Moj problem je – ako to uopće jest problem – taj što nikada u svom životu nisam stigao ni na jednom mjestu pustiti korijenje i utkati se u duh nekog od sela ili gradova gdje sam živio.
Piše: Almin Kaplan
U životu sam se selio sedam puta, a prvi put već sa sedam godina. Nikada nisam znao šta to tačno radim i uvijek sam vjerovao kako su te selidbe tek privremene i nužne promjene mjesta i da ću se na kraju vratiti tamo odakle sam i pošao, kao i da je taj proces nešto sasvim normalno. Nisam to znao – ja sam to, ustvari, osjećao. A ako ćemo još iskrenije, ne znam ni jesu li to bili osjećaji ili instinkti kojima sam se vodio kao i svako drugo hajvanče i koje mi je Svevišnji ili sam slučaj utkao u tijelo kako bih život među ljudima lakše podnosio. Ne znam – kažem – i nije ni važno zašto sam selidbe doživljavao manje traumatičnim nego što one uistinu jesu bile. Te selidbe su me u svakom pogledu odredile – i sigurno je da moj život ne bi bio ni blizu ovakav kakav jeste da nije bilo tih promjena mjesta življenja, kao i tog šireg konteksta u kojem su seljakanja bila nužna.
Moj problem je – ako to uopće jest problem – taj što nikada u svom životu nisam stigao ni na jednom mjestu pustiti korijenje i utkati se u duh nekog od sela ili gradova gdje sam živio. Nisam se ja nikada odselio daleko od one polazišne tačke – čitavo sam vrijeme ostao čak unutar Hercegovine. Mada mom dječijem i skučenom umu, ta mjesta su bila udaljena hiljadama milja i prostorno i kulturološki i u svakom drugom pogledu.
Tačnije – moj problem je taj što nikada nisam uspio postići da se mjesto u kojem sam tad živio na neki lijep način, da parafraziram Miljenka Jergovića, ulije u mene, kao što se Sarajevo ulilo u jednu njegovu poznanicu s kojom se sreće u gradu iz kojeg – čini se – zadnji put odseljava. A ta rečenica – rečenica je iz Jergovićeve posljednje knjige “Selidba” – o kojoj ustvari ovdje i pišem, pokušavajući pisati o sebi.
I danas – kad sam poodrastao čovjek – dešava mi se da pozavidim onima koji imaju svoju ulicu, grad, mahalu, fudbalski klub i koji su se u njega lijepo ulili i koji su ga protkali pa je sad on sve to ili je već sve to ustvari on – i klub i ulica i grad. Zavist se javlja kad vidim da su takvi ljudi – ljudi koji imaju svoje mjesto – emocionalno stabilniji i samim time smirniji i imaju čvršći san od moga. Te ljude gledam krijomice i uživam – kao što sam u djetinjstvu često gledao kroz prozor komšijske kuće, u tuđ televizor, jer mi tad nismo imali svoj. I uživao.
Nakon “Roda”, gdje je Jergović uknjižio vlastitu porodicu, zauvijek je pretvorivši u fikciju koja je življa od zbilje, “Selidba” je neka vrsta post scriptuma sage o Stublerima, kako su neki već nazvali ovu veliku književnu priču. I ne samo “Roda”, “Selidba” je post scriptum još nekih Jergovićevih knjiga koje se na ovaj ili onaj način bave porodicom i odnosima unutar nje – složenim identitetima pojedinih njenih članova, pa samim tim i njegovog, autorovog.
Nakon što mu je umrla majka – o čemu piše na 1008 stranica “Roda”, Jergović nekoliko godina poslije dolazi u rodno Sarajevo da iz njega pospremi sve one sitnice, pa sa sobom nešto odnese u Zagreb, a nešto odbaci u smeće; gdje će kontenjer-aktivisti svojim zahrđalim čakijama crne vreće za smeće parati kao da paraju utrobu njegove majke, unaokolo raznoseći memorabilije kao crijeva iz te rasporene utrobe. Tačnije – “Selidba” je knjiga u kojoj autor (poslužimo se opet njegovim riječima) sahranjuje kuću u kojoj je odrastao.
Prebirući po ladicama koje je popunjavala njegova majka, a koje je nestalo (kako sam autor kaže) kad je nestalo i ladica, odnosno prostora u tim ladicama, Jergović rekonstruiše živote majke mu, none i noneta, te mnogih drugih koji su zajedno s njima živjeli jedno, sad već isteklo vrijeme. Osim stvarčica koje nas na najzačudniji način vežu za sebe, u ladicama je i mnogo pisama, potvrda, dokumenata uopšte. Sve ih Jergović uspijeva pročitati i nakon što ih je vrijeme učinilo nečitkim, te tako u život zazvati one koji su ih ispisivali ili kojih su se ticali. U tim detaljima – kako i na koga je (recimo) pismo naslovljeno – njegovog potpisnika je po Jergoviću više nego igdje; pa on od tih detalja veze priču koja prestaje biti lična i koja se tiče svih istinskih ljubitelja književnosti, a bogme i svih onih koji bi da se bave ovim prostorima i ovim našim vremenom koje neprestano odumire i regenerira se. Dakle, onih koji bi da ga izučavaju i da ga bolje razumiju, i koji bi da budu hroničari epohe, da je objašnjavaju i tako doprinose suživotu zbunjenih naroda na ovim ukletim prostorima.
Karlo Stubler je u Bosnu došao s mnogim onim kuferašima kada je ovaj primitivni krajičak Europe nova uprava odlučila uljuditi. Bio je dio onog administrativnog aparata koji je Beč instalirao uz pomoć činovnika iz slavenskih austrougarskih zemalja. Jergović ili neko drugi već, negdje je o tom trenutku rekao kako je do tada vrijeme (ovdje) oticalo anonimno, a onda je potekla istorija. Da je to tačno – ne treba dvojiti. Dovoljno je biti samo malo upućeniji u prošlost ovih prostora pa da znamo da se Bosna i Hercegovina prema Europi otvara s dolaskom Austro-Ugarske koja, između ostalog, ovdje gradi željeznicu i puteve, te ovu zabačenu balkansku nedođiju pretvara u jednu otvoreniju zemlju, zemlju u kojoj će se, po Jergovićevim riječima, samo zbog te “otvorenosti” i desiti onaj sarajevski atentat s kojim će početi Veliki rat… Dakle, tek s dolaskom Austro-Ugarske – kako to lijepo objašnjava Ivan Lovrenović u “Unutarnjoj zemlji”, inače najvažnijoj knjizi za razumijevnje BiH – dolaze i vrijednosti sekularnosti, individualizma, univerzalnosti ljudske osobe… A što je bio preduslov modernom dobu koje je kao takvo iznjedrilo ideju o slobodi, kako kod intelektualaca, tako i kod nesretnika, atentatora. E o tom trenutku narodi na ovim prostorima ne uče, a obrazovne i druge institucije ga sistemski zamagljuju – jer im ruši teze na kojima su, prvenstveno bošnjački mitomani, gradili mit o bajnom predaustrougarskom vremenu u koje bi nam se, po njima, najbolje bilo i vratiti. Zbog toga o ovom trenutku nema zbora i zato ga naglašavam u ovoj priči o jednoj Selidbi, jednog od potomaka Nijemaca koji su tu došli da nam pomognu da budemo kompatibilniji nekom većem i ozbiljnijem vremenu od ovog našeg palanačkog.
Pogrdna je ta riječ kojom su ljudi sa ovih prostora označili i u kolektivnu memoriju pohranili sav taj strani svijet što je došao tu, sa svojim koferima, da popisuje planine, u vinklo dovodi ulice, pravi željeznice, posmatra i evidentira ptice i cvijeće verući se po bosanskim gudurama. Vjerojatno kao i danas, strance je naš primitivni svijet s prijezirom gledao i tražio im ono po čemu će ih označiti i ismijati. I eto, sve su prilike da su ti koferi koje su za sobom vukli, bili nešto na što nismo navikli, jer smo svoje hapupine nosali u zavežljajima. Pa kad smo vidjeli te kožne torbe pravilnih rubova, barbarski smo uzviknuli, ‘ta će oni, kuferaši jedni.
Ili je ovom našem nesretnom i od istorije zaboravljenom čovjeku bilo nepodnošljivo da neko bude toliko slobodan pa se seli tek tako – da kofere ni ne raspakuje i da živi tamo gdje ga u određenom trenutku trebaju, da nema svoju kuću, svoju ulicu, svoj nogometni tim… Da je tako blaženo bezzavičajan… Možda je ta lakoća seljakanja bila presudna da se stranci koje je slala nova uprava prozovu kuferašima i da se tako ismije njihovo bezdomništvo… Ili je opet – u pitanju nešto treće…
E baš zbog tog trenutka kada smo strane službenike prozvali kuferašima, važno je da o tom prezrenom periodu malo više razmišljamo i da nas se počne (konačno) malo više ticati. Tu, na tim naborima istorije, čovjek pobjeđuje sebe i postaje ozbiljnijim. U slučaju našem, to bi značilo da se u tu tačku zagledamo – kao u vlastite oči, i prihvatimo tradiciju onakvom kakava ona jeste te je otmemo revizionistima koji su u službi vladajućih oligarhija odlučili da se neki trenuci naše prošlosti slave, a neki tek uzgred spomenu i tako omalovaže.
Nesklonost da evidentiramo i popisujemo čini nas anonimnim i naši životi su tada, u svakom pogledu, uzaludniji. U “Selidbi”, Jergović popisuje sve što je našao u majčinom stanu, svaku i najbizarniju sitnicu, pa čitatelj pomisli kako taj planira praviti muzej. Čak i sam na jednom mjestu kaže kako bi sve to što je tamo našao mogao nekom ponuditi – nekome ko bi postavku prepoznao kao vrijednu i čuvao je da nam govori o tom trenutku u našoj povijesti, koji nas je, ako ne umivene, onda umivenije definitivno – ostavio na milost i nemilost budućih vremena. To bi bila postavka koja bi svjedočila o kuferašima što su u ovaj, njima daleki svijet, dolazili i popisivali ga kao što Jergović u “Selidbi” popisuje sad njih – kojih više nema jer su se zauvijek odselili, i u fizičkom, i u simboličkom, i svakom drugom pogledu. Njih, čije je vrijeme isteklo.
“Selidba” je knjiga o nama, ljudima, o nama, organskoj materiji koja se iz života seli svakim djelićem sekunde i čija selidba mine tek kad minemo mi – kad se, dakle, u potpunosti preselimo tamo, ja u bolji svijet, ja u ništa. Ali s preseljenjem našeg tijela pod zemlju, selidbi nije kraj – mrvice nas, možda i komadići ili čak ogrizine, ostaju tu dugo poslije, ali isto se tako, i same seleći i nestajući. Baš takvog smo dojma dok čitamo “Selidbu” u kojoj, po stvarčicama što su ostale iza pokojnika, Jergović nalazi njihove tragove i uskrsava ih, blagim dahom udahnjujući im dušu, mrtve ih uvodeći u priču u kojoj se i sami zajedno s njim sele iz Sarajeva, zauvijek.
U poglavlju o aparatu za brijanje marke Braun Sixtant, a koji je na samrti dobio njegov djed Franjo Rejc i s kojim se, bit će, nije ni stigao obrijati, Jergović pronalazi dlačice s vlastitog lica iz 1983. godine, kada je služio vojsku i kada se tim aparatom prvi i posljednji put obrijao. I onda – dok gleda u te mrvice sebe, u te dlačice sitnije od najsitnije tačke na kraju rečenice – dok ih, dakle, gleda, reći će: Te dlačice, to sam ja 1983. godine. Puhnem li, nestat ću. I tu – ako se ne naježite – onda vam je džaba sve, pa i ovaj tekst što ga upravo čitate. I nema riječi kojima bi se takve stvari dale izreći i približiti vama koji ste kažnjeni i nagrađeni u isto vrijeme – da ne čujete i ne vidite.
Priču o svojoj porodici Jergović priča već kroz nekoliko svojih knjiga i svi njegovi, od majke pa do staroga djeda Stublera, svi su oni sad već poodavno književni likovi koji skoro da ne dozvoljavaju da ih se čita kao žive i smrtne, stvarne ljude. U tom dopričavanju priče o porodici ima nečeg – što bi moglo iznjedriti čak književni podžanr. To uporno dopričavanje i prepričavanje iste priče – u čitatelju potiče čitav niz osjećaja naspram jednog događaja, pa on, čitatelj, pomišlja da je i sam od plastelina, dakle nestalan. Sjećanja se izvitoperuju kao plastika koja dugo stoji u jednom položaju na suncu, pa je dopričavanje ustvari pokušaj da se ona ispravi, vrati u prvobitni oblik, a koji u konačnici procesa vjerojatno neće biti ni sličan sebi u prošlosti… Ili će mu, ustvari, biti sličniji…
U završnici knjige, u poglavlju Sepetarevac 23, psihopatologija građevine, autor opisuje sve prostorije kuće u kojoj je odrastao – dajući im jedan širi kontkest: uspon i pad socijalizma kroz trendove koji su se u kuću useljavali s namještajem i u njoj se određeno vrijeme manifestovali, do neke druge mode, do nekog drugog vremena. Ali ono što je u ovom poglavlju najfascinantnije – jeste djetinjstvo o kojem Jergović ispisuje najljepše rečenice naše književnosti. Dok čitate njegov put od dnevnog boravka, preko hodnika do banje, gdje se pripovjedač (kao dječak) zaputio da opere zube – prustovski se selite u svijet drugog formata, u svijet djetinjstva, u svijet u kojem jedna prosta kuća na Sepetarevcu, koju je gradio Bilećanin Obrad Trklja, krut i mrgodan čovjek, postaje dvorac prostraniji i bajniji od najljepših dvoraca što smo u njih zavirivali lutajući po bespućima književnosti s kojom smo odrastali.
U tom poglavlju je i priča o kuhinji po kojoj se pripovjedačeva nona Olga – dok kuha – kreće kao da joj pod nogama nisu pločice zastrte rutom, već pozorišne daske. Nikada niko, bar što se ovog čitatelja tiče, nije tako vješto i tačno opisao običaje vezane za kulturu kuhanja po našim domovima, kao što je to uradio Miljenko Jergović. Ne znam ni je li ih se iko ikada i dotakao, a i ako jeste, sigurno nije na ovakav način. Dok bi on, unuk joj, gledao utakmicu, Olga bi kuhala manevrirajući u uskoj i sudima pretrpanoj kuhinjici i kuhala rutinirano, naizgled nezainteresirano, onako kako već vrlo stari džezeri sviraju svoj blues i swing. E od ovoga se ne može biti tačniji – te naše majke, nene, bake, tetke i strine, kuhale su (i kuhaju) nezainteresirano, ne unoseći se emotivno u te procese pripremanja hrane, baš kao što se džezeri ne unose u svoj blues dok ga sviraju jedva primjetnim pokretima i blago oborene glave. Kuhale su, te naše nene i bake, tako da je to njihovo bajanje s hranom – kuhanjem bogohulno i nazivati.
Svijet bismo mogli podijeliti na one koji odlaze i na one koji ostaju. To je možda jedna i od najsveobuhvatnijih podjela. Kad odlazite, a odlazite uvijek zato što morate, pa čak i onda kad odlazite svojom voljom – tada nas ispraćaju oni koji ostaju. I to je suština života. Ili – skoro suština.
Kad se pakujete i kamion je ispred kuće, tad na prozore, laktova oslonjenih na klupice, svoja lica i svoje oči isture oni koji ostaju – i gledaju. Svega tu bude – i onih što su tužni, svjesni da će kad-tad i sami odlaziti, kao i onih zlobnih, što u kamion gledaju iz nezdrave radoznalosti: kao u golo tijelo bolesnika kojeg polusvjesna vode na posljednji ultrazvuk abdomena. Ali bude i onih koji se – dok se seliš – prave da oni to ni ne primjećuju, da te ni ne poznaju i da im ta tvoja selidba nije važna – ali koji se u određenim trenucima hvataju kamenica i bacaju ih za tobom: ne bi li te što dalje otjerali, daleko da se nikada više ne vratiš.
E baš takvih je u vrijeme Selidbe posljednjeg potomka jedne kuferaške porodice bilo najviše. Dok je kamion na Sepetarevcu čekao da bude napunjen, oni su kružili okolo, s rukama na prknu, da bi ga, kad je krenuo, zasuli kamenicama i zahakali. Ustvari, prvi kamen je bacio jedan bošnjački pisac, optuživši autora “Selidbe” da je islamofob, zlobno izvlačeći rečenice iz konteksta – prije nego je kamiondžija i zaverglao ključem u bravi. Zatim žena jednog sarajevskog pjesnika, kad je kamion bio već blizu granice, u javnost je odaslala pismo s najodvratnijim mogućim sadržajem. U tom pismu, čiji bi sadržaj bilo neozbiljno i pokušati analizirati, ona će, između ostalog, javnost diskretno upozoriti da joj je muž veliki pjesnik i da se kane Jergovića jer on pljuje po “duhu Sarajeva”. Zatim jedan korpulentni sarajevski advokat, inače uspješan menadžer, koji se u trenutku kad je kamion skoro do Zagreba odlučuje čitati stare novine, pa iste ove javnosti radi, objaviti intervju s piscem “Selidbe” iz davne 1995. – s ciljem da Jergovića prokaže, jer je tada o Sarajevu govorio sa simpatijama, a danas ga tako oštro kritikuje. Taj intervju pročitajte svakako, pa da vidite s kakvom su se torturom morali nositi nemuslimani nakon rata devedesetih – kad bi ih intervjuisali arogantni i samouvjereni bošnjački novinari. I sve to na stranicama mostarskog portala koji nam, sad već poodavno, laže da je tu kako bi stao u odbranu progonjenih, manjinaca, manjina uopće – bez obzira ko su oni… I ostaje nam da se nadamo da hajka koju su poveli i vodili spomenuti pisac, advokat i žena pjesnika, zajedno s urednicima portala – neće imati dalekosežnije posljedice i da neće inspirisati nekog novog (mladog) bošnjačkog pisca da Jergoviću i njemu sličnim ponovo psuje ustašku mater u multikulturalnom Sarajevu. Ili ga (ne daj bože) pravim kamenicama kamenuje.
A da kamenica po sarajevskim ulicama ima i da ne treba više po njih ići u brda – uvjerili smo se na kraju ramazana 2019., kad je kamenovan kafić u kojem su ljudi pili pivu, a što je kamenjaškom umu bilo nedopustivo sa stajališta njegovog islama. Kao i da protiv kamenovanja – koje je ustvari pravi atak na “duh Sarajeva” – nema pobunjenih, ili ih je jako malo, srazmjerno malo koliko taj grad hoće da je velik – također smo se uvjerili. U to smo se uvjeravali i narednih dana kada niko, ili skoro niko?, o tom udaru na ljudske vrijednosti ništa nije rekao… Ni oni koji predstavljaju narod iz kojeg je kamenjaš došao, ni vjerske institucije, pa ni ovi koji su se tako zdušno stavili u odbranu tog “kozmopolitskog duha” kad ga kritikuje pisac Miljenko Jergović.
U Sarajevu ne postoji “genetska” sklonost toleranciji, baš kao što nigdje ne postoji ni “genetska” sklonost netoleranciji. Ali tamo gdje većina ne dozvoljava da se određene stvari dovode u pitanje – velik je problem, i opasna je to rabota. A još opasnije je kad se “tolerancija” brani “netolerancijom” tako što “fini građani” pozivaju na fini građanski linč.
“Selidba” je velika i važna knjiga i pripada nekoj većoj i važnijoj književnosti od ove naše. Sa “Selidbom” Miljenka Jergovića završava jedan – a počinje drugi svijet. Nama ostaje da se nadamo da taj drugi neće biti ustvari onaj prvi – onaj od prije kuferaša u kojem smo oticali anonimno u vremenu i dešavali se mimo istorije.
Gradova ima onoliko koliko ih je u književnosti. Sarajeva ima onoliko koliko ga ima u Miljenku Jergoviću – odnosno, u knjigama koje je ispisao. A da ga je tamo kao malo gdje (kao nigdje!) – uvjerite se sami, čitajte. I imajte toliko mašte i pameti – pa razlikujte fikciju od fakcije, jednodimenzionalne od trodimenzionalnih likova… Izronite iz mutnih narativa, napravite dostojan luk, vinite se iznad ove naše močvare i u ovu književnost uronite sami – kao otkinuti s lanca.
Kao što čitatelj poželi posjetiti Istanbul nakon što pročita neku od Pamukovih knjiga, tako nekako poželi otići i u Sarajevo nakon što se načita Jergovića. Zahvaljujući njemu, Sarajevo se u svijesti čitatelja ukazuje kao mjesto sazidano od književnosti, mjesto, gdje je vječnost blizu kao nigdje, skoro na dohvat ruke… U Sarajevo poželiš – nakon Jergovića – otići kao u Disneyland…
Izvor: jergovic.com
