Sistem u kome 90% novostvorene vrijednosti, stvorene na račun rada, odlazi u džepove 1% onih koji ništa ne rade obesmišljava rad kao takav
Dino Šakanović
Pitati se danas koji je smisao rada nije filozofsko nego veoma praktično i realno pitanje. Naši ljudi jako se dobro sjećaju ili po pričama svojih znaju kako se u u SFRJ tretirao rad. Čitav ustav bio je posvećen radu, radnim ljudima i raspodjeli rezultata rada. Tako je Ustav SFRJ iz 1974. direktno propisivao da niko ne može živjeti od tuđeg rada. Skoro svaki članak ustava spominjao je rad, rezultate rada i radne ljude.
Rad je u SFRJ na neki način smatran nastavkom ratnih uspjeha. Nakon oslobođenja, opet se jurišalo udarnički, ali ovoga puta ne sa strojnicama nego s lopatama i krampovima. Građani su sami golim rukama, s najprimitivnijim alatkama, gradili pruge, hidrocentrale, fabrike, puteve, kopali vodovode. Radne akcije od Vardara pa do Triglava, od Sombora do Splita, obnavljale su Jugoslaviju.
Biti radnik bio je ponos. Radnik se cijenio, propagirao kao uzor. Bio je na novčanicama, grbovi republika simbolizirali su rad i rezultate rada. Svi znamo za Aliju Sirotanovića, čovjeka koji je golim rukama, krampom, za jedan dan, iskopao 152 TONE uglja. Sirotanović je zbog ovog svjetskog rekorda dobio Nagradu AVNOJ-a, tijela koje je osnovalo državu, najviše državno priznanje SFRJ. Alija Sirotanović bio je heroj. Čak je postojao i Orden junaka socijalističkog rada, kao četvrta najznačajnija nagrada u SFRJ. Orden je izrađivan od zlata, srebra i rubina, a dodijeljen je ukupno 114 puta.
Raditi je značilo uspjeti, biti poštovan. Rad je donosio plaću, godišnji odmor, zimnicu, ekskurzije, izlete, karte za pozorište i bioskop, koncerte u fabričkim halama, kurseve, regres, topli obrok, stan, priliku da se živi, uživa i napreduje. Iz ovog perioda ostalo je uvjerenje kako je rad sam po sebi pozitivan. Što više radiš, više imaš i bolje živiš. Da bi imao moraš raditi. Naravno da nije bilo idealno, kao što nikad nije, ali većini ljudi rad je imao smisla i uživali su rezultate svoga rada.
Da je priča ovdje stala, bilo bi idealno. Ali nažalost nije. U SFRJ se znalo koji je smisao rada i zašto se radi. Danas se više ne zna taj smisao. Rad više ne donosi gotovo ništa. Naprotiv, nerad donosi sve. Uzmimo za primjer samo SAD. U SAD-u je ekonomija u usponu, BDP raste, a građani žive sve gore. Ljudi ne mogu priuštiti odlaske doktoru, popravljanje zuba, studiranje, stambeni prostor, pa čak ni hranu, ni za sebe ni za djecu. A rade po tri posla, po 16 sati dnevno rade.
Jednako vrijedi i kod nas. Imamo rast BDP-a. Većina radne snage radi u nehumanim uvjetima, bez pauza, bez osnovnih sigurnosnih uslova. Ljudi rade po 12 sati dnevno, 30 dana u mjesecu, ne idu na godišnji odmor, ne idu na bolovanje, nemaju slobodne dane, rade praznicima, blagdanima. Rade za Prvi maj, Božić, Bajram, Vaskrs, Novu godinu, Osmi mart... Rade svaki dan u godini, ubijaju se od rada, fizički i mentalno propadaju radeći, a opet nemaju ništa! Ne mogu sebi priušiti ni osnovni luksuz poput 7 dana na moru, čak i da imaju godišnji odmor od tih 7 dana, a nemaju. Većina radnika vlastitom djetetu ne može priuštiti dostojanstvo, bez obzira što radi koliko god je fizički moguće raditi. Pogledajte samo oglase za posao, popričajte s radnicima. Od prodavača u pekari, preko ugostitelja i trgovaca. Priča je gotovo po pravilu ista. Ljudi rade, a nemaju od tog rada ni osnovno dostojanstvo, kamoli šta drugo. Na poslu su ponižavani, izrabljivani, uništavani, a rezultat svega toga je minimalna plaća na kraju mjeseca, koja je manja od osnovnih troškova života.
I koja je onda uopće svrha raditi? Zašto bi neko radio kada nema nikakvih efekata takvog rada. Gledano dugoročno od rada ima više štete po zdravlje nego da je radnik sjedio kod kuće i živio od pčelarstva ili heklanja, ako je to uopće moguće. Rad je postao tako besmislen da ljudi više opravdano neće da rade. Obratite pažnju koliko je oglasa „TRAŽIM RADNIKE“ polijepljeno na sve strane, po vratima pekara i kafića, a ne skidaju se oglasi mjesecima. Takvih radnika naravno da više nema.
Sistem u kome 90% novostvorene vrijednosti, stvorene na račun rada, odlazi u džepove 1% onih koji ništa ne rade obesmišljava rad kao takav. U SAD-u menadžment ima 1500 puta veću plaću od radnika i povećava svoje premije i bonuse u skladu s poslovanjem, dok se radniku plaća ne povećava. Kompletan uspjeh rada odlazi u ruke onima koji ne rade više. Nemoguće je da menadžment radi 1500 puta više od radnika. Nema dovoljno sati u danu da bi mogao raditi toliko, ma koliko odgovoran posao bio.
Nije kod nas ništa drugačije. Jedan od prvih poteza nove vlasti uspostavljene 2014. godine bilo je povećanje vlastitih plaća, naknada i primanja. Ubrzo, kada je uslijedio zahtjev da se poveća minimalna plaća, Fadil Novalić, premijer, odgovara da je povećanje minimalne plaće na 420 KM „opasno za ekonomiju“. Čovjek koji prima 5000 KM plaću tvrdi da je 420 KM plaće opasno za ekonomiju. Legalnih prihoda ima 10 puta više od onoga što većina radnika prima, sam sebi poveća prihode, a onda onima kojima je plaća manja od životnog troška tvrdi kako je povećanje opasno za ekonomiju „koja se zagrijava“, šta god to značilo.
Ovako obesmišljen rad naravno da je doveo do nerada. Zašto bi neko radio, kad od rada nema ništa. Ljudi sasvim opravdano odbijaju teške fizičke poslove koji su plaćeni 400 maraka. Šta možeš uraditi sa 400 maraka? Realno ništa. Svaki dan samo da jedeš samo hljeb i mlijeko koštat će te 150 maraka mjesečno, skoro pola plaće. Ej, samo hljeb i mlijeko! Prihod od 400 KM može djelovati kao „puno para“ samo studentu. Za realan život je smiješno malo. Jedno dijete, dok je malo, košta barem 200 KM mjesečno. Kamoli kada odraste. Neko tko radi za 400 KM ne može ni sanjati da kupi stan ili izgradi kuću, ma i da 40 godina otplaćuje kredite.
Kakva se priča onda stvara? Nekakvi „liberalni“ krugovi već ondavno nam pričaju kako smo mi ustvari eto „lijen narod“, „nećemo da radimo“. „Naslijeđeni komunistički mentalitet nerada“; kao da se u komunizmu nije baš najviše radilo, udarnički stvaralo, a najviše se i imalo od tog rada. Kao da nisu izgrađene pruge i obarani svjetski rekordi u kopanju uglja.
Iako danas ljudi propadaju radeći kao tegleće životinje, slušamo o tome da ne radimo dovoljno. „Lijeni smo“. Kao, „ne treba birati poslove nego raditi šta god ima, mora se. Radi pa ćeš i imati.“ Ali nećeš. Najobičniji mit, najobičnija zamka za porobljavanje. Upravo oni što najviše rade, najmanje imaju. Nije svrha raditi, već zaraditi. E baš to je kod nas radom nemoguće.
Pogledajno samo tko priča priče o tome da smo „lijeni neradnici koji neće da rade“. Upravo neradnici i oni koji bi po ustavu iz 1974. bili neustavni. Ljudi koji žive od tuđeg rada. Raznorazni uhljebi po javnoj upravi, strankama i sličnim organizacijama, koji isisavaju plodove tuđeg rada i onemogućavaju onome što radi da živi od vlastitog rada. Za to vrijeme oni žive od tuđeg rada, imaju, ne rade, a onima koji rade prigovaraju da ne rade dovoljno. Neće niko tko zna šta je rad danas i šta se može s radničkom plaćom reći da se ne radi dovoljno i da treba raditi šta god ima. Takvu priču može pričati samo onaj koji nema pojma šta znači danas raditi „sve“ i koliko se to „sve“ (ne)plaća.
Nije to samo priča koja se priča. Takve ideje postaju zakoni. Već postoje prijedlozi da se ljudi na biroima za zapošljavanje silom zakona NATJERAJU da traže poslove, svakog mjeseca. Kao da nezaposleni ne rade zato što neće da rade, da im je lijepo živjeti u bijedi, ne radeći, ne zato što je nezaposlenost gotovo 50%, a od poslova se ne može živjeti iako ih radiš 12 sati dnevno, 30 dana u mjesecu, bez dana predaha i odmora. Naše „drage“ elite su zaista ubijeđene da nećemo da radimo, dok u isto vrijeme one ne rade ništa, a žive od rada onih koji godišnje od 365 dana nemaju ni 5 dana odmora.
Priče kako treba raditi što god ima ne pričaju doktori nauka koji rade kao fizički radnici, nego ljudi s obrazovanjem fizičkog radnika koji rade na mjestima doktora nauka. Zašto bi neko tko je ulagao u sebe i svoje obrazovanje, neko u koja je društvo uložilo tolika sredstva da se obrazuje, radio nešto što može raditi i nepismena osoba. Prije svega, radi se o poniženju, ismijavanju obrazovanja, svođenju obrazovanog na razinu nepismenog i to od strane polupismenog. Drugo, takva ideja je bacanje kapitala, vrijednosti, niz vjetar. Uložene stotine tisuća maraka da se od jednog gimnazijalca napravi doktor medicine, a onda taj doktor medicine radi kao konobar. Žalosno i promašeno, za cijelo društvo.
I sam Alija Sirotanović, simbol rada, postao je danas predmet ismijavanja. Ismijava se to što je, kao heroj, od države tražio samo dvije stvari - veću lopatu i autobus za prijevoz rudara u jamu. Odbio je penziju, kuću, stan, vikendicu, pare, automobil... riječima: „Ako ja ovdje dajem, a tamo uzimam, nema smisla.“
Alija Sirotanović je najbolje opisao pravi smisao rada. Raditi treba da se stvori, napreduje, zaradi, a ne uzme. Rad nije smisao života. Isto tako ni nerad ne može biti smisao života. Dok god neko uzima više nego što radi ili radi više nego što dobija, društvo ne može napredovati. Nemoralno je, ekonomski štetno i ponižavajuće da s jedne strane imamo one koji rade, a nemaju dok s druge strane imamo one koji ne rade, a imaju. Raditi treba onoliko koliko se plaća i plaćati onoliko koliko se radi. Svaka neravnoteža u tom omjeru pravi problem i dovodi do poniženja, bilo koga. Nije realno ni da jamski kopač ima plaću veću od generalnog direktora. Isto tako nije realno ni da direktor ima plaću 1500 puta veću od jamskog kopača. Ne može se ni radnik poniziti plaćom od 400 KM, ali ne može ni direktor. Ne može ni radnik imati koliko i direktor, ali ni direktor koliko i radnik. Ono što ne da može, nego mora, jest da i jedan i drugi moraju moći živjeti dostojanstveno od svoje plaće.
Na kraju, dragi naši liberali, elite, dežurni stručnjaci i ostali takvi, naravno da smo lijeni i nećemo da radimo kao stoka. Ljudi smo, želimo prije svega život provesti u življenju, a ne radu. Rad nam je sredstvo za život, a ne njegov smisao. Pogotovo nećemo da radimo za vas koji ne radite. Za svaki sat rada želimo plaću. Za svaku godinu rada godišnji odmor. Za svaki praznik slobodno. Za svaki uspjeh nagradu.
Radnik, bez obzira kopa li ugalj, udara pečate, predaje u školi ili na fakultetu, peče hljebove ili gura kolica i nosi metlu, je prije svega čovjek, dio ovog društva. Niti smije raditi više nego što dobija niti smije više dobijati nego što radi. Vi koji ne radite, a imate, najveći ste licemjeri jer prigovarate o lijenosti onima koji rade, a nemaju. Jedino što nam treba je jednakost rada i plodova rada. Dok god oni koji ne rade imaju sve više, a oni koji rade sve više imaju sve manje, propadat ćemo. Kako Bernie Sanders kaže: „Velika nacija neće preživjeti kada ih toliko malo ima toliko mnogo, a toliko mnogo ima toliko malo.“
Radni ljudi, SRETAN PRVI MAJ, međunarodni praznik rada. Dobro se opustite, odmorite i uživajte, ako ikako možete. Radnik je, bio ili ne bio zaposlen, svaki svoj Prvi maj krvavo zaradio, a neradniku, bio ili ne bio zaposlen, se nema šta čestitati jer im je Prvi maj ionako svaki dan. Doći će dan kada će se naši ljudi s prstom na čelu ponovo zapitati jedno jedino presudno pitanje- „Kome odlaze rezultati mog rada?!“ E onda će i ovaj vašar u kome 90% gine radeći i služeći 10% onih koji ništa ne rade, konačno završiti.
Da nam živi, živi rad!
Autor: Dino Šakanović
