U decembru 1988 godine izašao je prvi broj banjalučkog omladinskog lista "Prelom".
Piše: Mišo VIDOVIĆ
Zvanično, izdavač i osnivač bila je tadašnja Opštinska konferencija Saveza socijalističke omladine Banja Luka - OK SSO Banja Luka. Međutim, činjenica da je "iza" stajala ova društveno-politička organizacija, nije spriječila ekipu mladih, perspektivnih, pa što ne reći i solidno nadobudnih urednika i novinara (među kojima i moja malenkost), da počnu praviti novinu koja neće proklamovati i prenositi stavove i mišljenja tadašnje vlasti, nego se oštro, žestoko, suporostavljati istoj, baveći se do tada nedodirljivim i "zabranjenim" temama.
Iako je "Prelom" bio mjesečnik (izlazio jednom mjesečno), bilo je prostora da se otvore brojne teme koje su se odnosile na aktuelnu društevno-političku zbilju i stvarnost, "čačkalo" se svuda, ukazivalo i na korupciju, nepotizam, kritikovalao ponašanje tada još uvijek vladajućeg Saveza komunista.
U fokusu "Preloma" bile su, da kažemo i neke lokalne teme, pokazaće se sa puno devijatnih pojava, koje su otvarane, što je itekako smetalo tadašnjim lokalnim političkim moćnicima i njihovim prišipetljama i podguznim muhama.
Pojava "Preloma" na medijskom nebu, lista koji nije želio pisati onako kako su to drugi htjeli, nego razmišljati svojom glavom, različito je dočekana. Prijale su nam pohvale i podrška običnih ljudi i građana, "samo tako nastavite, neka ste im skresali", koji su znali biti i dobar izvor informacija.
Značajna podrška i pomoć stizala je od ostalih kolega iz omladinske štampe, koji su "momački udarali" i suočavali se zbog toga sa problemima kao što je bila zabrana pojedinih brojeva. Njihova podrška pokazaće se još značajnijom kada smo i sami "upali" u probleme sa osmim brojem, nisu nas zabranili, ali smo žestoko optuženi da smo "državni neprijatelji".
Naravno, bilo je i onih kojima nismo bili po volji, doživjeli smo tu čast da o pisanju osmog broja Opštinska konferencija Socijalističkog radnog naroda Banja Luka, održi posebnu sjednicu, da nam postavljaju pitanja "ko stoji iza nas, i ko nas plaća". Da nas povezuju sa "sumnjivim emigrantskim krugovima u inostranstvu", i da nas "dobromjerne kolege" iz onih tzv. "ozbiljnijih" novina upozoravaju "da se ne zajebavamo, i ne igramo se novinarstva".
A mi se nismo igrali novinarstva, mi smo novinarstvo živjeli, u onoj našoj maloj redakciji, dva sa dva, u potkrovlju, pored "Bašte sljezove boje", sa jednom polovnom pisaćom mašinom, na koju se znao čekati red da se napiše tekst. Živjeli smo novinarstvo i na zajedničkim druženjima i dernecima, odlascima na koncerte, svirke, među nama se razvilo i prijateljstvo koje ni sada, nakon svih ovih godina nije došlo u pitanje i ništa ga nije moglo prekinuti.
Nismo imali internet, ni mobilne telefone, a ni društvene mreže, ali smo ipak pravili novinu, za što će jedan naš redakcijski prijatelj, nedavno, kada sam najavio da ću se pisati o omladinskoj štampi i naravno pomenuti "Prelom", zatražio da "obavezno napišem kako smo bili ispred svoga vremena..."
Tako je između ostalog nastajao i "lomio" "Prelom", o čijem će djelovanju, o ljudima koji su ga stvarali, svakako biti viće riječi u sljedećim nastavcima ovog feljtona.
A sada da malo "zavrtimo" o nastanku, radu i djelovanju omladinske štampe u bivšoj SFRJ.
Početkom, pedesetih i u prvoj polovini šesdesetih godina, omladinsko-studentska štampa bila je pod ideološko-političkim patronatom organizacija Saveza socijalističke omladine (SSO), raznih akcionih konferencija studentskih organizacija, koje su pravno bile vlasnici, osnivači i izdavači. Ovi iz rukovodstva omladinsko-studentskih organizacija, u skladu sa svojim "pravima" na novine, pazili su u maniru "klasno-svjesnih omladinaca" da urednici i novinari nešto ne zajebu, pa objave ono što se nije trebalo (nije smjelo).
Opet "klasno-svjesni omladinci" iz omladinsko-studentskih komiteta, uredno su "pokrivani" od "starijih drugova" iz Saveza (SK), Saveza socijalističkog radnog naroda (SSRN), i tako se poduplavalo političko "pokrivanje", a šanse da redakcije "iskoče" iz ustaljenog "ideološkog kolosijeka" bile su svedene na minimum, minimuma.
Prvobitno, omladinsko-studentska štampa i novine na prostoru nekadašnje SFRJ, imale su osnovni "društveno-politički zadatak" da "pravovremenim informisanje mladih generacija ujedno afirmišu i pozitivna načela socijalističko-samoupravne prakse i stvarnosti".
U prevodu, duži niz godina omladinsko-studentska štampa bila je dio propagandnog aparata tadašnje socijalističke vlasti.
Savremenici, istoričari medija, sociolozi, ali i novinari i urednici, koji su u tim vremenima bili na plati u redakcijama omladinskih glasila, saglasni su da se "radilo o nezanimljivim partijskim biltenima, sa plahtama od tekstova, izvještaja sa sjednica komiteta, omladinskih organizacija, zborova radnih ljudi i građana, ali i dosljednog prenošenja zapisnika sa maratonskih sjednica ferijalaca, izviđača, mladih gorana, itd, itd..."
Autor ovih redova imao je priliku prelistati nekoliko takvih izdanja i "suočio" se sa činjenicom da su problemi mladih najčešće tretirani kroz sterilne tekstove i članke "o najboljim studentima među nama" ili "bili smo u posjeti omladinskoj organizaciji čiji članovi s ponosom ističu da im je i ove godine glavni cilj da svojim radom i zalaganjem budu opet najbolji". Pisalo se i o tome kako su "radne akcije osim stvaralačkog doprinosa izgradnji naše zemlje, idealna prilika i za očuvanje najvažnijih tekovina našeg samoupravno – socijalističkog društva".
O tome kako je tanka hrana u studentskoj menzi, ili šta je "zaplivalo" u porcijama umjesto mesa, nije se smjelo pomenuti, a kamoli nešto napisati i objaviti. Nisu prolazili ni tekstovi o "nezgodnim temama", glavni i odgovorni urednici bili su provjereni politički komesari, aktivni članovi Saveza komunista, a shodno, tome i ostali članovi redakcija morali su imati tzv. moralno-političku podobnost.
Iako su godinama predstavljali neizbježan dio propagadnog aparata socijalističke vlasti, situcija se "lomi" šezdesetih godina. Studentski protesti 1968. godine u svijetu i Evropi, imaju odjeka i u tadašnjoj SFRJ.
U junu te godine studenti protestuju u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani (prema pojedinim izvorima više od deset hiljada studenata i profesora 4. juna učestvuje na zborovima demonstranata u Begradu). Milicija brutalno "trenira strogoću" po studentskim leđima i bubrezima.
Batine koje dobijaju studenti daju i prve rezultate(?!), redakcije studentskih listova lome ideološko-cenzorske okove, otvoreno i bez ustezanja pišu i objavljuju o svemu što se događa. Zbog toga u Beogradu Okružni javni tužilac izriče privremenu zabranu rasparčavanja vanrednog broja "Studenta", iako "prema ocjeni redakcije lista Student, odluka o zabrani lista je donijeta prije nego što je završeno štampanje lista što dokazuje to što je u rješenju tužioca naveden samo jedan pasus koji je postojao samo u rukopisu priloga za list".
Ipak "sporni" sadržaj "Studenta" dolazi do čitalaca. Prema tvrdnjama savremenika zabrana "Studenta", „jedan je od prvih dokaza liberalizacije i oslobađanja ove vrste štampe koja će kasnije postati začetnik otvaranja mnogih tabu tema u društvu".
Već početkom sedamdesetih godina takođe pojedina omladinska glasila, pogotovo u Zagrebu, otvaraju dotada brojna zatvorena društveno-politička pitanja i probleme. Pišu o svemu onome što se "proteklih godina znalo da postoji kao problem, ali se nije smjelo pominjati, a kamoli javno objavljivati". A nakon sedamdesetih godina, došle su osamdesete kada po mnogima omladinska štampa doživljava "procvat".
„....Omladinska štampa/tisak je bila ozbiljna medijska i kulturološka činjenica u bivšoj Jugoslaviji. Današnjim generacijama to zasigurno zvuči kao nešto anahrono i potpuno nebitno za javni prostor, u tom vremenu bilo je upravo suprotno, „omladinska štampa“ je u socijalizmu i epohi Titove Jugoslavije najčešće bila udarna pesnica slobode u javnom prostoru. Čuveni je bio beogradski "Student" i njegova zabrana u vrijeme demostracija '68. Zagrebački "Polet" je imao svoja zlatna vremena krajem sedamdesetih i u prvoj polovni osamdesetih, pored praćenja društvene zbilje, ostat će zapamćen i kao vrlo važna karika u razvoju jugoslavenske undergound scene i (post)modernog dizajna, pa je tako tu svoje prve radove objavljivao, između ostalih, i danas veliko svjetsko ime Mirko Ilić...“, zapisao je Jasmin Duraković, nekadašnji novinar "Naših dana", a potom i glavni i odgovorni urednik sarajevskog studentskog lista "Walter": „Za smrt Jugoslavije mnogi su danas, pak, spremni optužiti ljubljansku "Mladinu". Bilo je tu puno raznih drugih izdanja sa dužim ili kraćim vijekom trajanja, Tribuna (Maribor), Omladinski tjednik, Pop express, Studentski list (Zagreb), Omladinska iskra (Split), Glas omladine, Stav (Novi Sad), Omladinske novine, NON (Beograd), Prelom (Banja Luka), Spektar, Walter (Sarajevo)...“.
Inače, Duraković je u "Našim danima" objavio veliki broj tekstova o filmu i prikazu o omladinskoj štampi, koji je svojevremeno objavio na portalu depo.ba, između ostalog navodi, da su "prve omladinske novine koje je čitao osim "Poleta", bili sarajevski "Naši dani", jer su ih besplatno djelili po našim gimnazijama, da bi konstatovao kako su to "bile godine nakon Titove smrti i nekako je ubrzano izlazio duh slobode iz boce socijalizma...
„Imali su "Naš dani" još nešto što se meni sviđalo – bile su to jedine sarajevske novine u kojima si mogao da čitaš i saznaš o novim filmovima, knjigama, rock & rollu, stripu i alternativnoj YU sceni. Zato mi je bilo logično da tamo i ja počnem da objavljujem svoje članke. Bilo je to u januaru 1986, tek sam počeo da studiram u Sarajevu i gledao gdje da krenem sa objavljivanjem tekstova o filmu..“, pojašnjava Duraković razloge zbog kojih je odlučio da piše u ovim novinama, i dodaje: „...Ipak, ostat će zabilježeno da sam u „Danima“ objavio tekst „Druže Tito, dok je nas biće i međeda“, koji se kritički bavio tadašnjim vodećim bugojanskim političarima Brankom Mikulićem i Stjepanom Domaćinovićem Kokanom. Da li zbog tog teksta ili ne, činjenica je da taj broj "Naših dana" sa nekih 10-12 skočio na 35 hiljada prodatog tiraža...“
Nastavlja se...
Fotografije i ilustracije: Privatna arhiva autora
Impulsportal
