U Laninim pjesmama izmjenjuju se sreća i tuga, melanholija i euforija, radost i gorčina.
Kada se spomene ime Allan Stewart Konigsberg, tek malobrojniji će znati da se iza tog ne pretjerano pamtljivog imena krije Woody Allen, glumac, redatelj, scenarist i jedan od najvažnijih autora sedme umjetnosti. Ukoliko pak nekome spomenete ime Elizabeth Grant, to će prosječnom upućeniku anglo-američke provenijencije zazvučati otrpilike kao kad kažete John Smith, dakle uobičajeno i ne odveć zanimljivo. Opet će tek manji broj njih znati da se iza imena Lizzie Grant krije puno poznatija Lana Del Rey, pjevačica, kantautorica i američka pop kulturna ikona.
Lanu i Allena povezuje činjenica da su oboje iz New Yorka, uz bitnu razliku da je New York Allenov trajni poetički motiv i opsesivna filmska tema, dok je Lana tematski opsjednuta Californiom i američkom pop kulturom, s naglašenim referencama na ’50-e i ’60-e godine minulog stoljeća. Ona je ujedno i filmična, njeni video spotovi i muzika korespondiraju sa filmskim obrazcima i klišejima, pa je i to svojevrsna veza s Allenom, mada izgledom i nastupom Lana ne podsjeća na ženske likove iz Allenovih filmova, više na vamp heroine iz filmova Davida Lyncha ili pak francuske novovalne junakinje.
Jedna od važnijih karakteristika suvremene pop muzike je dominacija slike nad zvukom, odnosno plesnog ritma nad melodijom i stihovima. Popularnost današnjih pop zvijezda puno više počiva na vizualnom nego na zvučnom dojmu. Lana Del Rey je, montipajtnonovski rečeno, nešto sasvim drugačije u odnosu na rečeno poimanje popularne kulture. Iako vraški seksipilna i zavodljiva, ona potpuno odudara od takve pop šablonistike. Lana je uspješno pomirila pop formu i kantautorski sadržaj, oplemenjujući ih svojim senzualnim, ledeno zavodljivim altom.
U svojim pjesmama Lana govori o potrazi za romansom, o ljubavnim traumama, seksualnim užicima, samoći i očaju, nomadskom životu, bijegu od konvencionalnog, vješto ih tematski uvezujući sa društvenim kontekstom i konceptom američkog sna od kojeg nije puno ostalo, pa se njene pjesme mogu posmatrati i kao svojevrsni kolaž jednog izgubljenog ili odumirućeg vremena. Impresionirana je bajkerskom subkulturom i omladinskom kontrakulturom koja je nudila novu kulturu, novu slobodu i alternativne koncepte življenja, impresionirana je onom mitskom Amerikom ’50-ih i ’60-ih godina koje su nepovratno izgubljene.
U Laninim pjesmama izmjenjuju se sreća i tuga, melanholija i euforija, radost i gorčina. Njene pjesme također su, makar samo nominalno, pop kulturni omaž velikanima iz prošlosti – Lust for life je referenca na Iggy Popa i njegov znameniti istoimeni album iz 1977. godine, ili Cinnamon Girl koja očito priziva Neil Younga. Puno je referenci u njenim pjesmama na Joni Mitchell, Carole King, Bob Dylana…
Lana je sadržajno oplemenila pop formu, a singer-songwriter pjesmarici udahnula novi život.
