Hidroelektrana u Trapistima: Simbol prošlosti koji zaslužuje bolju budućnost
Foto: Iz knjige “Marija Zvijezda i njezini trapisti”
Delibašino selo ili kako ga danas zovemo Trapisti, naselje je u kojem je pisana istorija grada na Vrbasu, a koje i danas čuva zaboravljeni dragulj. Naime, jedna od najstarijih hidroelektrana na Balkanu, tamo gdje je zasijala prva žarulja u Banjaluci danas stoji zapuštena. Prije tačno 125 godina, na tom mjestu, u srcu Krajine, u Banjaluci zasijala je prva žarulja i to čak osam godina prije Zagreba.
Piše: Ilijana Božić
Svjetlo je zasijalo u gradu na Vrbasu 27. marta 1899. godine u okrilju trapističkog samostana Marija Zvijezda u Delibašinom selu. Kako je zasijalo svjetlo tako je zasijala i vjera u bolju budućnost, jer ta mala svjetlost koja je osvijetlila tamne večeri 19. vijeka bila je više od običnog svjetla. Bila je simbol nade, napretka snage i volje ljudi koji su povjerovali da se i u teškim okolnostima može napraviti korak prema boljoj budućnosti.
Hidroelektrana, koja je prije više od stotinu godina osigurala energiju za cijeli grad i omogućila mu da zasvijetli, sada polako propada, zaboravljena i prepuštena vremenu. Iako je prava atrakcija, gotovo niko o njoj ne govori.
Banjaluka često zaboravlja na ključne trenutke iz svoje prošlosti. Prošle godine obnovljen je most u Delibašinom selu koji su napravili isti ti trapisti koji su izgradili i hidroelektranu. Ljudi su bili oduševljeni renoviranim mostom i on nosi priču o prošlim vremenima koju možemo ispričati onima koji prvi put posjete Banjaluku.
Ova hidroelektrana, koja je stvorena zahvaljujući hrabrim trapistima, trebala bi biti ponos Banjaluke, a ne zaboravljena ruševina. Njeno renoviranje bilo bi više od turističke atrakcije, bila bi to ponovo uspostavljena veza između prošlih generacija i budućnosti, podsjetnik na to kako su se, još u 19. vijeku mogle ostvariti velike ideje.
Da bi se Banjaluka ponovo ponosila svojom prošlošću, moramo više cijeniti ono što imamo. Promocija ovakvih mjesta, kao što je hidroelektrana u Delibašinom selu, mogla bi biti ključna za razvoj turizma, ali i za jačanje lokalnog identiteta. Mnogi Banjalučani danas nisu ni svjesni tog istorijskog nasljeđa. Ako želimo da nas drugi prepoznaju i cijene, moramo prvo mi sami početi cijeniti i prepoznavati bogatstvo koje imamo.
Ovim tekstom vraćamo se pred sam kraj 19. vijeka, u doba kada trapistički monasi u Delibašinom selu donose ozbiljne preokrete.
Trapisti su mnogo uradili za Banjaluku, jer su svojim dolaskom obilježili jednu epohu. Oni su pokrenuli proizvodnju piva na mjestu gdje je danas Banjalučka pivara, počeli su proizvodnju trapističkog sira a upravo oni su bili ti koji su prvi proizveli struju.
Naime, opat Dominik, čovjek pun energije i vizije, bio je taj koji je hrabro kročio prema novim horizontima. Zatražio je pomoć od bečkog preduzeća Schuckert i u Mariju Zvijezdu doveo parni stroj. Parni stroj je bio skup i teško prenosiv, ali cilj je bio početi revoluciju električne energije, jer bila je prijeko potrebna za proizvodnju piva.
Tako je u Banjaluku stigla struja, svjetlost je obasjavala Delibašino selo i obale Vrbasa ali prvobitni rezultati bili su veoma skromni, jer je parni stroj trošio previše drva. Međutim, trapisti, čiji je jedan od postulata bio moliti i raditi, nisu posustajali. Ovo je bio samo početak. Radili su neumorno i razmišljali kako da stanje učine boljim.
Već u ljeto 1899. godine, rijeka Vrbas, koja je krajolik Delibašinog sela činila ljepšim, postala je izvor moći, jer su trapisti izgradili drvenu branu, prije nego što je firma Fähndrich iz Mödlinga u blizini Beča isporučila turbinu. Ova turbina je od novembra 1899. godine isporučivala više energije nego parni stroj.
Foto: Iz knjige “Marija Zvijezda i njezini trapisti”
I nije to bio samo tehnički iskorak, to je bio trenutak kad je svijet postao malo bliži Banjaluci. Te prve svjetiljke, te žarulje koje su svijetlile u Mariji Zvijezdi, postale su glavna tema razgovora u Banjaluci, ali i predmet nade i divljenja. Ljudi su počeli maštati o svijetu u kojem će gradovi biti osvijetljeni, a noći biti manje mračne. Na pijaci, u gradskoj kafani, pred trgovačkim radnjama u Gospodskoj ulici, pred Ferhadijom, pred crkvom i na staroj kaldrmi glavna tema je bila žarulja u trapističkom samostanu. “Jesi čuo za svjetlo u Mariji Zvijezdi?”, bilo je glavno pitanje tih dana. Osjećali su Banjalučani da na pragu 20. vijeka dolazi neka druga i bolja budućnost.
Dok su se price prepričavale, godinu za godinom rasli su kapaciteti. Molbe za osvjetljenje pristizale su sa svih strana i uskoro kapacitet turbine od 60 konjskih snaga nije bio dovoljan. Ali trapisti nisu časili časa. Nabavili su turbinu jačine 300 konjskih snaga, što im je omogućilo da 1910. godine cijeli grad Banjaluka zasija i bude osvijetljen. Bio je to istorijski trenutak koji označio kraj jedne mračne epohe, momenat kada je svjetlost postala simbol novog života.
Trapisti su pratili vodostaj rijeke Vrbas, ali desilo se da je drvena brana pukla jer nije mogla da izdrži napor, pa su 1913. godine nakon visokog vodostaja izgradili novu betonsku branu na Vrbasu. To je priča o nastanku jedne od najstarijih hidroelektrana na Balkanu. Nažalost ona nije u funkciji više od pola vijeka.
Foto: Dušan Volaš/Mondo
Međutim, život u samostanu Marija Zvijezda tekao je dalje, proizvodnja piva i sira je išla, radila je hidroelektrana, svijetlio je grad na Vrbasu, ali trapisti su imali problem. Njih je Vrbas dijelio od druge strane grada pa se preko rijeke prelazilo skelom.
Foto: Banjalučka pivara
Skelom su se prevozili ljudi, konji, kola, roba, građevinski materijal. Sve je preko skele, što nije bilo nimalo lako ni jednostavno, stizalo u Mariju Zvijezdu. Poznato je da je ovakva vrsta prevoza bila ono što je stvaralo razdor među komšijama i vlasnicima zemlje s lijeve strane Vrbasa, s turskim i austrijskim vlastima. Ljudi su tužili jedni druge zbog te skele, išli na sudove i dokazivali pravdu. Bilo je to zanimljivo doba u Banjaluci gdje su se susrele turska i austrougarska vlast, dvije različite civilizacije.
Tu opet trapisti stupaju na istorijsku pozornicu, opat Bonaventura I je 1892. godine planirao izgradnju mosta preko Vrbasa, no, do toga je došlo tek 1904. godine. Sve je išlo veoma brzo. Krajem marta počeli su radovi, a u oktobru je montirana željezna konstrukcija, a 12. novembra most je otvoren. Tako je most povezao dvije obale Vrbasa, riješio dugogodišnji problem borbe oko skele, ali i naznačio dolazak doba koje neće biti podijeljeno na dva svijeta, dvije obale.
Foto: SeeSrpska
I danas, kada pogledamo u prošlost, možemo zamisliti snagu tih ljudi koji su uložili sve što su imali, kako bi omogućili bolji život svojoj zajednici. Ova priča o prvom svjetlu u Banjaluci i izgradnji brane, hidroelektrane i mosta podsjeća na to koliko je važan svaki korak prema naprijed, bez obzira na prepreke koje nas čekaju. I koliko je važno da i u najmračnijim trenucima vjerujemo u svjetlost koja će nas voditi prema budućnosti.
