Baron Karl Fridrih Minhauzen
Minhauzenov sindrom se definiše kao ozbiljan mentalni poremećaj karakterističan po tome što se osoba pretvara da je bolesna i namjerno izaziva simptome bolesti i samopovrjeđuje se kako bi na sebe skrenula pažnju okoline. U svom snažnom ubjeđenju koje izvire iz potrebe za pažnjom, osoba koja boluje od ovog poremećaja spremna je da prepravlja rezultate laboratorijskih analiza, a ukoliko je potrebno, čak i da zahtijeva ozbiljne operativne zahvate od ljekara, kako bi kod okoline izazvala zabrinutost i sažaljenje.
Ovaj sindrom je dobio naziv po njemačkom baronu Karlu Fridrihu Minhauzenu koji je sa svojih dvadeset godina stupio u rusku vojsku kako bi se borio protiv Turaka. Nakon rata vratio se u Njemačku i pripovijedao o fantastičnim i nevjerovatnim doživljajima koje je izmišljao. Važi za najvećeg lažova ikada, pa se u tom kontekstu, u žargonu upotrebljava izraz „baronisanje“ kao sinonim za laganje.
Kako prepoznati Minhauzenov sindrom – simptomi
Ovaj sindrom je teško prepoznati upravo zbog načina na koji se ispoljava. Najčešće su to znaci u ponašanju. Osoba kod sebe izaziva simptome bolesti i pri tom ih prenaglašava. Osim simptoma fizioloških bolesti, to mogu biti i simptomi mentalnih smetnji. Neki oboljeli od Minhauzenovog sindroma tvrde da vide nepostojeće stvari i ljude, da imaju halucinacije najrazličitijih sadržaja i sl.
Dešava se da sami sebe povrijede, da ponovo naprave rane koje su zarasle i da izlaganjem rane prljavštini izazovu infekciju koju bi poslije morali da liječe. Često se obraćaju ljekaru i tvrde da osjećaju snažan bol u grudima, mučninu u stomaku i želucu, gušenje i sl. Povrjeđuju sebe sagorijevanjem ili sječenjem mjesta na tijelu, ili konzumiranjem pokvarene hrane. Najčešće se žale na smetnje koje je teško opovrgnuti bez dodatnih medicinskih analiza i testova.
Osobe sa Minhauzen sindromom, zbog nastojanja da kod sebe iniciraju pojavu simptoma neke bolesti, sklone su prekomjernoj upotrebi najrazličitijih supstanci, usljed čega čak može da dođe i do nenamjernog samoubistva lijekovima.
U namjeri da naglase svoje simptome i da njihova „obmana“ bude uvjerljivija, prepravljaju rezultate analiza i ispitivanja, uz spremnost da se podvrgnu i rizičnim operativnim zahvatima. Često se obraćaju ljekaru i traže liječenje u bolničkim uslovima. Nerijetko se događa da mijenjaju prebivalište – kada ih razotkriju u jednoj bolnici oni se obraćaju drugoj i tako u nedogled. Neki od pokazatelja su i tvrdnje da boluju od neizlječive bolesti, da imaju dugu istoriju bolesti i da su se dugo liječili u inostranstvu.
Dešava se da izmišljaju nevjerovatne priče iz svoje prošlosti: da potiču iz bogatih i moćnih porodica, da su kao heroji ranjeni u ratu i sl.
Rukovode se isključivo ciljem da privuku pažnju, bez razmišljanja o posljedicama i problemima koje oko sebe stvaraju .
Umiju da budu veoma manipulativni i ubjedljivi u svojoj namjeri da kod ljudi izazovu sažaljenje i brigu како bi sebe smjestili u centar nečije pažnje. Raspolažu dobrim medicinskim znanjem i umiju da objasne svoje simptome školski, kao da čitaju udžbenik.
Obično se simptomi Minhauzenovog sindroma ispoljavaju samo kada se nalaze u prisustvu drugih ljudi.
Statistički je skoro nemoguće utvrditi koliki broj ljudi u svijetu boluje od ovog poremećaja jer se oni obraćaju za pomoć različitim ustanovama zdravstvene zaštite. Minhauzen sindrom je češći kod muškaraca nego kod žena, rijetko se javlja na niskom kalendarskom uzrastu, a najveća učestalost je kod mladih odraslih osoba.
Postavljanje dijagnoze i liječenje Minhauzenovog sindroma
Otkrivanje i postavljanje dijagnoze je veoma teško, upravo zbog manipulativnog ponašanja oboljelog i njegove sklonosti ka lažima i obmanama okoline. Ovo ometa odnos povjerenja koji se podrazumijeva između ljekara i pacijenta, te samim tim onemogućava efikasno liječenje.
Ljekar, prije nego što posumnja da neko boluje od Minhauzenovog sindroma, mora isključiti mogućnost raznih drugih fizičkih i mentalnih bolesti. Onda kada utvrdi da ne postoji organska osnova za simptome na koje se učestalo žali pacijent ili pak da pacijent ima ožiljke i povrede koje je sam sebi nanio, uputiće ga psihologu ili psihijatru koji na osnovu posebno konstruisanih intervjua za razotkrivanje ovog sindroma kao i drugih stručnih postupaka i procedura utvrđuju da li je u pitanju Minhauzenov sindrom ili neko drugo mentalno oboljenje.
Minhauzen sindrom treba razlikovati od hipohondrije i malingeringa.
Hipohondrija je psihijatrijski poremećaj (zdravstvena anksioznost) u kome osoba ima izražen strah od bolesti, zbog kojeg normalne fiziološke reakcije, poput znojenja i umora ili blažih bolova i tegova, tumači kao simptome neke ozbiljne bolesti.
Sa druge strane, malingering nije psihijatrijski poremećaj, već je simulacija ozbiljne bolesti kako bi se pribavila neka materijalna korist ili izbjegla neka obaveza.
Iako osoba oboljela od Minhauzenovog sindroma učestalo traži pomoć i liječenje i medicinski tretman za svoje simptome i tegobe, ona ne traži liječenje samog sindroma. Iz tog razloga liječenje je veoma teško, a vjerovatnoća za potpuni oporavak je vrlo mala.
Ne postoje lijekovi za liječenje samog poremećaje, ali se koriste lijekovi za ublažavanje pratećih simptoma kao što su depresija i anksioznost. Upotreba lijekova mora da bude strogo kontrolisana zbog visokog rizika od zloupotrebe od strane oboljelog.
Pored lijekova uključuje se i psihoterapija, najčešće kognitivno-bihevioralna, gdje se tretman fokusira na promjenu načina razmišljanja i ponašanja oboljelog. Preporučuje se i porodična psihoterapija koja može pomoći članovima porodice da razumiju prirodu ovog sindroma i da prilagode sopstveno ponašanje u odnosu sa oboljelim članom porodice.
Izvor: samoobrazovanje.rs
