Izložba Profesor Baltazar i spomenik nevidljivom građaninu Behzada Khosravija Noorija važan je pogled izvana na glasoviti animirani film u njegovom jugoslavenskom kontekstu.
Piše: Lujo Parežanin
Kako pisati o artefaktima bez povijesti? Takvo što se čini nemogućim – temelj je shvaćanja bilo kojeg predmeta njegova povijesna kontekstualizacija ili, bolje, njegova historizacija. Ipak, ovo banalno, retoričko pitanje na specifičan se način prelama na ovim prostorima: govorimo li o kulturnim artefaktima socijalističke Jugoslavije, moglo bi se reći da je njima povijest kao jugoslavenska povijest oduzeta. Ostavljene da lebde u povijesnom vakuumu, naplavine koje dugujemo razdoblju od 1945. do početka 90-ih dostupne su nam prije kao skup individualnih, plošnih fragmenata, bez okvira koji im daje volumen, koji razotkriva njihovu povezanost u jednom kompleksnom povijesnom obzoru Jugoslavije. Posebno je to očito u slučaju književnosti, odnosno načinu na koji je ona povijesno artikulirana u sklopu akademskog proučavanja i obrazovanja. Njome, naime, u potpunosti dominira nacionalni model, pa je tako neupitno govoriti o nekom autoru ili autorici isključivo kao hrvatskom književniku ili hrvatskoj književnici, o književnosti 20. stoljeća kao hrvatskoj književnosti, o hrvatskom pjesništvu, prozi ili drami. Premda nacionalni kontekst predstavlja bitnu razinu (samo)razumijevanja ovdašnje književnosti i kulture, on nije ni izbliza dovoljan – štoviše, svođenje na njega često upravo izobličuje predmet analize, kao što je u neprocjenjivoj knjizi Avangarda Krležiana – pismo ne o avangardi na Krležinom primjeru pokazao beogradski teoretičar Predrag Brebanović.
Upravo ta činjenica da nam je bio potreban netko "izvana" da nam ključno književno čvorište vrati njegovom neophodnom jugoslavenskom kontekstu predstavlja jednu tipičnu značajku osmoze znanja u našoj postsocijalističkoj, antikomunističkoj sadašnjosti – za shvaćanje kulturnih artefakata i fenomena 20. stoljeća, osobito onih koji pripadaju Jugoslaviji, sistemski nam je potreban oslonac izmještenog gledišta, udaljenog, tuđeg pogleda. Jedan takav vrijedan pogled omogućio nam je Behzad Khosravi Noori, umjetnik iranskog podrijetla baziran u Stockholmu, čija izložba Profesor Baltazar i spomenik nevidljivom građaninu rasvjetljava možda i najpoznatiji jugoslavenski kulturni izvozni proizvod, smještajući ga u širi kulturni, društveni i geopolitički kontekst, s naglaskom na Pokret nesvrstanih.
Izložba je izvorno realizirana u Kunsthalleu u sklopu Marabouparken u Sundbybergu, na sjevernom obodu Stockholma, odakle je stigla i u Konstmuseum u Malmöu, gdje se zadržala do 8. rujna. Činjenica da je doživjela dvije švedske adrese te da je Nooriju pripao privilegij samostalne izložbe u gradskoj instituciji pretežito orijentiranoj na povijesne tematske preglede govori nešto o statusu njezinog predmeta: poput Khosravi Noorijevog Irana, Švedska je jedna od zemalja u kojoj je Profesor Baltazar doživio širu recepciju – štoviše, kako u katalogu navodi Rebecka Katz Thor, i dan-danas je dostupan na on-demand platformi nacionalne televizije. Taj kulturno-geografski trokut Baltazarove cirkulacije koji nastanak ove izložbe ocrtava ujedno je polazište jednog od njezinih osnovnih interesa – kako iz perspektive te mreže višestrukih konteksta ispisati izmještenu povijest jednog kulturnog artefakta, povijest koja izmiče monokontekstualnom, nacionalnom okviru.
Upravo se na toj promjeni planova i perspektiva, na naglašavanju rubnog i nevidljivog temelji sadržaj Khosravi Noorijeve izložbe. Pretvaranjem, primjerice, jedva primjetnih, pozadinskih plakata iz scenografije Baltazargrada u samostalne izloške postavljene na zidove Kunstmuseuma Khosravi Noori naglašava suptilne načine na koji je jedan animirani film za djecu upućivao na domaći i međunarodni umjetnički kontekst, bilo da je riječ o apstrakciji koja priziva radove exatovaca, bilo o prepoznatljivim referencama na Warhola. Svjestan da je pored sadržaja nužno uputiti i na stražnji plan proizvodnje, Khosravi Noori će u istom dijelu izložbe istaknuti ulogu ženskog rada na Baltazaru, koji je pretežito bio ograničen na "sekundarne" umjetničke zadatke poput koloriranja. U tom okretanju ka kontekstu nastanka i produkcije Profesora Baltazara krije se vjerojatno najvažniji dio ove izložbe, jer ona se temelji na uistinu vrijednom istraživačkom radu koji je Khosravi Noori proveo u suradnji s nekima od najrelevantnijih stručnjakinja i stručnjaka za povijest kulturnih i umjetničkih praksi u Jugoslaviji, kao i za njihov širi društveno-(geo)politički okvir: povjesničarkom umjetnosti Sanjom Horvatinčić, filmologom Nikicom GIlićem, kustosicom Jovanom Nedeljković, povjesničarom Tvrtkom Jakovinom i drugima.
Središnje mjesto kontekstualizacije Baltazara dva su Noorijeva filma – jedan posvećen Zagrebačkoj školi animiranog filma iz koje je "crtić" ponikao, drugi hladnoratovskom okviru kulturne proizvodnje, s osobitim naglaskom na Pokret nesvrstanih – koji se kontinuirano prikazuju u jednoj od prostorija. Khosravi Noorijeve sugovornice i sugovornici ocrtavaju kolažnu, gdjegod možda i fragmentiranu, ali uvijek produbljenu i zanimljivu sliku kulturnog i vanjskopolitičkog pejzaža u kojem se Profesor Baltazar jasno nadaje kao jugoslavenski artefakt čiji se puni značenjski slojevi aktiviraju tek u susretu s koordinatama poput raskida Tito-Staljin, jugoslavenskog moderniteta i modernizma ili kompleksne dinamike Nesvrstanih.
Potonja je, uostalom, i odgovorna za postojanje izložbe, jer Baltazar dolazi u postrevolucionarni Iran kao dio geopolitičkog pozicioniranja tijekom Iransko-iračkog rata 80-ih. Rat je, povjesničar Tvrtko Jakovina navodi u jednom od filmova, jedno od najvećih iskušenja za Pokret nesvrstanih, budući da je riječ o sukobu dviju njegovih članica. Sekularni je Irak u tom trenu bliži Jugoslaviji kao važan ekonomski partner, pa i Iran nastoji razvijati ekonomske i kulturne veze s tom ključnom članicom Pokreta, dio čega je i "uvoz" Profesora Baltazara. Upravo tih 80-ih godina u Iranu odrasta i Khosravi Noori, koji svoj neočekivani susret s Baltazarom ovom izložbom pretvara u fragment jedne pripovijesti potpuno izbrisane iz uobičajenih, apstrahiranih i dehistoriziranih refrena o njegovom međunarodnom uspjehu.
Tema nevidljivosti dodatno se raslojava u značenjskom središtu izložbe – instalaciji Spomenik nevidljivom građaninu, temeljenoj na epizodi Martin na vrhu. U njoj se, naime, naslovni stanovnik Baltazargrada suočava s neobičnim problemom: nitko ga od njegovih sugrađana ne primjećuje, za njih je naprosto – nevidljiv. No nakon što po Profesorovom naputku Martin napusti grad, najednom svi počinju uočavati njegovu odsutnost i daju se u potragu za njime. Ne mogavši ga pronaći – Martin je sreću našao na vrhu jedne planine – Baltazargrad mu podiže spomenik koji se, međutim, sastoji od praznog postolja jer nitko ne zna kako Martin izgleda. Dovitljivo povezujući fikcionalni spomenik sa širim pitanjima pamćenja, građanstva, političkog djelovanja, ali i s konkretnom temom jugoslavenske memorijalne plastike koja također biva ili fizički uništena ili izbrisana iz današnje službene politike sjećanja, Khosravi Noori konstruira vlastitu verziju Spomenika nevidljivom građaninu, i to u obliku – dječjeg igrališta.
Kako u tekstu Sinegdoha, Jugoslavija, uvrštenom u katalog izložbe, pojašnjava Sanja Horvatinčić, riječ je o instalaciji koja nosi niz zanimljivih konotacija. Kao važan dio modernizacije dječjeg slobodnog vremena i igre, "dječja igrališta", piše Horvatinčić, "jedan su od elemenata urbanog oblikovanja koji može biti shvaćen kao metafora promijenjenih društvenih okolnosti u poslijeratnoj Jugoslaviji." Važan interpretativni moment Horvatinčić uspostavlja povezujući otvorenost strukture Spomenika s ogoljelošću propadajućeg memorijalnog kompleksa na Petrovoj gori, koja razotkriva kako su "'djeca postkomunizma', koju su rat 1990-ih i proces privatizacije lišili osnovnih sredstava za proizvodnju, prisiljena krasti simbole vlastite emancipatorne prošlosti." Stvarajući, dakle, prostor za igru obilježen ovakvim značenjskim slojevima, Khosravi Noori prazno mjesto "nevidljivog građanina" nastoji konstruirati istovremeno i kao utopijsko, emancipatorno polazište koje posjetitelji izložbe – ili točnije, njihova djeca – mogu zauzeti kao svoje.
Izložba Profesor Baltazar i spomenik nevidljivom građaninu poticajan je doprinos povratku naših kulturnih fragmenata njihovoj povijesti. Srećom, nakon gostovanja u Temišvaru, sljedeće će godine konačno doći i na svoje "izvorište" – sredinom 2020. godine predviđeno je njezino gostovanje u Zagrebu. Uzevši u obzir trenutnu društvenu konstelaciju, izuzetno će zanimljivo biti pratiti javnu recepciju: mjera izobličavanja njezinog sadržaja bit će mjera problema koje izložba informirano i studiozno tematizira. U tom smislu, moglo bi se reći da je ona unaprijed uspjela u svom naumu da posredstvom vanjskog gledišta razotkrije cenzurirajuće učinke društvenog konsenzusa o jugoslavenskoj povijesti. Činjenica pak da je izložba nastala u suradnji s nizom ovdašnjih stručnjakinja i stručnjaka koji hrabro i artikulirano govore o njezinim temama pokazuje, srećom, da itekako postoje lokalni glasovi sposobni proizvoditi napukline u tom pogubnom konsenzusu.
