marijaros

Bila je prva žena koja se školovala za fotografkinju na našim prostorima. U vrijeme kada je bilo veoma teško da jedna žena uspije, kada djevojke gotovo nisu ni išle da se fotografišu jer nisu mogle dugo ostajati nasamo sa muškarcem u fot-ateljeu ni drugdje, ona je osnovala prvi srpski foto-časopis „Fotografski pregled“.

piše: Ilijana Božić

Organizovala je prvi kurs umjetničke fotografije u Beogradu za foto amatere i početnike 1909. godine. Postala je jedan od osnivača „Beogradskog foto-kluba“ i jedina žena u Upravnom odboru tog kluba. Imala je svoj atelje u Zagrebu, a potom u Beogradu. Fotografisala je kraljevsku porodicu i mnoge poznate ličnosti toga doba, ali je i pored toga na njen lik i djelo pala prašina zaborava.

Marija Bogdanović, udata Rosandić, poticala je iz veoma bogate trgovačke porodice iz Rume. Njen otac Jovan Bogdanović posjedovao je mnogo zemlje, imao je sedmoro djece. Marija Rosandić htjela je da ide u Minhen da bi tamo studirala umjetnost. Međutim, njen otac je tih godina bio pred bankrotom pa joj se ta želja nije mogla ostvariti. Budući da je tih godina fotografija bila veoma moderna, ona u Minhenu upisuje upravo fotografiju. Za dvije godine završila je svoje fotografsko obrazovanje. Jednom prilikom Marija Rosandić je kazala kako je fotografiju upisala jer je zahvaljujući tom poslu mogla da zarađuje. U tom periodu, zbog teške porodične situacije, trebalo je da finansijski pomaže braći i sestrama. Govorila je nekoliko stranih jezika i imala osnovno muzičko obrazovanje.

Beogradske godine

U Minhenu se družila sa ljudima iz Jugoslavije. Dane je provodila u društvu vajara Ivana Meštrovića i Tome Rosandića, a po završetku studija vratila se u svoju zemlju. Tada je umjesto Rume i Beograda izabrala Zagreb, gdje je zahvaljujući poznastvima sa umjetnicima uspjela da otvori prvi fotografski atelje. Slikar Vlaho Bukovac, ustupio joj je svoj atelje, jer je odlučio da se vrati na rodni Cavtat. Ljubav između Marije Bogdanović i vajara Tome Rosandića rodila se upravo u Zagrebu. Toma Rosandić je tada već bio poznat kao uspješan vajar.

mr

Kazuju da je Marija Rosandić bila nesvakidašnja pojava u to doba. Šila je svoje haljine, koje su bile obavezno duge i crne. Vjenčali su se 1912. godine. Suprug ju je od milošte zvao „šjora Mare“ pa su pojedini mislili je Dalmatinka. Uoči Prvog svjetskog rata njih dvoje se sele u Beč. Međutim, u Beču ih je ubrzo dočekalo neprijateljsko držanje prema narodima iz Jugoslavije. Tada ovaj bračni par napušta Beč i odlazi u Beograd, u stan preko puta Saborne crkve. Tada nastaje beogradski život Marije Rosandić. Kasnije su Toma i Marija Rosandić odlučili da naprave kuću na Senjaku. Kažu da su ovu kuću napravili od novca koji je Toma Rosandić zaradio kada je dvadesetih godina prošlog vijeka dobio narudžbu za mauzolej Frane Petrinovića na Braču. Prva komšinica bila im je Isidora Sekulić, koja ih je često posjećivala. Kažu da su njih dvoje svoju porodičnu kuću svojeručno opremili. Toma Rosandić je pravio kvake za svoju kuću, albume za Marijine fotografije sa posebnim, metalnim ručkama. Pravio je trpezarijski sto, poslužavnike, svjećnjake i još mnogo toga. Njihov dom postao je mjesto na kojem su se rado okupljali Miloš Crnjanski, Branislav Nušić, Stanislav Krakov, Tin Ujević, Žanka Stokić, Milan Kašanin, Zora Petrović i mnogi drugi umjetnici i kulturni radnici.

mr2

Ova fotografija je nastala u Beogradu 1924. godine. Na njoj su Toma i Marija Rosandić u krugu porodice.

Toma i Marija Rosandić družili su se sa ljekarom Đuricom Đorđevićem koji je bio jedan od osnivača Medicinskog fakulteta. Marija Rosandić voljela je da razgovara sa njegovom suprugom Kristom Đorđević, koja je bila bliska saradnica Narodnooslobodilačkog pokreta i Komunističke partije Jugoslavije. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Marija i Toma Rosandić živjeli su u Parizu odakle su pomagali vojsci svoje zemlje. Tada je Marija Rosandić pohađala kurseve slikanja i tapiserije i time se bavila. Pojedini istoričari tvrde da je Marija Rosandić bila veoma mudra i pametna žena. Bila je veoma obrazovana, iz bogate kuće, putovala je po svijetu i udala se za umjetnika koji je već tada bio na glasu. Marija Rosandić je bila svjesna koliko je teško da žena postigne uspjeh u Srbiji. U to vrijeme za ženu je bilo lakše da dođe do uspjeha ukoliko se uda. Njoj nije bila potrebna finansijska i intelektualna pomoć, bilo joj je potrebno da ima partnera i da javnost bude toga svjesna. Fotografija tada nije tretirana kao umjetnost, Marija Rosandić je to znala kao i šta joj je sve potrebno da uspije.

Fotografija

Njen fotografski rad bio je plod njenog obrazovanja, ali i njezinog talenta. U periodu između dva rata, postojao je „Atelje Mara“ u ulici Kralja Aleksandra. Pretpostavlja se da je taj atelje bio upravo atelje Marije Rosandić. Veliki broj njenih portreta nastao je u Gospodar Jevremovoj ulici, u ateljeu koji je istovremeno bio i atelje njenog muža i njihov zajednički dom. U to vrijeme, Marija Rosandić je voljela da radi portrete. Istoričari tvrde da je u tome bila veoma vješta.

mr3

Ljudi su tada voljeli da se srede i fotografišu. Bilo je popularno da se fotografišu porodice, djeca, mladenci. I svi oni su željeli da te fotografije budu savršeno čiste a njihova lica sređena i bez bora. Tada su naši fotografi četkicama popravljali fotografije. Kada je Marija Rosandić vidjela taj pristup, bila je šokirana. Ona nije retuširala fotografije, to je smatrala amaterizmom. Znala je kako da namjesti svjetla pa da fotografija izgleda genijalno. S tim se borila sredstvima koja je tokom školovanja naučila, tačnije osvjetljenjem. To su tada mnogi prepoznavali, pa je često u novinskim tekstovima znalo pisati: „Gđa Mara Rosandić je prva žena koja se bavila umetničkom fotografijom...“. Ona se držala stava da vjerno prikaže osobu koju fotografiše. Tada je to bilo veoma teško jer je trebalo da se osoba nikako ne pomjeri tokom fotografisanja.

Koliko je umjela da podešava svjetlost za potrebe fotografisanja svjedoče i fotografije koje je napravila za jedan katalog, za koji je Tin Ujević pisao tekst. Često je fotografisala muževljeve skulpture, to je jako voljela da radi. Kamerom je pomno bilježila vajarska djela svoga supruga i sačinila bogatu dokumentaciju o njegovom radu. Tada je u Srbiji bio veliki problem da žena ode da se fotografiše, jer se kod fotografa trebalo zadržati. Žena tada nije smjela ostati dugo nasamo sa muškarcem i s njim razgovarati. Tada je fotografisanje dugo trajalo, jer proces nije bio jednostavan. Tako je kraljica Marija odlučila da se fotografiše kod žene, kod Marije Rosandić. Tada je fotografkinja napravila dva portreta kraljice Marije sa tek rođenim sinom Petrom, prestolonasljednikom. Portreti su bili štampani kao razglednice i bili su poznati široj javnosti.

mr4

Marija Rosandić fotografisala je Ivu Andrića, Miloša Crnjanskog, Ivana Meštrovića, Gustava Krkleca, Žanku Stokić, Milku Šafranek i druge.

mr5

Sve te fotografije ona je napravila u mekom, fluidnom tonu koji omogućava da se primjećuje cjelina a ne detalji. Bilo je veoma teško privići narod toga doba da jedna žena može da bude i fotograf. Zbog situacije koja tada nije išla u korist ženi Marija Rosandić je najčešće fotografisala svoje prijatelje. Davala je oglase kojima je obavještavala javnost da drži časove fotografije, da izrađuje portrete, te da snima u svom ateljeu. Ponekad su joj u atelje dolazili bračni parovi, mladenke u vjenčanici ili djeca u narodnoj nošnji. Marija Rosandić se fotografijom bavila do kraja života. Međutim, veći dio njene foto-dokumentacije je nestao. Marija Rosandić umrla je 1954. godine. Bolovala je od raka dojke. Sahranjena je na Novom groblju u Beogradu.

Nažalost sve one koji su učinili mnogo za kulturu na našim prostorima veoma brzo zaboravljamo, a trebalo bi da nam budu putokaz.

Autor: impulsportal.net

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU