Keniji. Oni otkrivaju dugački trag zapadnjačkog nasilja i ograničenja vojnih intervencija SAD-a i njihovih evropskih saveznika.
Uproštena logika sankcija
Baš kao što će se desiti običnim Rusima, i obični Afrikanci su pretrpjeli kolektivnu kaznu pod sankcijama koje je nametnula moćna ruka zapadnjačkih vlada.
Iako za sankcije u Africi često nije bilo podrške javnosti – osim možda u slučaju Južne Afrike iz doba aparthejda, gdje su uvedene na traženje crnih Južnoafrikanaca. Ali su i tad sankcije ukinute mnogo prije nego što su to crni Afrikanci smatrali prikladnim, što je Nelsona nije Nelsona nije Mandelu navelo da Zapadnu Evropu optuži za rasizam i gorljivost da se svrsta uz bjelačku elitu na drugim mjestima.
Gledamo, međutim, kako mediji slave još teže mjere kao odgovarajuću reakciju na odluku jednog moćnika. „Osakatiti rusku privredu i uskoro će u Moskvi doći do pobune za svrgavanje Putina“ vrlo je uproštena logika koja se primjenjuje na ljude koji žive pod represivnim režimom.
Ja živim pod predsjednikom Yoverijem Musevenijem. Ako bi ugandska ekonomija bila osakaćena sankcijama, mene ipak niko ne bi pitao hoće li on ostati na vlasti ili ne. Na kraju krajeva, ni sad me to niko ne pita.
Ovo što pišem temelji se na našim iskustvima iz života pod rasizmom, imperijalizmom, kolonijalizmom, aparthejdom, neokolonijalizmom i takozvanim zapadnim vojnim „rješenjima” – poput „rata protiv terorizma” – koja neizbježno pogoršavaju sukobe i izazivaju još više smrti.
Nuklearna prijetnja: ne samo Rusija
Afrikanci su, kao i svi ostali, uplašeni onim što se dešava u Ukrajini. Nuklearno oružje se koristi kao pijun u vojnoj i političkoj partiji šaha koja bi mogla uništiti čovječanstvo. Moramo, međutim, Zapad osloboditi uvjerenja da je za ovu nuklearnu prijetnju kriv jedan luđak.
Na kraju krajeva, članice NATO-a (u okviru programa dijeljenja nuklearnog oružja) čine više od polovine svjetskih zemalja dovoljno ludih da proizvode, posjeduju i imaju pristup ovom oružju. Nijedna afrička država ne posjeduje nuklearno oružje (Južna Afrika je odustala od svog 1989. godine, a Libija zaustavila program nuklearnog naoružanja 2003. godine).
Naša najizvodljivija opcija za osiguranje odgovornosti među zemljama i dalje su Ujedinjene nacije, ali zemlje globalnog Sjevera – koje predstavljaju najveću prijetnju masovnog nasilja, i vojnog i ekonomskog – čak i u UN-u imaju gotovo svu moć.
Svaki je trenutak pravi za raskrinkavanje hegemonije. Danas, dok se „slobodni svijet” „civilizovanih nacija” suočava s „vremenima bez presedana” – kako bi to rekli mediji – oni koji su skupo platili neupitnu „pravdu Zapada” poručuju: hajde da govorimo i protiv zapadne hegemonije.
IZVOR: openDemocracy
Objavljeno: 03/03/2022.
FOTO: Claudiad/gettyimages.com
