Kako su „Sitni biseri“ dobili ime...Kako su zahvaljujući slučajnom susretu sa jednim od poznatih banjalučkih novinara dobili priliku da se prvi put pojave pred publikom...Da li je trema mogla spriječiti prvi zvanični nastup...Šta se sve događalo u dvorani „Borik“...Ovo je priča o najmlađem bendu u istoriji banjalučke rok scene...Ovo je priča o jednom vremenu...
Mišo Vidović
Prvi javni nastup
piše: Dženan Čaušević
Ćorda, Deni, i Eki su držali probe u Denijevoj garaži. Eki je svirao na svom bubnju, a Ćorda i Deni su imali akustične gitare bez ikakvih pojačala. Vježbali su u toj garaži sve dok jednog dana, pored te garaže, slučajno nije naišao Davorin Reljić. Taj momenat se pokazao kao ključni, jer je Davorin Reljić radio kao fotoreporter banjalučkog Glasa. Upravo u to vrijeme Glas je organizirao Koncert Solidarnosti, a Davorin je bio u samoj organizaciji koncerta, i radio je na izradi plakata. Davorin Reljić je čuo kako neko vježba u garaži, i zanimalo ga je da vidi ko svira unutra.
Medjutim kad je ugledao 3 klinca sa gitarama koje su bile veće od njih, bio je više nego iznenađen. To je za njega kao iskusnog novinara bilo pravo otkriće, i odlučio je da upravo njih stavi na plakat. Objasnio im je ko je on, i ponudio im da se pojave i nastupe na koncertu. Stavio ih je na plakat kao svojevrsnu atrakciju, i ubzo je Banjaluka i Dvorana Borik bila oblijepljena plakatima na kojima su pozirali Sitni Biseri.
Kako je grupa dobila ime
Za taj prvi nastup je vezana i anegdota o tome kako je grupa dobila ime Sitni Biseri. Pošto se sve desilo pomalo iznenada, i taj prvi nastup se desio malo neočekivano, nisu znali šta da napišu na plakatu jer grupa još uvijek nije imala svoje ime.
Pošto su prihvatili poziv da sviraju, morali su na brzinu da smisle neki naziv benda. Trebali su da se rade plakati, a oni nisu imali ime grupe. Imali su jako malo vremena, i danima su razbijali glavu da smisle neko ime, međutim bezuspješno. I onda je na kraju došla Ekijeva mama, i ona je rekla zovite se Sitni Biseri. Odmah su pozvali Davorina da mu to jave.
U narednih par dana Davorin je došao sa svojim fotoaparatom da ih slika za plakate. Fotografija je nastala ispred Ekijeve zgrade, na kojoj su pozirali sa gitarama u ruci. Na plakatu je bila cijela lista bendova, od Radija i Basdansa pa nadalje, a među tim imenima se prvi put pojavilo i ime i Sitni Biseri.
Međutim, tog dana kad je Davorin došao sa da ih slika, Ćordu nije htjela pustiti razrednica sa nastave. Onda je Davorin rekao, hajde nafatajte bilo koga samo da napravimo fotografije. Tako su se na plakatu osim Ekija i Denija, pojavili Mišo (Milenko Živković), i Đorđe Vuković. Njih dvojica niti su bili članovi grupe, niti su išta znali svirati, ali oni su se pojavili umjesto Ćorde jer su se slučajno tu zatekli. Razrednica nije htjela Ćordu da pusti sa nastave.
Glasov Koncert Solidarnosti u Dvorani Borik
Eki i ja smo išli u isti razred, i jedan od plakata za koncert je bio zalijepljen na osnovnoj školi Zmaj Jovan Jovanović, koju smo pohađali. Taj plakat, i taj koncert su Deniju, a pogotovo Ekiju, preko noći, donijeli popularnost u cijeloj školi. Razrednica je Ekija počela da hvali, i imao je sve moguće popuste u školi. Pola curica iz razreda se odmah zaljubilo u njega. Eki je postao prava zvijezda u školi. Svi iz razreda smo išli organizirano na koncert da ih gledamo. Bili smo 6. razred osnovne škole, i imali smo tek 12 godina.
Koncert je održan 25. marta 1985. godine, i to je bio jedan ozbiljan koncert, pred nekoliko hiljada posjetilaca. Eki je te večeri zapravo prvi put u životu sjeo za bubnjeve, pred publikom na sceni. Sjećam se dobro da je tokom svirke, pored Ekija cijelo vrijeme čučao Ferid, i bio tu da mu se nađe ono za- ne daj Bože. Ferid ga je hrabrio, i bio uz njega kao neka moralna podrška, da mu malo razbije tremu.
A trema je bila tako velika, da je Deni tog dana dobio povišenu temparaturu. Ne zato što je bio nešto bolestan, nego od silne treme pred nastup. Cijeli dan su Ćorda i Eki bili kod Denija, i ubjeđivali njegovu mamu da ga pusti da svira te večeri. A Deni je u sebi cijelo vrijeme molio Boga da mu mama ne dozvoli da ide.
Deni je od njih bio mlađi godinu, i imao je svega 11 godina, i bio je kao mrvica sitan. Gitara je bila veća od njega. Jedva su oni njega nekako uspjeli ubijediti da se pojavi svirati te večeri. Ubjeđivanje je trajalo skoro cijeli dan.
Te večeri, ja sam bio u u publici, jer smo svi mi iz razreda išli da ih gledamo. Trema pred nastup je bila ogromna, ali kad ih je spiker najavio preko mikrofona, i kad su izašli na binu, dvoranom se prolomio pljesak publike. A onda su tri klinca, u dobi od 11 do 13 godina, pred par hiljada okupljenih posjetilaca u Dvorani Borik izvela svoju jedinu pjesmu koja se zvala Mehmedalija.
(nastaviće se)
Fotografije: Privatni arhiv autora
Autor: Impuls
Pročitajte i:
Sa banjalučke rok scene - Priča o „Sitnim biserima“ i jednom vremenu (I dio)
Sa banjalučke rok scene - Priča o „Sitnim biserima“ i jednom vremenu (II dio)
