U oktobru 1987. godine, časopis „Rock“, iz pera poznatih recentnih muzičkih novinara i kritičara objavio specijalni temat „Najznačajniji YU rock live albumi“.
Piše: Mišo Vidović
Iako se tadašnja jugoslovenska rock -scena možda i nije mogla pohvaliti većim brojem takvih izdanja, ali relativno dovoljno, da muzičari i bendovi izađu iz „sterilnih“ studijskih prostora. Pojedini su dobili antologijski status, neki su se „provukli“, bilo je i onih manje vrijednih pomena. Prije 34 godine novinari su napisali i objavili , ostavili u amanet budućim generacijama izbor (po njihovom mišljenju) dvanaest najboljih albuma. Savremenici ovih ostvarenja, odnosno oni koji su to imali prilike slušati na vinilu, ali i prisustovati nekom od koncerata ovih bendova znali su godinama poslije voditi i malo oštrije polemike ko je prvi među jednakima. Kako o ukusima ne vrijedi raspravljati, polemike (uglavnom u kafanama) završavale su se narednom turom pića. Konobar je ujedno bio i „dežurni“ da pusti neke od pjesama sa ovih albuma. Naravno, ukoliko ih je posjedovao u muzičkoj arhivi ugostiteljskog objekta.
Elem, autor ovog teksta, znao je učestvovati u ovim raspravama, ali nije po svaku cijenu nametao svoje stavove, mišljenja i muzički ukus. Koliko god je bilo moguće poštovao stavove drugih, ali je pritom čvrsto bio pri tvrdnji da je za njega nabolji „live“ album koji je snimljen u jugoslovenskoj rok-muzici, „Ravno do dna“ od grupe „Azra“ koju je predvodio Branimir Džoni Štulić. Do 1981. godine bilo je nezamislivo da bendovi snime trostruki (!!!), pa još „živi“ album, objave četrdeset i četiri pjesme. U oktobru 1981. godine „Azra“ je održala pet uzastopnih koncerata u poznatom zagrebačkom klubu „Kulušić“. Novinski tekstovi zabilježili su da je pet večeri zaredom od 19.-25.oktobra „Kulušić“ bio premali primiti sve koji su namjeravali čuti „Azru“: pominje se i podatak kako je jedan broj posjetilaca prisustvovao na svih pet koncerata!!!
„Na koncertima 20. i 21.oktobra trebalo je da bude snimljen dvostruki album. Na kraju, objavljen je trostruki album, prvi takav u jugoslovenskoj diskografiji. Na omotu piše da je reč o kompletnom snimku treće večeri, a Džoni je dodao da je nekoliko pesama zamenjeno snimcima sa četvrtog koncerta jer je treće večeri povremeno krčao mikrofon“, napisao je beogradski novinar Dušan Vesić u svojoj knjizi „Bunt dece socijalizma-priča o novom talasu“. Vesić navodi i da je bas-gitarista „ „Azre“, Mišo Hrnjak , u svojoj knjizi napisao da je „album snimljen pete večeri“. “Ravno do dna“ je umjetnički vrhunac i umjetnički trijumf „Azre“, zapisao je Vesić i dodao: “U tom periodu bili su najčistiji, najenergičniji,najusviraniji. Zračili su, primali odjeke tog zračenja i ponovo zračili…`Ravno do dna` i danas zvuči kao da poručuje: sloboda dolazi! Džoni je tada od sebe napravio glasnika slobode - da bi ta slika u vremenom u očima sledbenika evoluirala u sliku samog slobodara….“.
A prema onome što su sa bine isporučivali Džoni Štulić i „Azra“ nisu ostali ni drugi novinari i rok-kritičari osamdesetih godina. Dragan Kremer, nakon koncerta „Azre“ 1982. godine, u beogradskom Studentskom kulturnom centru(SKC-u), kazao i zapisao: “Video sam uzdignute pesnice, stegnuta grla, znoj, video sam odsjaje suza, video sam teški očaj i uzvišenu sreću. Ponovo sam mogao plakati kao malo dete. Vazduh je bio gust i pun, sve se osećalo. (...) Osećalo se da to negde mora pući, da to jednom mora probiti na površinu, svuda. Bio sam duboko potresen, kao nikad ranije. Pročišćenje i olakšanje. Odahnuli smo. Suočiti se s Azrom razdrljenih grudi predstavlja jedno od najupečatljivijih, najjačih emocionalnih iskustava koje sebi možete priuštiti ovih dana. Azra nas ščepa neviđenom snagom, mrvi nam lobanju, čupa utrobu, a kičma puca i pluća prskaju. U jugoslovenskom rokenrolu nisam naišao ni na šta tako blisko smrti, i ni na šta tako puno života, kao što je Azra. Branimir Džoni Štulić ide ravno do dna. (...) Mogao sam se ugušiti... i umreti srećan…”
Kultni zagrebački omladinski list “Polet” krajem sedamdesetih I početkom osamdesetih nije krio svoje simpatije prema Džoniju Štuliću i “Azri”. Nakon jednog od nastupa “Azre”, novinar Vlatko Fras konstatovao “kad su iz mraka odjeknuli prvi režeći akordi i kad su se upalili reflektori, nisam mogao vjerovati očima i ušima”: ”Ubojit i kompaktan sound i sigurno scensko ponašanje gotovo su me prenerazili. Solo-gitarist Johnny izgledao je poput Roberta De Nira iz filma ‘Taksista’: ošišana glava, tamne naočale, tanker vindjakna i neurotične grimase - izgled čovjeka koji je spreman za napad….
Nakon tri godine boravka u Holandiji, 1987. godine Džoni se vraća. ”Azra” održava koncerte. U ljeto te godine svira i u Banjaluci, u “Bašti sljezove boje”, pred velikim brojem okupljenih. Došla je većina onih koji su Džonija pratili od prvih dana, ali i “klinci” koji su tek počeli da “čitaju” njegove muzičko-poetske poruke. ”Azra” u izmjenjenom sastavu - od originalnih članova Džoni i bubnjar Boris Lejner. Štulić je iz Holandije doveo za basistu Stivena Kipa, umjesto Miše Hrnjaka, koji ranije napustio bend. Iako se stekao dojam da nije pokazivao veliki interes za komunikaciju sa medijima, novinari sarajevskog omladinskog lista “Naši dani” uspjeli uraditi kraći intervju. Prema onome što je tada izjavio, Džoni najavio izlazak albuma “Između krajnosti”, ali je i kazao da hoće “snimati jednu duplu ploču, a možda I snimi živim album…
“Zadovoljština” je drugi “live” album snimljen 19. oktobra 1987. godine na koncertu u zagrebačkom Domu sportova. Album je snimka gotovo čitavog koncerta, sadrži mnoge stare pjesme, ali i obrade stranih autora. ”Azra” je nastupila u postavi - Džoni, gitara i vokal, Jurica Pađen, gitara, Stiven Kip, bas-gitara, i Boris Lejner, bubanj. Mnogi od poklonika “Azre” skloni su tvrdnjama da se radi o nastupu benda kome fali one poznate ubojite sviračke energije kakvu je “Azra” ranije imala, dok je djelovala kao trio. Zamjerke su se odnosile da su pojedine stare pjesme “pomalo čudno prearanžirane”, ali i to što su u repretoar “bez velike potrebe” uvrštene obrade drugih autora. Bilo kako bilo, ostaje ovaj koncertni trag “Azre” za neka buduća pokoljenja, ali koji se prema mišljenju autora ovog teksta ne može mjeriti sa albumom “Ravno do dna”.
Ponavljam. O ukusima ne vrijedi raspravljati, ali autoru ovog teksta ipak je “Ravno do dna” najbolji koncertni album objavljen na nekadašnjoj jugoslovenskoj rok-sceni. Jedna od značajnih ostavština ovog albuma jesu i neke od kompozicija koje su prvi put objavljene na ovoj ploči - naslovna “Ravno do dna”, “Nedeljni komentar", "Prokleto ljut" ili "Reket Roll iz šume Striborove", "Vrata podzemnih voda", "Visoko iznad vlakova"… Tematika i sadržaj pjesama aktuelno i danas, nakon više od trideset godina…
Fotografije: stražarni-lopov.blogspot.com i privatna arhiva autora
Autor: Impuls
