Zašto nemamo za koga da glasamo

Građani kod nas, u stvari, ne glasaju, oni na dan izbora odobravaju daljnje postojanje nacionalnih pokreta koji su svrha sami sebi i svojim interesima. Građani im daju legitimitet da nas i dalje pljačkaju, zadužuju i pravo da od nas očekuju da ćutimo naredne 4 godine, do nekih drugih izbora na kojima se očekuje da ponovo odobrimo postojeće stanje.

piše: Mirjana Tešanović

Politički pluralizam ne mora da znači da je društvo "zakoračilo" u proces demokratizacije, a to se kod nas desilo na prvim višestranačkim izborima u bivšoj Jugoslaviji. Kao političke partije pojavili su se nacionalni pokreti koji nisu zastupali različite interese određenih grupa kako to čine partije, već iste interese različitih etničkih grupa po principu "nacija, religija, partija, vođa" i naravno, "naša teritorija". Kada više nacionalnih pokreta zastupa ovakve interese različitih etničkih grupa na jednom tlu, onda se desi rat.

Ali ni nakon rata se nije ništa promijenilo. Vlast, uz neke male iznimke, na izborima u pravilu osvajaju i dalje nacionalni pokreti koji su se vremenom transformisali u interesne grupe koje svojim "pipcima" uvezuju politiku, kriminal i pravosuđe.

Politika i nacionalizam

Ako bismo politiku posve pojednostavili onda bi se moglo reći da se političke partije razlikuju u svom odnosu prema upravljanju javnim dobrima i raspodjeli budžetskih sredstava i oko toga se "lome koplja" u političkom koordinatnom sistemu između onih lijevo i desno od centra. Na različitim konceptima se, dalje, zasnivaju politike zdravstvene i socijalne zaštite, obrazovanja, kulture, ekonomska, poreska politika itd.

Pored toga, proces demokratizacije društva podrazumijeva i postojanje političkih aktera koji nisu partije i ne izlaze na izbore, već su građani okupljeni u formalne ili neformalne grupe koje se bore za neke svoje interese. Za sindikate smo svi čuli, ali su sve češći  različiti neformalni građanski pokreti i njihov uticaj na političku scenu čak zna biti presudan za opstanak neke politike na vlasti. U Rumuniji se, evo, upravo dešavaju protesti oko 100 hiljada njihovih građana koji žive u inostranstvu, dakle dijaspore, koji su nezadovoljni, kako kažu zbog korupcije, malih plata i nedostatka mogućnosti zbog čega su i napustili svoju zemlju.

Naši nacionalni pokreti, odnosno ono što se kod nas naziva političkim partijama, imaju svi redom isti odnos prema vlasništvu, privatizovati i opljačkati sve što vrijedi i strpati to u vlastite džepove. Kako bi zadržali svoj imidž političara, prljave poslove prepuštaju kriminalcima koji se u medijima često nazivaju tajkuni ili kontroverzni biznismeni. Sve te "partije" u svojim programima, naravno, imaju i razne politike, ekonomsku, socijalnu itd., po ugledu na moderne demokratije, ali ih u stvarnosti ne realizuju. One se oslanjaju na nacionalnu homogenizaciju uz veliku podršku religija, stvaranje osjećaja stalne ugroženosti i dizanje tenzija ratnim prijetnjama.

Politička koplja se ne lome oko raspodjele budžetskih sredstava i upravljanja javnim dobrima, servisiraju se postojeće obaveze kreditima na kredite, a javna dobra se pljačkaju. "Običan čovjek" će reći da nije nacionalizam voljeti svoju etničku grupu i biće u pravu. Kao što možete voljeti neku osobu tako možete voljeti i određenu grupu, etničku, vjersku, rasnu, klasnu ili navijačku. Ljubav prestaje, a nacionalizam počinje onda kada to postaje teorija "krvi i tla". Tada počinje i fašizam, ovo je naša zemlja, a svi drugi koji ovdje žive nam smetaju jer, recimo, "arlauču". Zbog toga kod nas neće na ulicu izaći ni "šaka" ljudi na proteste protiv korupcije, nepotizma i drugih negativnih pojava. Oni bi odmah bili označeni kao neprijatelji vlastitog naroda, strani plaćenici, rušitelji...

Svako demokratsko društvo ima ekstremnu ljevicu i desnicu, samo mi imamo ekstremnu desnicu i na poziciji i u opoziciji. Opozicija će vam reći kako imamo velikih problema sa korupcijom, pa kako treba zaustaviti trend iseljavanja, pa kako treba ovo ili ono, a na kraju, kako će i oni da sačuvaju Republiku Srpsku i to će biti njihov najvažniji adut. Naravno, ni pozicija ni opozicija vam neće reći kako će da riješe sve nagomilane probleme, ali ni kako će i od koga da sačuvaju Republiku Srpsku. Neće vam reći, jer to nije njihov cilj, njima ovakvo stanje odgovara.

Situacija nije ništa bolja ni u Federaciji BiH, ali zbog činjenice da je Republika Srpska snažno centralizovan entitet, svi problemi ove države su tu mnogo vidljiviji. Podijeljenost FBiH na kantone je u ovom entitetu dodatni problem zbog postojanja mnoštva lokalnih moćnika koji praktično gospodare životima ljudi koji žive na tim područjima.

Ni manje države, ni više partija

Demokratizacija je proces koji stalno traje i tokom koga se pozicioniraju političke partije koje zastupaju interese određenih grupa. Nekada se političke opcije mijenjaju nakon svakih izbora, nekada ostaju na vlasti decenijama. Kod nas nije bilo moguće da se političke partije definišu, jer pod krinkom zaštite nacionalnih interesa one zastupaju interese pojedinaca. Zbog toga je skoro pravilo da predsjednik neke od velikih partija ili njen istaknuti član, nakon što iz iste ode nakon određenih sukoba, osnuje svoju partiju. Naravno da ta partija napravi i neki program, ali smisao njenog postojanja je da ta osoba i još neke njoj bliske "uhvate" na izborima neku fotelju. To je sva politika kojom se ove partije bave, pregovaranjem i dogovaranjem mjesta u vlasti, čak i sa partijama iz kojih su otišli.

Zanimljivi su i nazivi partija. Neke uz naziv imaju ime predsjednika partije. Liderstvo nije nešto što je nepoznato modernim demokratijama, ali isticanje imena lidera partije asocira na to da birate lidera, a ne određenu politiku, odnosno pristajete na sve što ta osoba može da čini tokom svoga mandata, što je opet odlika totalitarnog sistema. U Republici Srpskoj je skoro obavezno imati to "srpska" u nazivu partije kao recimo Napredna Srpska ili Izvorna SDS. Pored SDA ima i A-SDA, zatim HDZ, pa HDZ-1990. Već u svojim nazivima novonastale partije pokazuju da se ne razlikuju od onih iz kojih su nastale ili se od njih "otrgle".

Posebna priča su partije koje nastaju tik pred izbore. Obično ih osniva vlast, a njihov cilj je da raspu glasove i prodaju mjesta u biračkim odborima gdje se uglavnom izbori dobijaju ili gube.

Predizborna i postizborna trgovina

Kada se pred izbore ovjere kandidatske liste, često nas iznenadi da se ljudi za koje smo mislili da su nespojivi sa nekim partijama nađu na njihovim listama. Međutim, to samo dokazuje da je predizborni period vrijeme kada se trguje kako bi se osvojila vlast, a i da većina ljudi u politici ima svoju cijenu.

Ako se ciljevi predizborne trgovine ne realizuju, postoji rješenje, kupovina famoznih "papaka" ili "preletača". Dok nas neki ljudi koje nismo očekivali na listama određenih partija neprijatno iznenade, "papci" su klasična prevara koja, međutim, nije kažnjiva. Štaviše, postala je normalna stvar na našoj, nazovi, političkoj sceni.

U Bosni i Hercegovini na izbore izlazi nešto preko 50% registrovanih birača i taj se procenat od izbora do izbora ne mijenja. Apstinenti najčešće kao razlog navode da "nemaju za koga da glasaju" i "da su svi isti". I nisu u krivu. Pod plaštom nacionalne ugroženosti nudi se "zbijanje redova", a ne rješenja nagomilanih problema. Građani kod nas u stvari ne glasaju, oni na dan izbora odobravaju daljnje postojanje nacionalnih pokreta koji su svrha sami sebi i svojim interesima. Građani im daju legitimitet da nas i dalje pljačkaju, zadužuju i pravo da od nas očekuju da ćutimo naredne 4 godine, do nekih drugih izbora na kojima se očekuje da ponovo odobrimo postojeće stanje.

Iza te moralne pokvarenosti bh. političke scene ostaju nevidljivi ljudi koji imaju političke vizije i za koje bi vrijedilo glasati. Ali oni ne mogu sami. Dok se mi, građani, ne oslobodimo straha i počnemo koristiti različite oblike demokratskog organizovanja i pritisaka na vlast, bićemo zemlja u kojoj mafija ima svoju državu, zaduživati se, slušati uvijek iste priče o nacionalnoj ugroženosti i propadati. A propadati možemo beskonačno dugo.

Autor: impulsportal.net