Običaji Perzijanaca - Šta je kod njih zabranjeno činiti, o tome je zabranjeno i govoriti
Običaje Perzijanaca približno nam je opisao Herodot u djelu Povijest. Donosimo neka njegova zapažanja.
O vjeri
131. Znam da su perzijski običaji ovi: nije uobičajeno da podižu ili grade kipove, hramove i žrtvenike, a one koji ih grade optužuju da su ludi, jer, kako smatram, nisu poput Grka uvjereni da bogovi imaju ljudski oblik. Oni vjeruju da prinose žrtve Zeusu penjući se na vrhunce brda, a sav nebeski svod nazivaju Zeusom. Žrtvuju i suncu, i mjesecu, i zemlji, i vatri, i vodi, i vjetrovima. Jedino njima žrtvuju od samog početka, a naučili su se i žrtvovati Uraniji, preuzevši taj nauk od Asiraca i Arabljana. Asirci nazivaju Afroditu Milita, Arabljani Alilat, a Perzijanci Mitra.
O proslavama i prehrani
133. Od svih dana svatko ponajviše cijeni onaj kad ima rođendan. Toga dana, kako smatraju, treba prirediti bolji obrok nego ostalih dana: tada bogataši među njima preređuju govedo, konja, kamilu i magarca tako da ih cijele ispeku u peći, a siromasi priređuju sitnu stoku. Poznaju mali broj jela, ali mnogo slatkiša, no ne jedu ih sve najedanput: zbog toga Perzijanci kažu da Grci nakon ručka ostaju gladni, jer se kod njih poslije glavnog obroka ne služi ništa što bi bilo vrijedno spomena, a kad bi se nešto služilo, ne bi znali prestati s ručkom. Veoma vole vino, ali im nije dozvoljeno bljuvanje niti mokrenje u prisutnosti drugih. Na to se tako pazi, no kad se napiju, obično raspravljaju o najozbiljnijim stvarima: što im se u raspravi svidi, to im sutradan trijeznima iznosi domaćin kod kojega su o tome raspravljali. A ako im se i trijeznima svidi, provode takvu odluku, a ako im se ne svidi, odbacuju je. Ono što su trijezni prije raspravili, o tome još jednom pijani promišljaju.
O jednakosti među ljudima
134. Kad se susretnu jedan s drugim na cesti, na osnovi toga može se razabrati da li su oni koji su se susreli međusobno jednaki: naima, umjesto da izmijene pozdrave, međusobno se ljube u usta, a ako je jedan od njih iz malo nižeg staleža, ljube se u lice; ako je jedan od njih mnogo prostijeg porijekla, pada ničice i klanja se drugom do zemlje. Više od svega, nakon samih sebe, cijene svoje najbliže susjede, zatim cijene one slijedeće, a nakon toga ostale, idući po redu; najmanje vrijednima smatraju one koji borave najdalje od njih samih, jer za sebe misle da su od svih ljudi daleko najbolji u svemu, da ostali po redu sudjeljuju u vrlini, a da su najgori oni koji borave najdalje od njih samih.
O braku i djeci
136. Svatko se ženi s većim brojem zakonitih žena, a pribavljaju sebi još mnogo više inoča. Odmah nakon junaštva u borbi, muškarcu se kao najveća vrlina ukazuje ako ima mnogo sinova: onome tko ih ima najviše kralj svake godine šalje darove. Mnoštvo smatraju snagom. Sinove odgajaju od njihove pete do dvadesete godine samo za troje – za jahanje, gađanje lukom i govorenje istine. Prije nego što navrši pet godina, ne izlazi pred očevo lice već boravi kod žena. A tako čine zato da ne bi uopće rastužio oca ako umre kao malo dijete.
O kažnjavanju
137. … ni sam kralj ne ubija nikoga zbog jedne jedine krivice, niti ijedan drugi Perzijanac ne ubija nikoga zbog jedne jedine krivice, niti ijedan drugi Perzijanac ne kažnjava okrutnim patnjama vlastite robove zbog jedne jedine krivice nego, tek ako promisli i opazi da je grijeha više i da su veći od zasluga, tada daje oduška svojem bijesu. Kažu da nikada nitko nije ubio vlastita oca niti majku, nego, koliko su se god puta takvi slučajevi dogodili, tvrde da se mora, kad se oni posve ispitaju, otkriti da je to bilo djelo ili podmetnuta djeteta ili djeteta rođena izvan braka: kažu da je neprirodno da pravi roditelji dožive smrt od vlastita djeteta.
O zabranama, bolestima i higijeni
138. Što je kod njih zabranjeno činiti, o tome je zabranjeno i govoriti. Smatraju da je najstramotnije lagati, a nakon toga biti zadužen, i to iz mnogih drugih razloga, a ponajviše zato što je kažu, neizbježno da onaj tko je zadužen istovremeno i laže. Građanin koji dobije šugu ili bijelu gubu ne smije ulaziti u grad niti se družiti s drugim Perzijancima. Tvrde da on ima takvu bolest jer je nešto pogriješio protiv sunca. Sve strance koje zahvate ove bolesti izgone iz zemlje, a mnogi tjeraju i bijele golubove optužujući ih za jednaku krivicu. Ne mokre niti pljuju u rijeku, pa ni ruke ne peru u njoj niti dopuštaju da to netko drugi čini, nego uveliki poštuju rijeku.
O pogrebnim običajima
140. … O drugome se potajno priča, kao što se nejasno govori o mrtvacma: da se leš Perzijanca ne pokapa prije nego što ga rastragaju ptice ili psi. Što se tiče svećenika, pouzdano znam da oni ovako postupaju, jer to čine bez ikakva skrivanja. Perzijanci, dakle, namažu leš voskom i zatim ga polažu u zemlju. (Herodot, Povijest, I, 131, 133, 134, 136, 137, 138, 140).
