“Obično se pri pomenu korupcije u zdravstvu Republike Srpske misli na novčanice koje vire iz bijelih mantila. To je pogrešno. Naprotiv, u zdravstvu RS dominira krupna korupcija. Kod nas je najveći problem ipak loše sprovođenje zakona, odnosno svijest da se može proći nekaženjeno za bilo koje nezakonito postupanje.”
Piše: eTrafika.net
Rekao je ovo za eTrafiku bivši ministar zdravlja u Vladi RS Slobodan Stanić te dodao da je zdravstvu kod nas, prije svega, potrebna reforma Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS, a tek onda zakona.
“Ovakvo kakvo je naše ministarstvo ne može odgovoriti potrebama. Mora mu se vratiti odlučivanje. Uzmimo plan i mrežu zdravstvenog sistema kao primjer koji se svake godine opterećuje neplaniranim otvaranjima novih zdravstvenih ustanova. Zakon o zdravstvenom osiguranju je izgubio svoj smisao jer je suštinski izmijenjen raznim pravilnicima, pa je potreban novi. Dalje, tokovi novca u zdravstvu nisu regulisani, kao ni mjesto pružanja zdravstvene usluge, odredbe o pravima pacijenata, zdravstvenih radnika i tako dalje”, kaže Stanić.
Međutim, jedna od najkrupnijih stvari, smatra on, jeste raspetljavanje brojnih afera koje godinama potresaju zdravstvo, a da nijedna nije dovedena do kraja.
“Ne može kvadratni metar bolnice drugog stepena u Istočnom Sarajevu koštati kao tri kvadrata bolnice črtvrtog stepena u Nišu. To je nemoguće. Zašto jedan magnet koji košta milion maraka ima garanciju proizvođača od godinu dana, a fen za kosu kupljen u bilo kojoj prodavnici pet godina? Zašto je u projektu izgradnje dijela Kliničkog centra u Banjaluci prihvaćena alternativna ponuda i umjesto aluminijuske stolarije stavljena plastična, a fasada od kamene vune sa niskim koeficijentom zapaljivosti zamijenjena stiroporskom bez korigovanja ukupne cijene radova”, pita Stanić.
On kaže da se moraju detaljno preispitati i sva javno-privatna partnerstva i utvrditi zašto je jedno dobro rješenje koje je trebalo dati korist postalo karcinom zdravstva.
“Samo u Banjaluci je potpisan ugovor sa šest ili sedam privatnih zdravstvenih ustanova, što je trebalo da rastereti Klinički centar. Umjesto toga, broj zaposlenih se povećao na više od 3.000, u odnosu na vrijeme kada sam ja bio ministar i kada smo baratali sa 2.400 zaposlenih i 400 njih koji su bili višak (op.aut. na čelu ministarstva bio šest mjeseci tokom 2013. godne). U vezi s tim, Vlada RS nedavno daje sedam i po miliona KC Banjaluka, a ne daje ostalima, bolnicama u Foči, Istočnom Sarajevu. Zašto? Koji su kriterijumi? Da li bi bez tog novca bilo onemogućeno pružanje zdravstvene zaštite? Na šta je novac potrošen?”, kaže Stanić.
Odlazak medicinskog kadra, smatra on, nije samo odraz malih plata u zdravstvu, već i ukupne situacije u kojoj smo svi zaglavljeni. Ne odlaze samo oni, kaže Stanić, otišli su nam i keramičari i moleri, pa što ne bi i doktori.
“Da je otvorena granica prema nekoj zemlji engleskog govornog područja, pitanje je ko bi uopšte ostao ovdje. Našim ljudima slabije ide njemački, ko je i učio nije se puno trudio. Nama je potreban C1 ili C2 a to je veoma teško, morate razmišljati na njemačkom, i ispade to jedina sretna okolnost među svima”, rekao je on.
Uz sve ove probleme, Stanić je napomenuo i pitanje dostupnosti ljekarske zaštite, kao i neujednačenost liste lijekova na području cijele BiH.
“U FBiH postoje ogromne razlike na listama lijekova između kantona, zbog čega se ljudi odjavljuju iz jednog a prijavljuju u drugom. Razlika u listama lijekova u Unsko-sanskom kantonu i Kantonu Sarajevo je kao između Albanije i Švajcarske. U Srpskoj je nešto ujednačenija dostupnost lijekova, ali imamo veliki problem kod pružanja hitne medicinske pomoći u istočnom dijelu. Sa infarktom u Rudom, drugačije ćete proći nego u Banjaluci. To važi samo ako u banjalučkoj bolnici imaju stentova. Dok se u svijetu ugrađuju biorazgradivi stentovi, kod nas nema ni običnih. Zapravo bi najbolje bilo kupiti za sebe jedan stent i nositi ga u gornjem džepu košulje, da imate ako vam zatreba. Jedino dobro što se radi u ovoj zemlji je spinovanje i suzbijanje prava pacijenata i zaposlenih. Da su upola efikasni u davanju prava koliko su u oduzimanju, mi bismo bili Švajcarska”, kaže Stanić.
Miodrag Femić, predsjednik Strukovnog sindikata doktora medicine u RS podsjeća da bez usvajanja seta zakona u oblasti zdravstva nema ništa od novca Svjetske banke koja je najavila pomoć samo ispunjavanjem tog uslova i zaustavljanja “krvarenje sistema”.
“Moraju se donijeti novi zakoni o zdravstvenoj zaštiti, platama (koji je u proceduri, ali se strašno oteže njegovo donošenje), zatim o zdravstvenom osiguranju. Sindikati u oblasti zdravstva učestvuju u donošenju novog Zakona o platama i naša saglasnost je postignuta. Međutim, stav Vlade RS još ne znamo, čekamo na njih mjesecima”, rekao je Femić.
Ovaj zakon, kaže on, reguliše plate tako da se ispunjava zahtjev kojim se razdvaja zdravstveni od nemedicinskog kadra.
“Lakše je povećati platu zdravstvenim radnicima kada ih odvojite od nemedicinskog kadra. Svjesni smo da su naši medicinski kadrovi kvalitetni, da su početkom ovog mjeseca otvorene granice i da je počela ‘evakuacija’ prema Njemačkoj. Zato je neophodno preduzeti mjere da bi se pokušao spriječiti odliv ‘bijelih mantila’. Mi smo iz pouzdanih izvora saznali da je prijedlog zakona prihvaćen, ali da ćute jer nemaju novca da ispune zahtjeve. Barata se raznim ciframa i grdnim milionima, ali mi smo izračunali da je to dodatnih 23 do 24 miliona maraka godišnje”, kaže Femić.
Drugi zakon koji je potreban reguliše djelatnosti u zdravstvu i odvaja posebno ljekarske, sestrinske, stomatološke poslove. Do sada je održan jedan sastanak na tu temu, sindikalci su dobili prijedloge Vlade RS, ali još nisu dobili priliku da iznesu svoje.
“Imam pravo da sumnjam da im nije stalo ili da nemaju kapaciteta da završe započeto. Nemedicinski kadar uskoro mora preći u sistem servisa, na čemu i Svjetska banka insistira. Neophodno je smanjiti troškove i zapošljavanje po partijskoj liniji. U zakonu o platama smo definisali da poslodavac ne smije raditi sa koeficijentima. Oni moraju biti fiksni i ne može poslodavac određivati kome će dati maksimalne a kome minimalne, uzimajući u obzir iskustvo i staž radnika. Topli obrok i regres ne mogu ići u osnovnu visinu plate, to su dodaci”, objašnjava Femić.
Kao jedan od bitnih problema zdravstva Femić ističe to što u postojećim zakonima nema ljekara opšte prakse.
“Izborili smo se sada da ljekar bude prepoznat kao glavni nosilac u našem sistemu. U sistemu kakav je vladao do sada, ljekari nisu prepoznati kako treba, a FZO RS mešetari sa njima. Doktori ne mogu da liječe pacijente i rade kako su naučili, već po pravilnicima ekonomsko-finansijskog statusa kako bi smanjili navodno veliku potrošnju. Sad vas ja pitam, kako odjednom u javnim zdravstvenim ustanovama vlada velika potrošnja, a u privatnim gdje isti taj ljekar radi, nje nema? Vjerujem da se to radi namjerno da bi se gušile javne ustanove a sa privatnim pravila javno-privatna partnerstva i posao prebacivao privatnicima”, pita se Femić.
Mirko Šerbedžija, predsjednik Strukovnog sindikata medicinskih sestara i tehničara RS smatra da je za uređenje zdravstvenog sistema neophodno pronaći i sistemska rješenja koja će se poštovati.
“U pripremi je zakon o djelatnostima medicinskih sestara i tehničara što je odličan korak koji bi uredio našu profesiju. Poslije toga, nadam se da slijedi uredba o komeptencijama koja bi uredila svako radno mjesto. Tražili smo novi zakon o platama pri čemu bi se odvojili zdravstveni radnici od nemedicinskog kadra i uredila profesija po težini posla, dežurstva i pripravnost, pa da sestre i ljekari tačno znaju gdje i šta rade, koliko trebaju biti plaćeni za svoj posao, ali i da se stimuliše njihov ostanak. Imali smo i svoje prijedloge za izmjene koje smo rekli predstavnicima Vlade RS u pregovorima, a dogovorili smo se da u javnost ne iznosimo detalje da bismo spriječili pritisak”, rekao je Šerbedžija i dodao da u pregovorima uvijek insistiraju da se ispune zahtjevi zasnovani na tri načela: sredstva i uslovi za rad i plate.
S obzirom na to da im plate nisu povećavane deset godina, a da ljudi odlaze preko granice, on smatra da se ovdje moraju desiti promjene, iako one same neće zadržati ljude.
“Zdravstvo mora da se uredi jer odlaze nam kvalitetni ljudi. U naš sistem prekvalifikacijom ulaze novi, ali bojim se da je tu dosta kolega koji nemaju dovoljno iskustva. Kad vam sa jednog odjela ode dvoje ili troje iskusnih, onda oni koji su ostali snose odgovornost za ljude koji ga nemaju. Danas imamo mnogo sestara, ali je dominantan kvantitet nad kvalitetom. Otišli su nam najbolji, a otići će i ostali ako ne stvorimo klimu da ih zadržimo. Ako povećamo plate, imamo šansu da zadržimo one koji se dvoume, umjesto što potajno uče njemački”, kaže on.
U Fondu zdravstvenog osiguranja RS kažu da se cjelokupno funkcionisanje zdravstvenog sistema oslanja se na set nekoliko zakona, a najvažniji su Zakon o zdravstvenom osiguranju RS, Zakon o zdravstvenoj zaštiti RS, ali i Zakon o doprinosima RS kojim se definiše osnovica i stopa uplate doprinosa za zdravstveno osiguranje. Međutim, na sam rad Fonda utiču i neki drugi koji nisu u direktnoj ingerenciji zdravstvenog sektora, ali koji nekada zbog svoje nesenzibilnosti prema zdravstvenim specifičnostima otežavaju rad Fonda, ali i svih drugih aktera u ovoj oblasti.
“Generalno, zakonski okviri koji se tiču zdravstvenog sektora daju priličan okvir djelovanja, ali suštinski problem je njihova primjena. Primjera radi, Zakon o zdravstvenoj zaštiti RS definisao je da su osnivači domova zdravlja lokalne zajednice koje ništa ili neznatno izdvajaju za finansiranje zdravstvene zaštite, a direktno utiču na politiku zapošljavanja u domovima zdravlja i izbor rukovodstva. Zakon o zdravstvenoj zaštiti RS je precizirao da lokalne zajednice obezbjeđuju sredstva za sufinansiranje programa i projekata zdravstvene zaštite, izgradnje i opremanje ustanova, kao održavanje, obnavljanje i nabavku opreme. Budući da lokalne zajednice skoro ništa ili nedovoljno izdvajaju za domove zdravlja jasno ukazuje na činjenicu da se postojeći zakon ne sprovodi u praksi i da je sav teret finansiranja domova zdravlja ‘prebačen’ na Fond koji bi primarno trebao da se bavi obezbjeđenjem zdravstvenih usluga za osiguranike”, kažu u Fondu.
Posebno otežavajuća okolnost za njih, ali i za cjelokupan zdravstveni sistem je način finansiranja, budući da sada se cjelokupno zdravstvo izdržava od (neredovne) uplate doprinosa, pa se sada Fondu po osnovu neuplaćenih doprinosa duguje skoro 300 miliona KM.
“Sa druge strane javnost od Fonda očekuje da izmiruje svoje obaveze i da osiguranicima obezbjeđuje skupe terapije u skladu sa svjetskim trendom u medicini, a blagonaklono se gleda na svjesno kršenje Zakona o doprinosima RS, gdje je uplata doprinosa za zdravstvo u nekim slučajevima na posljednjem mjestu prioriteta. Takođe, Fond se još nije izborio za dodatne izvore finansiranja od akciza na duvan i alkohol, upravo zbog činjenice da se ova inicijativa nije ugradila u zakone na nivou BiH“, kažu u Fondu.
Osim toga, kažu u ovoj ustanovi, uputili su inicijative za uvođenje maksimalne marže na medicinska sredstva kao i prijedlog za izmjenu Zakona o obaveznom osiguranju u cilju da se pet odsto od premije od autoodgovornosti, koju i sada izdvajaju vozači osiguravajućim kućama, direktno uplaćuje u zdravstvo.
“Osiguravajuće kuće i sada imaju tu obavezu, ali tek nakon što utvrde sve nastale troškove i završe dugotrajni sudski sporovi, pa većina slučajeva zastarjeva i nikada se ne naplati. Dok to traje, FZO RS iz redovnih prihoda plaća cjelokupno liječenje građana koji su imali saobraćajnu nezgodu (godišnje oko 3.000 ljudi) uključujući lijekove, rehabilitaciju, medicinska sredstva i slično. Takođe, ograničavanjem marže na medicinska sredstva, jer je ta oblast trenutno neuređena, Fond, ali i svi građani bi mogli značajno da uštede, a taj novac bi se svakako usmjerio na liječenje naših osiguranika – dakle u sistem”, kažu u Fondu.
Ono na šta Fond posebno ukazuje jeste manjkavost Zakona o javnim nabavkama BiH koji ne uvažava specifičnosti zdravstvenog sistema zbog čega se dešava da tenderske procedure, u nekim slučajevima, predugo traju.
“Zakon ne može na isti način da tretira nabavku lijekova od kojih zavisi život pacijenata sa nabavkom, primjera radi, kancelarijskog namještaja, što je sada slučaj. Zbog istog načina tretiranja dešava se da Fond mjesecima čeka na razmatranje žalbi u Kancelariji za razmatranje žalbi BiH i u tom periodu nema nikakvu mogućnost da nabavi lijek. Žalbe ne bi bile problem da se rješavaju u zakonom predviđenom roku, ali za više od deset godina nije se desilo da je Kancelarija na neku žalbu odgovorila u zakonom predviđenom roku. Tako da je ovaj zakon pokazao sav svoj nesklad sa praktičnim životom i potrebama, posebno kada su u pitanju pacijenti i njihovo liječenje”, poručili su iz FZO i dodali da je princip po kojem sada funkcioniše zdravstvo gdje doprinose plaćaju svi, a koristi onaj ko je te godine bolestan je izuzetno solidaran, posebno prema onima koji za zdravstvo izdvaju mnogo manje, jer sada svi imaju ista i jednaka prava bez obzira koliko ko izdvaja za ovu oblast.
Milenko Granulić, predsjednik sindikata zdravstva i socijalne zaštite Republike Srpske kaže da je hitno potrebno popraviti materijalni i socijalni položaj radnika u zdravstvu, odnosno, povećati plate.
“Treba pod hitno dati adekvatne plate zaposlenima u zdravstvu da bi prije svega ostali na ovim prostorima, a da bi i građani RS imali adekvatnu zaštitu. Ili to, ili ćemo morati da vraćamo penzionisane kadrove u službu, kao što to rade zemlje iz okruženje. Uz plate idu i uslovi za rad, mada mislim da je novac presudan. Uslovi rada se popravljaju, to vidimo, renovira se i gradi, ali bez plata i činjenice da se bez novca ne mogu zadržati ljudi, imaćemo velike probleme. Drugi prioritet je rekonstrukcija Fonda zdravstvenog osiguranja RS, koji se mora vratiti na upravljanje osiguranicima. Ni Vladi ni državi ne smije pripadati, samo osiguranicima od čijeg novca živi. Do 2003. ili 2004. godine skupština Fonda je bila sastavljena od velikih poslodavaca i sindikalaca i znalo se kuda ide novac, danas to više nije slučaj i niko ne zna šta se tu sve radi”, kaže on.
Kao treći prioritet, Granulić navodi izradu novih zakona, ali prije toga standarda i zdravstvenih normativa koji su kod nas odavno prevaziđeni. Kako je u Srpskoj sve manje stanovnika, kaže on, sam ministar, čija je to dužnost, bi morao sam da napravi na osnovu broja stanovnika akt o standardima i normativima.
“Treba napraviti mrežu ljudskog kadra da se dobije predstava o potrebi za specijalizacijama. Ako se u trebinjskoj regiji ukaže potreba za hirurgom jer im sadašnji ide u penziju za tri ili četiri godine, da se onda šalje ljekar na specijalizaciju iz te oblasti. Da se popunjava ono što stvarno treba, a ne ovako kao što je danas. Bez pametnog upravljanja, za nekoliko godina u manjim sredinama zaista neće biti nikoga da tamo radi. Prosječna starost u zdravstvu je između 45 i 60 godina i vrlo brzo dolazimo do situacije da nema ko da radi. Odlaze ljudi, neće biti ljekara a ni medicinara. Ne možemo da opstanemo na prekvalifikovanim radnicima koji nisu medicinari. Evo vam primjera. U posljednjih godinu dana iz bolnice ‘Srbija’ u Istočnom Sarajevu otišlo je 30 ljekara, neko u penziju, neko u inostranstvo ili federalno Sarajevo zbog većih plata. U “Kasindolu” je ostao samo jedan oftalmolog. Mora se napraviti i mreža zdravstvenih ustanova, umjesto ove sada koja postoji i koja je potpuno beskorisna. Otvaraju se ambulate gdje nisu potrebne, samo radi zapošljavanja stranačkih kadrova, na teret Fonda koji plaća po broju stanovnika i registrovanih lica, a njih je sve manje”, kaže Granulić.
Potrebno je mijenjati i zakone, prije svega onaj o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju na kojem se godinama insistira. Uvijek se predlažu i najavljuju i ovi zakoni su unazad deset godina u programu Narodne skupštine RS, ali nikada nisu dospjeli na dnevni red.
“Ta dva zakona moraju ići zajedno, jer ako ne, onda daješ puno prava pacijentima koje ne pokrivaš parama, a to mora da se uskladi. Ti zakoni se najavljuju deset godina, dođu u formi prijedloga i tu se stane. Imam na stolu koliko hoćete takvih prijedloga. Moraju se kod nas na odgovarajuća mjesta postaviti pravi ljudi, sve dok partije dodjeljuju funkcije, ne možemo da računamo da ćemo raditi sa ljudima koji se razumiju u materiju. I ne samo to, dođu, naprave veći minus od prethodnika i odu. Ja sam za da se napravi reorganizacija ministarstva i Fonda, da se postavi pitanje odgovornosti“, kaže Granulić.
On govori da se predlagalo da se podvuče crta i obračuna javni dug zdravstvenih ustanova i da se utvrdi koje to ustanove i koji rukovodioci nisu dobro poslovali. Međutim, ni do toga nije nikada došlo niti je bilo čija odgovornost utvrđena.
“Meni je uvijek čudan i nejasan jedan trougao: Derventa, Modriča, Teslić. Imaju otprilike isti broj stanovnika, ali domovi zdravlja u Derventi i Tesliću rade dobro, dok ovaj iz Modriče ima šest miliona maraka duga. Je li to do ljudskog faktora i zašto tamo nijedan direktor nije odgovarao? Isto i sa lijekovima. Zašto neki lijek plaćamo pet KM a možemo 2,50 KM”, pita Granulić.
