Ako postoji neki smisao sukoba na književnoj ljevici, onda se krije u naravoučeniju da nijedan racionalni razlog nije mogao zaustaviti iracionalnu snagu polemike
Lijevi književnici počeli su se između sebe sukobljavati još od 1928., a ta polemika će trajati sve do 1952. godine. Sukob na književnoj ljevici odvijao se godinama, u etapama, da bi kulminirao, sasvim polariziravši protivnike, 1939. kada je Miroslav Krleža osnovao časopis Pečat, u osvit rata. U tom trenutku će se na jednoj strani naći Krleža, Marko Ristić, Oskar Davičo, Milan Dedinac i Vaso Bogdanov, koji pišu za Pečat, a na drugoj su socijalni kritičari Ognjen Prica, Jovan Popović, Radovan Zogović, Đorđe Jovanović, Koča Popović, Pavle Bihali, Velibor Gligorić, Milovan Đilas i Bogomir Herman, u časopisima Mlada kultura, Umetnost i kritika, Naša stvarnost, Izraz, Brazda.
Jedan od prvih momenata koji će obilježiti cijelu polemiku je tekst Quo vadis, Krleža?, koji je napisao Bogomir Herman 1933. godine pod pseudonimom A. B. C. u zagrebačkom časopisu Kultura. Tu Herman spočitava Krleži napad na socijalnu literaturu na koju se osvrnuo u Predgovoru “Podravskim motivima” Krste Hegedušića, napisavši da se o socijalnim zadacima u umjetnosti piše neupućeno, zlonamjerno i netalentovano. To će biti dovoljno da Herman diskvalificira Krležu kao reakcionarnog pisca koji vjeruje u galerijske i muzejske ljepote nemajući nimalo sluha za potrebe dana i svijetlu perspektivu. Krleža isprva neće odgovarati na tekst, vrativši se na taj napad tek šest godina kasnije; međutim, Marko Ristić će u Danasu oštro odgovoriti tim kritičarima braneći Krležu. Ristić će u tekstu Jedan nov primer nerazumevanja dialektike objasniti da su Krležin pesimizam i nihilistička stanja najnormalnija stvar kod jednog književnika, kao i da je u književnosti dopušteno prikazivati svijet dešperaterski, tmurnim bojama, u svjetlu mračnih raspoloženja, a da to ne bude kontrarevolucionarno.
Defetističke crte
Tačno je da Krleža odigrava tih godina veliku ulogu u rasklimavanju socijalnog angažmana defetističkim crtama, no presudne korake u proširenju područja borbe daju nadrealisti, pogotovo oni koji se počinju transformisati prilazeći časopisu Danas, kao što su Ristić, Dedinac i Davičo, a oni koji budu prešli na stranu akcije i socijalističkog realizma, kao što su Koča Popović i Đorđe Jovanović, također će dati tom sukobu posebne tonove, znatno se diferencirajući od drugih socijalnih kritičara. Iako je uvijek gajio averziju prema nadrealizmu i dadaizmu, smatrajući ih pubertetskim hirovima svojih interpreta i kritičara, tih godina postaje jasno da Krleža s nadrealistima dijeli stanovište zamišljajući revoluciju kao permanentno oslobođenje energije čovjeka, a smisao poezije vidi upravo u oslobađanju želje. Najveća slabost socijalne literature, po njihovom mišljenju, u tome je što čovjeka i kreativnu moć privodi racionalnoj utilitarnosti i propagandi, što su krivo shvaćeni dijalektički materijalizam i priklanjanje buržoaskoj kulturi, koja upravo forsiranjem korisnosti sputava istinsko oslobođenje čovjeka.
U toku sukoba, na meti socijalnih kritičara zbog te žovijalnosti stavova, kao i nadrealističke posvećenosti željama, pristupa iracionalnom i najličnijem, traženju istina u prašumi podsvjesnog i afektivnog, nalaziće se upravo nadrealističko krilo Krležinog fronta, Marko Ristić prije svih, kojemu će Rade Drainac, iščahurivši se nakon brojnih faza u borbenog socijalnog kritičara, poručiti da je potrebna umjetnost u koju će se uliti nova vjera vijeka, vjera u ozdravljenje i totalno spasenje čovjeka, u čemu ne mogu pomoći frojdovski pronalasci i izolirani slučajevi duševnih bolesnika. Neki anonim u Mladoj kulturi 1940., odgovarajući na tekst Iz noći u noć, štampan u Pečatu, upozorava Marka Ristića da je socijalna umjetnost nasreću daleko od noćne umjetnosti, a novi umjetnici su sa liste zdravih, dnevnih, svijetlih i vatrenih. Valja primijetiti sličnost prigovora socijalnih kritičara i diskvalifikacija desnih kritičara i ljubitelja tradicije, koji su dočekali nadrealiste alarmirajući javnost da oni predstavljaju sve ono bolesno, izvitopereno, nenormalno u umjetnosti.
Vjernost javnom ukusu i starim popovićevskim uzusima racionalističkih poetika osjećaće se i u načinu na koji su socijalni kritičari dočekali Davičovu zbirku Pesme iz 1938. godine. U tekstu O poeziji, povodom jedne knjige, Milovan Đilas spočitavaće Oskaru Daviču što opisuje mladiće iz građanskog svijeta bez ikakvog kritičkog stava, priklanjajući se njihovoj izgubljenosti. Đilas smatra da je upravo Davičova zbirka pokazatelj kako shvaćanje da poezija ne smije imati golu tendenciju vodi u nemanje tendencije i pustoš, očaj i izgubljenost. Đilas dodaje da Davičo svojom pasivnošću učvršćuje postojeće stanje u građanskom društvu, prilazeći tim odnosima samo spolja, što se osjeća i u njegovim komplikovanim i apstraktnim figurama, svojstvenim nerealnom i neživotnom doživljaju degenerisane građanske poezije. U Davičovoj zbirci iz 1938., prema Đilasu, socijalni kritičari vide sve ono što ne treba raditi u poeziji: nepravilni doživljaj stvarnosti, odbacivanje tendencije i politike iz poezije, artizam, kipeću formu umjesto sadržaja.
Salonski lav javnih kuća
Desni kritičari će u Biltenu jugoslovenskog antimarksističkog komiteta Davičovu zbirku dočekati na nož zbog viška tendencije, zbog toga što promovira bunu, što taj pjesnik postaje salonski lav javnih kuća, što mu smetaju žene koje ne pobacuju seke od tri mjeseca, kao i Srbi koji puškama i mecima brane Otadžbinu, što ruši mit o Otadžbini, porodici, vjeri, moralu, borbama za slobodu i Ujedinjenje. Odgovarajući na te kritike zdesna i slijeva, koje dijele iste poetičke postulate na dva različita načina, Davičo je napisao jednu od najboljih rasprava o realizmu i angažmanu u poeziji pod naslovom Realizam i umetnost, navodeći da mu je strašno teško odgovarati Đilasu, svom drugu u najtežim vremenima, međutim, on mora, kaže, objasniti dokle u shvatanju realizma ide ruku pod ruku sa socijalnim kritičarima, a odakle odlazi sam. Suprotstavljajući se racionalističkoj estetici, braneći pravo na subjektivne asocijacije i književnu uvjerljivost, Davičo objašnjava da djetetu kao govorećem subjektu u poemama nije mogao prišiti glavu nekog medicinara koji poznaje fiziološke postulate da bi pjesme bile održive sa naučnog stanovišta. Niti je prikazujući mladića iz građanskog miljea mogao učvrstiti postojeći poredak, što bi bilo isto kao da vojnici koji dezertiraju, stabiliziraju jednu vojsku.
Očigledno je da polemike tim piscima, kritičarima, pjesnicima, koji su bliski, koji su godinama dijelili ideje, ležali zbog tih stavova i po zatvorima, sada kad je došlo vrijeme raskola, padaju teško. Mnogo je emocija uneseno u ovaj sukob. No, to neće biti razlozi da sukob, kako tridesete budu odmicale, ne bude hrlio prema eskalaciji koju će doživjeti u Krležinom Dijalektičkom antibarbarusu u kojem nije bilo milosti. Godine 1939., u tu književničku polemiku, kad se stvari otmu kontroli, uključiće se i Josip Broz Tito, upozoravajući javnost da radnike i mlade intelektualce zbunjuju nekakvi frojdisti i machovci, prije svih Marko Ristić, intimus Andréa Bretona, pariškog degenerika i trockiste. Upravo će Tito u sjećanjima opisati razgovore koje je vodio kako bi pokušao po direktivi Partije spriječiti sukob Krleže sa socijalnim kritičarima, jer su klerikalci iskorištavali te trzavice, a simpatizeri Partije su iskazivali krajnje ogorčenje zbog tog sukoba. Tito u sjećanjima priznaje da nije uspio smiriti polemiku, iako mu je Krleža bio obećao da neće odgovarati na napade, a u prilog smirivanja svakako nisu išli Krležini uvodi za Pečat u kojima, kao svoje oponente, izjednačava marijansku i nabožnu liriku bojnokopljanika s Kaptola sa tendencioznim pjesmicama i otrcanim dječjim osmercima socijalnih pjesnika.
Obračun s fašizmom i kapitulacijom
Dok traje sukob na književnoj ljevici, i krležijanci i socijalni kritičari se obračunavaju sa rastom fašizma i kapitulacijom brojnih intelektualaca, prije svih modernista: i jedni i drugi će, naprimjer, pisati o Svetislavu Stefanoviću koji se, kako piše Jovan Popović, iščaurio u fašistu i godine 1935. u Crnjanskijevim Idejama pisao da su sasvim opravdano u Trećem rajhu spaljena djela jevrejskih pornografa Kerra, Glaesera, Feuchtwangera i Tucholskog: te knjige su trebale da izgore radi “rasne čistoće i očišćenja duhovne atmosfere nacije od gada i smrada”. U takvoj situaciji, socijalni kritičari Mirko Davičo, Avdo Humo i Puniša Perović požaliće se što Krleža njih u uvodnicima označava kao dvonoge zvijeri, čikove, muhe, cvrčke po pisoarima, noćne lonce, docirajući da Jovan Popović, sve i da nije talentirani pjesnik, i dalje ostaje napredan i pošten čovjek, a nikako kokoška iz lijevog kokošinjca, kako ga zove Krleža.
Ako postoji neki smisao ove polemike, onda se krije u naravoučeniju da nijedan racionalni razlog, čak ni dobrobit partije, činjenica da je bilo mnogo više zajedničkih neprijatelja među iščaurenim fašistima nego oponenata na ljevici, presudnost istorijskog trenutka, rat koji se približava – nisu mogli zaustaviti iracionalnu snagu jednog sukoba, destruktivnu energiju koja se godinama skupljala među srodnim intelektualcima. Razum i vizije o napretku nisu spriječili da ti razni intelektualci kroz godine mijenjaju ideološka stanovišta, niti da se razračunaju svi ti slični koncepti i obilježe u svojoj bitnoj razlici, prije svega vođeni ličnim temperamentima zavađenih kritičara i pjesnika.
To što se rat približava, u Dijalektičkom antibarbarusu, Krleža koristi tek kao polemički trik da baci posebno svjetlo na trud i pokušaje svojih oponenata, koji su u doba sveopće mortifikacije, usred sablasne kadaverizacije svega što se zove moral i istina, dok sve opkoljava požar a kroz maglu se jedino čuje stravična zvonjava na vojnu, uzeli da ga optuže da štampa Pečat zajedno sa trockistima. U Dijalektičkom antibarbarusu, čvorišnom djelu ove polemike, Krleža pokazuje raskošnu paletu diskvalifikacija i omalovažavanja protivnika: tu se krije cijeli glosarij estetski dotjeranih i polemički prihvatljivih i utemeljenih uvreda koje ostavljaju mnogo jače utiske nego argumenti, upravo zbog toga što su zasnovane na nekim argumentima. Krleža će tu napisati da mu je dosadno polemisati o sitnicama sa nepismenjacima i nevježama, on će tu naglašavati da to nije sukob koncepta, nego bitka sa kičem i neznanjem, tražiti najbolji način da nekom ne kaže da je magare, objašnjavati kako se Marx u kratkovidosti zapliće u protuslovlja sa antiliterarnim kastorima naše dijalektike, raščinjavati rime pjesama i situacije iz socijalnotendencioznih priča, dokazivati kako su dijalektičari osjetljivi kao lirske gospođice, itd.
U odgovoru na Antibarbarus, Ognjen Prica će navesti koje sve njegove teze Krleža nije opovrgnuo u Antibarbarusu, ali godinama kasnije svi ti sudovi koje je Prica pedantno naveo, koji u tom trenutku možda znače, činit će se nejasnim, bezazlenim, bespotrebnim, s mnogo slabijim efektima. Na krajnjoj ljevici, među socijalnim kritičarima, Krleži će na pravi način odgovoriti jedino Koča Popović, ražalovani nadrealista, duhovito, autoironično, služeći se trikovima, tukući ga njegovim oružjem, gotovo uvjerivši publiku da Krležina riječ nije apsolutna. Najprije, računajući tačan broj stranica Antibarbarusa i rugajući se njegovoj obimnosti, Popović hoće uvjeriti Krležu da vlada elementarnim računskim operacijama, kako bi tog obasipača tandrčućim riječima naveo da možda pomisli kako s druge strane nisu samo analfabeti, neznalice, seminarci, ništice, mangupčići, koji postaju poznati samim tim što ih je Krleža likvidirao, čime Koča parodira Krležin polemički stil.
Eskalacija sukoba na književnoj ljevici u osvit rata svakako neće biti posljednja riječ u polemici, iako će biti presudna. Posljedice po lične sukobe će biti tolike da je Milovan Đilas priznao, da je kojim slučajem oko 1941. Krleža došao u partizane, da bi ga lično strijeljao, a situacija se nije smirila sve dok se Tito na jednom od prvih poslijeratnih kongresa nije prošetao salom s Krležom, svima dajući do znanja da je sukob izglađen. To će biti uvod u pobjedu Krležina poetičkog koncepta, krunisanog Govorom na kongresu književnika u Ljubljani 1952., a književno gledano, sudeći po verbalističkoj sposobnosti, koherentnosti koncepata, efektima polemičkih obrta i umješnosti u prokazivanju logike oponenata, ta pobjeda je odnesena trinaest godina ranije.
