Koga zaboravlja zeleni pokret
Starosjedilački narodi na sjeveru Evrope stoljećima su proganjani i protjerivani sa svoje zemlje, iz svog jezika i kulture. Pomislio bi čovjek da se danas taj odnos radikalno mijenja, budući da se toliko insistira na zelenoj tranziciji i očuvanju prirode. No od tih istih zajednica, već uveliko ugroženih, traži se da plate ceh i ove transformacije. Čak i mnogohvaljene zelene vjetroelektrane, baš kao i rudarenje minerala i metala neophodnih u tranziciji, imaju cijenu koju moraju platiti neke zajednice i njihov okoliš. Samo što to nije cijena opstanka čovječanstva, nego opstanka poretka koji ne mijenja osnovne postavke – neprestani rast, nezajažljiva potrošnja, neograničena akumulacija bogatstva. Tako zelena tranzicija ostavlja crni trag, samo ne na svima i ne svugdje. @RiD
Piše: John Burnside
S engleskog prevela: M. Evtov
Norveška vlada je oko 1970. godine objavila da planira izgradnju velike brane za hidroelektranu na rijeci Alta, u okrugu Troms og Finnmark na krajnjem sjeveru. Za autohtone uzgajivače sobova i ribare koji su živjeli i radili oko sela Máze, koje je projektom trebalo biti „premješteno“, to je bio šok, a šok se pretvorio u gnjev kad su shvatili da vlasti nisu osjetile ni najmanju potrebu da uzmu u obzir njihova prava.
U to su vrijeme Sámi – ili Laponci (izraz Laponci je pogrdan) – smatrani građanima drugog reda, ostacima zastarjele kulture, osuđeni da nestanu s napretkom modernog svijeta. I bili su, kao i mnogi drugi autohtoni narodi, decenijama maltretirani: korumpirani službenici su ih po navici varali, pravosudni i obrazovni sistemi zlostavljali i žrtvovali, a njihove su kulturne tradicije osuđivane kao „vračanje“ za koje su izricane i brutalne kazne.
Stoga ne iznenađuje što su mnogi pripadnici naroda Sámi usvojili stavove svojih tlačitelja. Umjetnik Hans Ragnar Mathisen (čije je sámijsko ime Elle-Hánsa) odvojen je od svojih roditelja i smješten u norvešku školu, gdje je njegov materinji jezik bio zabranjen. Godinama kasnije je izjavio: „Bile su potrebne decenije naših života da prevladamo osjećaj etničkog srama i inferiornosti starosjedilaca u odnosu na dominantna društva... Uskratiti djetetu upotrebu materinjeg jezika nepopravljiv je zločin.”
Preživljavanje, otpor i obnova
Bilo je, međutim, Sámija koji su 1970ih odbili prihvatiti ovaj status quo i tokom naredne decenije vodili kampanju otpora koja je odjeknula među svjetskim domorodačkim zajednicama. Pobuna na brani Alta i dan danas se pamti kao prekretnica u starosjedilačkoj politici otpora i opstanka.
Udruženi s ekološkim grupama, Sámi su se pljački svoje domovine odupirali raznim nenasilnim metodama, uključujući pravne postupke, građansku neposlušnost i štrajkove glađu, sve pod parolom: La elva leve (Pustite rijeku da živi).
Vlada odgovara nemilosrdno: u januaru 1981. godine šalje više od 600 policajaca da uguše proteste (izgleda da su postojali i planovi za slanje vojske) i na kraju dovršava branu i 1987. godine otvara hidroelektranu. Demonstranti su ipak uspjeli izvući neke ekološke ustupke i uspjeli spriječiti potpuno uništenje sela Máze.
Sada, nakon 50 godina, mnogo se toga promijenilo, naročito u pogledu kulture Sámija. Godine 1989. u Kárášjohki u Norveškoj osnovan je parlament naroda Sámi, nakon čega su uslijedili njegovi ekvivalenti u Švedskoj 1993. i u Finskoj 1996. godine. Kad je 2001. godine umro veliki sámijski pjesnik-muzičar Nils-Aslak Valkeapää, priređen mu je državni sprovod. Tokom godina su sámijski muzičari kao Mari Boine, Iŋgor Ántte Áilu Gaup i Ulla Pirttijärvi postigli značajna priznanja, a sámijski umjetnici Paulina Feodoroff, Anders Sunna i Máret Ánne Sara predstavljeni su 2022. godine na Venecijanskom bijenalu.
Film Nilsa Gaupa Izviđač (Ofelaš) bio je nominovan za Oscara za najbolji strani film 1987. godine, a Gaup je i nakon toga stvorio niz djela zasnovanih na istoriji i mitologiji Sámija. Nedavno je južnosámijska rediteljica Amanda Kernell u svom prvijencu Krv Sámija predstavila suptilno i osjetljivo istraživanje rasizma usmjerenog na domorodačku djevojčicu u švedskom internatu 1930ih. Disney je u Snježno Kraljevstvo II inkorporirao teme i likove koji podsjećaju na sámijske, kao i ugodnu scenu – želja pusta – u kojoj divovi ruše veliku i vrlo ružnu branu.
Politički napredak postignut je Zakonom o Finnmarku iz 2005. godine, koji je prenijevši na narod vlasništvo nad 95% zemlje Finnmarka ponudio, kako se činilo, određeni stepen samoopredjeljenja. Ovaj je postupak, međutim, rijetko uspijevao pružiti zaštitu kojoj su se mnogi nadali, jer se i dalje javljaju sukobi oko rudarstva, invazivnih energetskih projekata i vanjske turističke industrije koja prisvaja kulturu Sámija. Nedavno se finska premijerka Sanna Marin morala finskim Sámijima izvinjavati zbog kašnjenja implementacije novog zakona o pravima starosjedilaca koji su Ujedinjene nacije više puta zahtijevale.
Vremena nova, a bitke stare?
Kontinuiranu marginalizaciju autohtonog stanovništva najbolje ilustruje priča o poluotoku Fosen, sjeverno od Trondheima, na zapadnoj obali Norveške.
Prije šest godina je odlučeno da se tu gradi vjetroelektrana sa 151 turbinom, uprkos tome što je Fosen oduvijek esencijalna zimska ispaša za lokalne sobove. Postrojenje je završeno 2020. godine, baš kad je grupa uzgajivača sobova podnijela prigovore najvišem sudu u zemlji, koji je u oktobru 2021. godine utvrdio da su njihova ljudska prava prekršena.
U beskrajnoj borbi za zaštitu starosjedilačkih praksi i prirodnog okoliša, ta presuda se prije godinu dana činila kao razlog za slavlje: jasno da je takva zaštita bila odavno potrebna.
Budući da su subarktičke zime sad toplije, sobovi su već pod velikim stresom i svaki daljnji gubitak staništa može se pokazati katastrofalnim. Ali, kako je novinarima rekao jedan stočar, sad je na Fosen „sobovima nemoguće doći, uz sve silne poremećaje uzrokovane stalnim okretanjem turbina, koje ih plaše... Sad su ovdje i parkirališta, ceste, prelazi... Priroda je potpuno uništena. Nije ostalo ništa osim stijenja i kamenja.”
Nažalost, olakšanje koje su stočari i ekolozi osjetili nakon sudske presude nije bilo dugog vijeka: vlada već godinu dana ne čini ništa na izvršenju te presude, niti pokazuje znake da je u skorije vrijeme kani izvršiti. U međuvremenu, tri sedmice nakon presude o Fosenu, objavljeni su planovi za novi vjetropark na ljetnoj ispaši na Čorgašu u sjevernoj Norveškoj, a planeri su uvjereni da će realizovati i ove i nove instalacije turbina.
Uostalom, zašto ne bi? U takvom razvoju događaja glavni igrač je hidroenergetska kompanija Statkraft, čiji je vlasnik norveško Ministarstvo trgovine, industrije i ribarstva. Kako za pravnu web-stranicu Opinio Juris piše Carola Lingaas, država je htjela „presudu povoljnu za optužene, što je bilo očito po intervenciji treće strane, Ministarstva nafte i energetike u ime Fosen Vinda. [Norveška] istovremeno ima i zakonsku odgovornost da podržava i štiti ljudska prava tužitelja, domorodačkog naroda Sámi. Kantar je, međutim, u ovom konkretnom slučaju očito prevagnuo u korist ekonomskih interesa… Otvoreno rečeno: država je izabrala novac umjesto ljudi.”
Ima onih koji tvrde da su vjetroelektrane Blagoslov gdje god da se postave, što je pomalo kao da kažeš da je struja uvijek blagoslov, i kad se koristi za osvjetljenje sobe i kad se koristi za izvršenje smrtne kazne.
Međutim, kako kaže jedan sámijski stočar: „Savršeno mi je jasno da nam je potrebna zelena tranzicija... Ali smatram u najmanju ruku čudnim da se zelena tranzicija provodi uništavanjem prirode.“
Ovu zabrinutost ne izazivaju samo vjetroelektrane, nego sve vrste razvojnih projekata; na primjer, prošle godine su dvije kompanije – St1 Nordic i Horisont Energy – predstavile plan za zajednički projekat proizvodnje „zelenog“ amonijaka u Finnmarku (da, opet Finnmark!) na lokaciji u neposrednoj blizini planine Rastegaisa (koju mnogi Sámiji smatraju svetom) i na važnom putu migracije sobova. Hoće li ovaj plan uspjeti? Ako se ostvari, biće još jedan primjer prevage novca nad ljudima, gdje starosjedioci plaćaju danak potrošačkim navikama drugih.
Starosjedioci su esencijalno prisustvo u prirodi
Sve ovo uprkos tome što su starosjedioci u Norveškoj, Finskoj, Švedskoj – i širom svijeta – nesumnjivo najjači adut čovječanstva suočenog sa sumnjivom ekološkom budućnošću. Autohtoni jezici i kulture, stoljećima razvijani u bliskoj vezi sa specifičnim terenima, sadrže korpus znanja i mudrosti o zemlji koji je daleko vrjedniji od zlata, ali sadrže još nešto, nešto što je nepojmljivo menadžerima resursa i računovođama.
Teško je to i izraziti riječima, ali moglo bi se reći da starosjedilački život definiše način gledanja, način slušanja i obraćanja pažnje – ukratko, način postojanja – koji u industrijalizovanom svijetu bolno nedostaje. Moramo starosjediocima pomoći da s tim načinom života nastave – ne kao muzejski eksponati, nego kao esencijalno prisustvo na zemlji, neko od koga možemo i trebamo učiti.
Nepromišljenost koja je dovela do nametanja brane Alta i arogancija koja održava rad turbina na Fosenu simptomatične su za društvo koje svoj štetočinski status quo vidi kao „razvijen“, a pretpostavlja da se svi ostali tek „razvijaju“, i to bez ikakvih drugih težnji osim da budu „bogati“ poput nas.
Posljednjih godina energetska industrija impresivno preotima vodstvo u javnom diskusijama o klimi, insistirajući na tome da su svi naši jadi uzrokovani klimatskim promjenama – i samo njima, te da se stoga mogu riješiti primjenom prave tehnologije. Njihove tehnologije. Daleko je vjerojatnije da naši jadi proizlaze iz načina na koji sada živimo: vječito tjeskobni, vječito bez dodira s prirodnim svijetom, vječito prikovani za neprestani „rast“ i očajnički žudeći pomoć da pronađemo put. Ne put povratka u neko nepostojeće, minulo doba, ni put u tehno svijet snova zaglavljene adolescentske metavizije, nego do onoga što nam je nadohvat ruke. Do istinskog bogatstva ovdje i sada. Do kuće.
IZVOR:New Statesman
FOTO: Preus Museum via Creative Commons
