Frida Kalo, bol i četkice: Stopala moja, šta ćete mi vi kada imam krila da poletim

Slikarka koja je na svojim djelima oslikala svoju stvarnost, a ne snove. Iz njenih slika naslućujemo kako je doživljavala sve što joj se u životu dešavalo. U Meksiku, koji je bio središte muralističkog pokreta, javljaju se znaci promjene s pojavom Fride Kalo. Kretala se između veselih boja i potpunog crnila, sreće i najdublje tuge, između straha i pjesme, kojima je voljela da privlači pažnju.

piše: Ilijana Božić

U tišini i samoći njenog ateljea, iz najveće nesreće, nastajale su slike. Umjetnost Fride Kalo imala je korijen u meksičkoj kulturi te gotovo na svakoj slici prepoznajemo elemente i simbole koji na to aludiraju. Svojim opusom i bićem ostavila je trag revolucije u svijetu. Njeno progovaranje o sopstvenim patnjama povezanim sa ženskom seksualnošću svrstale su je u red prvih feministkinja.

Odlučila je da živi svoj život kako ona hoće, bila je strastvena žena koja se nije zadovoljavala time da ostane u sjenci svoje velike ljubavi, slikara Dijega Rivere. Njena djela su svjedočanstvo pokreta magičnog realizma u kojima prepoznajemo teme ženske seksualnosti, boli, patnje i samoće. Njene slike su odraz njenog unutrašnjeg stanja, onga što joj je u određenom životnom trenutku zaokupljalo pažnju, te prikazi događaja koji su joj izazivali emocije i potresali život. Sama Frida Kalo je kazala:

„Slikam sebe, zato što samu sebe najbolje poznajem. Nikada ne slikam snove niti noćne more. Slikam sopstvenu stvarnost.“

„Za mene je slikanje onoga što mi se dešava bio način da prevaziđem svoje patnje, da nastavim da živim i slavim život.“

Djetinjstvo

Magdalena Karmen Frida Kalo rodila se 6. jula 1907.godine u Kojoakanu, ali je uvijek govorila da je rođena 1910. godine, ne da bi sakrila svoje godine, nego zato što je te godine otpočela Meksička revolucija, a sebe je lijepa slikarka smatrala revolucijom. O majci je kazala sljedeće:

„Moja majka je bila oniža žena prelepih očiju i usana, crnka. Bila je žena sa sela, iz oblasti Oahaka. Veoma simpatična, živahna, mudra. Nije znala da čita niti da piše, samo je znala da broji novac.“

Njen otac, Giljermo Kalo, emigrirao je iz Njemačke u Meksiko sa osamnaest godina. Nakon vjenčanja sa njezinom majkom počeo je da radi kao fotograf i sagradio je „Plavu kuću“. Bila je treća od četiri sestre. Njena sestra Kristina, mlađa je od nje jedeanaest mjeseci i bile su veoma bliske. Za vrijeme revolucije u Meksiku, njena majka je pomagala Zapatinim sljedbenicima, hranom i liječenjem rana, a Frida i njena sestra Kristina vrijeme su provodile krijući se. Njena majka je u toku trudnoća patila od nedostatka folne kiseline, što je prouzrokovalo da sva djeca imaju spinu bifidu. Od posljedice svega toga, Frida Kalo je bolovala od težeg oblika skolioze i desna noga joj je bila slabija, kraća i mršavija od lijeve. Kazala je da su je djeca zvala: „Frida Kalo drveno stopalo“. Do treće godine roditelji je nisu puštali van kuće, želeći da izbjegnu ogovaranja, jer je razlika između nje i mlađe sestre bila uočljiva. Fridina sestra Kristina je takođe imala problema, podvrgavala se operaciji kičme i čitav život nosila korsete. Izmišljali su da ima dječiju paralizu, za koju se tada nije znalo da li je nasljedna ili zarazna bolest, kako ne bi umanjili njenu mogućnost za udaju. Otac joj je pomagao da prebrodi bolest. Kao veoma malu naučio ju je osnovama fotografije, od njega je dobijala svu nježnost i brigu, ali neki kažu da joj je nedostajala emocionalna povezanost sa majkom, te da o tim osjećajima progovara na slici „Moja dadilja i ja“.

„Život uporno nastoji da bude moj prijatelj, a sudbina moj neprijatelj.“

Osnovno obrazovanje je stekla u njemačkoj školi Colegio Aleman, te se 1922. upisala na Escuela National Preparatoria. To je bila najbolja obrazovna ustanova u Meksiku. Željela je studirati prirodne nauke i postati doktorica medicine. Imala je veliku sklonost prema biljakama i životinjama. U školi se pridružila grupi „Cachuchas“ koja je bila poznata po tome što su članovi mnogo čitali i zagovarali na promjene u školi, podstaknuti socijalističko-nacionalnim idejama. U tom periodu Frida Kalo prvi put dolazi u dodir sa političkim prilikama i idejama, te svoje lične političke stavove oblikuje kao mlada djevojka. Politička sfera njenog života prožeta je kroz pojedina djela njenog opusa, kao npr. „Autoportret sa Staljinom“. Tada se majka plašila da će Frida postati prava bezbožnica. Frida Kalo nije poštovala stereotipe do kojih je po tadašnjim shvatanjima trebala da drži svaka žena, pa su je zbog toga počele izbjegavati prijateljice iz djetinjstva. Međutim, njoj nije bilo važno šta drugi misle, voljela je sebe takvu kakva je bila. U to vrijeme mlade gospođice morale su da se ponašaju i oblače na određeni način sa kojim se lijepa slikarka nije mogla identifikovati. Ekonomska situacija u domu njenih roditelja postajala je sve teža, pa je Frida Kalo odlučila da se zaposli i na taj način pomogne porodici. Godine 1922. upoznala je velikog slikara Dijega Riveru. Dok je radio u zgradi Nacionalnog pripremnog fakulteta, ona ga je ometala u radu kako bi mu skrenula pažnju na sebe. Jedan dan je posmatrala kako on radi i vrijeme joj prošlo neosjetno brzo pa je zapisala: „Toga dana sam znala da će Dijego Rivera biti otac moje dece“. Sedamnaestog septembra 1925. godine autobus kojim je putovala sudario se sa tramvajem. Frida Kalo je bila teško povrijeđena, na granici smrti. O tome je zapisala:

„Pre toga smo ušli u drugi autobus, ali kako sam ja izgubila šeširić, izašli smo da ga potražimo, i zato smo ušli u ovaj, koji me je smrskao“.

Autobus

Više od godinu dana provela je ležeći u krevetu.

„Fraktura trećeg i četvrtog kičmenog pršljena, tri frakture karlice, jedanaest fraktura desnog stopala, iščašenje levog lakta, ozbiljna povreda abdomena, prouzrokovana gvozdenom šipkom koja je ušla kroz levu vaginalnu usnicu i pokidala je. Akutna upala trbušne maramice. Infekcija mokraćne bešike zbog koje sam dugo vremena nosila sondu.“

Tada je Frida Kalo morala da nauči i da se pomiri sa činjenicom da će bol biti neizostavni dio njenog života, sve do samog kraja. Njena majka je, da bi je oraspoložila, na plafon iznad njenog kreveta postavila ogledalo. A otac joj je poklonio nekoliko slika. Tada je Frida Kalo počela da slika samu sebe. U razgovoru sa likovnim kritičarom Antonijom Rodriguezom rekla je:

„Osjećala sam da još imam dovoljno snage da počnem raditi nešto drugo od studiranja medicine...Godinama je moj otac čuvao kutiju s uljanim bojama, kistove u nekom starom vrču i paletu u kutu u svom fotografskom ateljeu. Otkad sam bila mala djevojčica, kako se kaže, uvijek sam pogledavala u kutiju s bojama. Ne mogu objasniti zašto. Budući da sam bila tako dugo prikovana za krevet, konačno sam iskoristila priliku i zamolila oca za tu kutiju...“. Tada nastaje niz autoportreta koji dominiraju opusom Fride Kalo. Iz tih portreta može se pratiti tok slikarskog razvoja i faze kroz koje je prolazila. Takvi su autoportreti „Vrijeme leti“, „Autoportret sa raspuštenom kosom“ i drugi.

Slomljena kičma

Frida Kalo i Dijego Rivera

Vremenom se Frida Kalo postepeno oporavljala i počinjala da se druži sa ljudima iz marksističkog i komunističkog kruga, sa političkim izgnanicima. Tada joj se povratila strast da vodi razgovore sa ljudima, kao i želja da pleše i pije tekilu. Preko Tine Madotti upoznaje svog budućeg muža, političkog partnera i motiv svjoih slika, slavnog meskičkog slikara Dijega Riveru. Ona mu se divila i jednog dana odnijela mu je svoje slike. Željela je da joj on kaže da li ima talenta i da li da nastavi slikati. Dijego Rivera je govorio da su njena platna otkrivala neobično energičan izraz, preciznu oznaku karaktera, istinsku ozbiljnost i autentičnu umjetnicu. Bio je među prvima koji ju je gurao ka umjetničkoj karijeri. Ostavio je na nju veliki ideološki uticaj kao i drugi umjetnici u čijem se krugu kretala, a koji su bili skloni nezavisnoj meksičkoj umjetnosti.

Frida i Dijego u Njujorku

Tako su Frida Kalo i Dijego Rivera postali prijatelji i ljubavnici. Njihova ljubav je bila velika, inspirativna, ali veoma burna i bolna. Dijego Rivera bio je dosta stariji od nje, bio je komunista što nikako nije odgovaralo njenim roditeljima. Kada ga je upoznala bio je u braku sa Lupe Marin, sa kojom je imao dvije kćerke. Iz veze prije tog braka imao je kćerku sa ruskom slikarkom Marevnom. Frida Kalo je znala da je Dijego Rivera bio veliki ljubavnik. Ipak 21. avgusta 1929. godine udala se za njega. O svojoj ljubavi prema Dijegu Riveri zapisala je:

„Želela bih da ti dam sve ono što nikada nisi imao, a čak ni tada ne bi mogao znati koliko je lepo voleti te“.

Dijego i ja

U jednom periodu svog života Frida Kalo se oblačila kao muškarac, imala kratku kosu i nosila hlače, čizme i kožnu jaknu, ali kada je išla kod svog Dijega oblačila je meksičku narodnu nošnju koju je on najviše volio. I danas je prepoznatljiva po svom neobičnom načinu odjevanja. Nije marila za konvencionalne standarde ljepote. Svaki uzorak njene haljine pričao je posebnu priču,a tkanine je nabavljala iz Kine i Evrope. Njene haljine nosile su poruke o ženskoj moći i posebnim manifestacijama ženstvenosti. Frida Kalo je zadržala sebe i svoju posebnost. Njeno oblačenje, pletenica u kosi i izgled bili su još jedan put kojim je izražavala svoju neobičnu ličnost.

Ubrzo nakon njihovog vjenčanja Dijega su izbacili iz komunističke partije, ali to ga nije spriječilo da dalje širi ideologiju. U tom periodu ona nije slikala, prepustila se uživanju sa mužem. Međutim, Dijego je počeo da je vara veoma brzo. To je podnosila sa puno tuge, a njen bol je postao nepodnošljiv nakon prvog pobačaja. I pored svega ona je njega voljela silno i uživala je da ga posmatra dok oslikava murale. On je nju uvijek pitao za mišljenje o onome što radi i tako joj davao na važnosti. Dok je Dijego Rivera slikao za publiku, Frida Kalo je slikala za sebe. Voljela je da skuplja proizvode meksičke domaće radinosti i malih rukotvorina, skupljala je nakit, obožavala da odlazi u pozorište i sluša marijače. Bila je veoma strastvena žena, igranjem i pjevanjem voljela je da privlači pažnju okoline.

Odlazak u Sjedinjene Američke Države

U vrijeme političkih neprilika u Meksiku, bračni par se seli u SAD, nakon što Dijego Rivera dobija poziv da oslika zidove kalifornijskih sveučilišta i Berze San Franciska. U San Francisku Frida Kalo sreće mnogo umjetnika i kolekcionara. U Njujork se sele 1931. godine. Bila je opčinjena gradom, obožavala je da gleda filmove Čarlija Čaplina, braće Marks i Volta Diznija. O životu u Njujorku kazala je: „Na zabave bih dolazila bučno, uzvikujući prostakluke, jer me je veoma zabavljalo da posmatram reakcije na licima svih tih uštogljenih ljudi.“ Sljedeće godine preselili su se u Detroit, gdje su Dijegu Riveri ponudili da oslika mural na jednoj Rokfelerovoj zgradi. U Detroitu je Frida Kalo zatrudnila. Međutm, izgubila je dijete a zamalo i svoj život. Dok se oporavljala u bolnici, slikala je svoju bol. Dijego Rivera o njenim slikama iz tog perioda kazao je: „Nijedna žena dosad nije iskazala takvu očajničku poeziju na platnu kao što je Frida to učinila u Detroitu“.

Povratak u Meksiko

U Meksiku su živjeli u kući koja je predstavljala jedinstvenu građevinu. Bila je sastavljena od dvije posebne kuće koje su bile povezane jednim uskim mostom. Po povratku u Meksiko Frida Kalo je bila sve vrijeme bolesna, amputirali su joj pet nožnih prsta sa desnog stopala i imala je još jedan pobačaj. Dijego je sve češće ulazio u ljubavne avanture, a da nesreća bude još veća započeo je aferu sa njenom najdražom sestrom Kristinom. Kazala je:

„Nikada nisam toliko patila, niti sam znala da je moguće podneti toliki bol; ona je bila sestra koju sam najviše volela, a on je za mene predstavljao toliko toga; U životu sam doživela dve velike nesreće, jednu u kojoj me je autobus bacio na pod, a druga je bio Dijego“.

Samo nekoliko malih uboda

Slika „Samo nekoliko malih uboda“ simbolizuje izdaju koju su počinili Dijego Rivera i njena sestra Kristina. Međutim, Frida Kalo je odlučila da počne da vodi sopstveni život mimo muža. Imala je ljubavnike. Poznata je njena ljubavna veza sa Lavom Trockim, te dugogodišnja veza sa fotografom Nikolasom Marejem. Kazala je da ju je Nikolas Marej najbolje razumio, te da joj rastanak sa njim najteže pao.

Frida i Lav Trocki

Prva samostalna izložba Fride Kalo održana je u oktobru 1938. godine, u Njujorku. Tada nije bilo mnogo galerija, tako da je njena izložba predstavljala veliki kulturni događaj koji joj je donio mnogo uspjeha. Mediji su to propratili sa velikim zanimanjem i tako počinje njena popularnost. U to vrijeme Luvr kupuje autoportret Fride Kalo „Ram“ kao prvu sliku nekog meksičkog umjetnika dvadesetog vijeka. Ista je slika reprodukovana u časopisu „Vog“, a fotografija njene ruke ukrašene tradicionalnim nakitom, stajala je na naslovnici. Njen egzotičan izgled bio je inspiracija dizajnerki Elsi Skjapareli da kreira haljinu koju je nazvala “Madam Rivera”. Publicitet Fride Kalo raste.

Nedugo nakon izložbi Frida Kalo i Dijego Rivera se razvode, na njegov zahtjev. Ovaj događaj mnogo ju je potresao, počela je da pije ali i da slika.

“Pila sam kako bih utopila svoje patnje, ali one, nesrećnice, naučiše da plivaju.”

Zarađivala je za život od slikanja i zarekla se da neće primiti novac od muškarca dok ne umre. Djela nastala u tom periodu govore o unutrašnjoj podijeljenosti umjetnice i ostavljaju snažan emocionalni utisak. Takva djela su “Dvije Fride” i “Autoportret sa podrezanom kosom”.

Već iduće godine Dijego Rivera i Frida Kalo se mire i ponovo stupaju u brak. To razdoblje biva ispunjeno mirom. Godine 1942. ona započinje da piše dnevnik koji ispunjava svojim mislima, osjećanjima, raspoloženjima kao i skicama. Pisala je o ljudskoj seksualnosti, plodnosti magije i ezoterije, zapisivala je mentalne i fizičke patnje kroz koje je prolazila tokom operacija, bolnih noći i bračnog života sa Dijegom Riverom. Radila je na Fakultetu za slikarstvo i skulpturu pri sekretarijatu za javno obrazovanje. Kada joj se zdravlje pogoršalo studenti su dolazili njenoj kući na časove.

Godine 1953. u galeriji fotografkinje Lole Alvares otvorena je prva samostlna izložba Fride Kalo u Meksiku. Pošto je bila bolesna, na otvaranje izložbe došla je u krevetu. Pjevala je, pila tekilu, veselila se sa svim posjetiocima i zabavljala ljude. Izložba je doživjela ogroman uspjeh. Međutim, ona je i dalje bolovala: ”Jedan deo mene zauvek je nestao, gubila sam onu životnu strast, meni tako svojstvenu”. Više od svega boljela su je Dijegova nevjerstva. Frida Kalo umrla je od plućne embolije 1954. godine. Godinu dana nakon njene smrti Dijego Rivera “Plavu kuću” daruje meksičkom narodu koji stvara Muzej Fride Kalo.

Magično u njenom realizmu ogleda se u sjajnim bojama koje vibriraju kroz radove, čija je tematika bolna i teška, ali Frida Kalo ih prikazuje kao da su ukrasi dekorativne umjetnosti. Iz starije tradicije meksičkog slikarstva umjetnica koristi tradiciju meksičkih zavjetnih slika s prikazima vjerskih likova koji su često okruženi fantastičnim atributima. O tome svjedoče slike “San” i “Autoportret na granici između Meksika i Sjedinjenih Država”. Tradiciju ona pretvara u sebi karakterističan intimistički okvir.

Autor: impulsportal.net

Autoportret između Meksika i SAD