fbpx

andrej tarkovski 176

Tarkovski je držao da je sposobnost percipiranja umjetnosti nešto što je čovjeku urođeno, i što ne ovisi o njegovoj stručnoj pripremljenosti da se suoči sa različitim temama i načinima oblikovanja, već o „otvorenosti za lijepo i dobro“ 

S ruskoga preveo Kristijan Poklečki

Edicije Božičević, Zagreb, 2021.

Prijevod velike i važne knjige eseja teorijsko-autopoetičke naravi ruskog sineasta Andreja Tarkovskog, posvećenih razmatranjima o vlastitom filmskom stvaralaštvu, o filmu kao umjetnosti, o ulozi, svrsi, cilju, zadaćama umjetnosti u ljudskome životu općenito, a potom, šire i dublje, o estetskim, etičkim, emocionalnim, metafizičkim, duhovnim pitanjima koja karakteriziraju čovjeka suvremene civilizacije s konca 20. stoljeća, civilizacije čijih je zabluda i neuspjeha, kao i pojedinih visokih dosega, umjetnik bio svjedokom, objavila je 2001. godine zagrebačka naklada Edicije Božičević.

Knjiga „Zapečaćeno vrijeme“ u originalu je objavljena 1986. godine, kada je autor pisao njena posljednja poglavlja, a nastajala je tijekom dugog perioda od petnaestak i nešto više godina aktivnog stvaralačkog života, tako da prva poglavlja ove knjige nastaju još 1970. godine, u Moskvi, dok su posljednja napisana tijekom boravka i liječenja u Parizu, gdje je Andrej Tarkovski, koncem iste, 1986. godine, i preminuo. Na hrvatski jezik knjigu je odlično prenio Kristijan Poklečki.

Radi se o značajnoj knjizi koja već dugo u svijetu ljubitelja filmske, ali i ne samo i isključivo filmske umjetnosti, uživa velik ugled, ne samo iz razloga jer je njen autor jedan od najznačajnijih filmskih stvaralaca 20. stoljeća, već i stoga jer se jednostavnost njena kongenijalnog jezika i tumačenja s lakoćom probija do najsloženijih pitanja čovjekove opstojnosti u svijetu, a napose onih pitanja koja se tiču konkretno čovjeka kreativna, stvaralačka uma i potencijala, čovjeka koji je pregnuća svojih djelovanja uperio ka umjetnosti kao jednoj vrsti očitovanja težnji ka idealu, harmoniji, apsolutu, u svijetu velikih disharmonija i gubitka uporišta, kakvome smo i danas svjedoci.

Cijenjeni su također i, posthumno objavljeni, 1989., dnevnički zapisi Andreja Tarkovskog, objavljeni pod naslovom „Martirolog: dnevnik 1970 – 1986“. Za razliku od dnevničkih zapisa, čitatelji esejističkom knjigom „Zapečaćeno vrijeme“ dobivaju dublji, preciznije i posvećenije razrađen pogled u pitanja poetika filmskoga stvaralaštva i stvaralaštva općenito, i čak se može kazati da se autor na jedan način dublje otvara pred čitateljem, jer važna pitanja vlastitih pogleda otvara pomnije i preglednije, zbog čega možemo kazati da knjigom „Zapečaćeno vrijeme“ imamo posla sa vrhunskim teorijskim štivom, štivom koje djeluje stimulativno na čovjekova promišljanja općenito, na poglede i percepciju svijeta, i samoga sebe unutar svijeta.

Knjiga je to pisana s velikim poštovanjem naspram čitatelja, koja će pobuditi – povratiti njegovo dostojanstvo, vjeru u vlastiti intelekt i poglede koji su oslabljeni raznim ideološkim i programatskim diktatima modernog života. Govoreći primjerice o temama svojih filmova, o onome što je kroz njih želio izraziti, Tarkovski piše prevažne malene studije, koje se tiču filozofskog poimanja svijeta koji je kratkovidno zatvoren u materijalistička shvaćanja, i koji je u odsustvu slobodnoga mišljenja i autonomnih kreacija i doživljaja života tragično sputan, stavljen pred gotova rješenja koja mu ne nude izbora, doli do onog da živi kao vrst potrošačkog robota.

Tarkovski se, s punim povjerenjem prema čitaocu, upravo kao što su to činili neki drugi, često u trenutku svoga života nedovoljno shvaćeni umjetnici - poput Van Gogha, u svojim, danas čuvenim pismima bratu Theu - u težnji da princip njegovih djelovanja i nastojanja bude u što je moguće ispravnijoj, preciznijoj mjeri shvaćen, otvara bez i najmanje zaštitne poze, straha, zadrške, prema najdubljim i najdelikatnijim, stoga i najsloženijim pitanjima i pogledima, kao što je to također činio i u svojim filmovima, od „Ivanovog djetinjstva“, iz 1962. godine, preko „Andreja Rubljova“, iz 1966., „Solarisa“ iz 1972., „Zrcala“ iz 1975. i „Stalkera“ iz 1979., do „Nostalgije“ iz 1983. i „Žrtve“ iz 1984. godine.

Govoreći o filmovima koje je snimio, on govori, između ostaloga, i o temama koje je kroz njih želio ogledati, a te se teme tiču čovjekovog unutarnjeg života, težnje za spoznajom istine i moralnog ideala, istine zajedničkog postojanja ljudi koja nadilazi razna vremena i civilizacije, motive nade i vjere, zemlje, doma, domovine, djetinjstva, pitanja vjere u Boga, vjere u čuda, u čudo samo…

Dovodeći, i svojim čisto formalnim i strukturno narativnim pristupom u građi filma u upit tradicionalne zakonitosti i čvrstu podložnost logici i teoretiziranjima, pokazujući kako je čovjek primoran da se suoči sa onim neshvatljivim u svome postojanju, i da upravo kroz doživljaj ljubavi uspijeva izaći izvan okvira koje mu nameće logika stvarnosti, a koja je pak uvijek na jedan način beznadežna, Tarkovski i u ovim svojim izvanrednim ogledima vjerodostojno pokazuje kako je upravo ljudska ljubav ono kroz što čovjek uspijeva sam sebe uskrsnuti, podignuti se iznad tragika i niskosti koje obilježavaju njegovu prizemnu, također duboku, arhetipsku nutarnju građu.

Napominjući kako želi raditi filmove bez oratorskog značenja, lišene propagandnog govora, filmove koji bi nudili mogućnost da ih se dubinski intimno doživi, Tarkovski piše o onome čime je kao umjetnik bio progonjen, a to je traganje za onim što je specifično ljudsko i vječno, što živi u svačijoj duši. On zaključuje kako se sve, na koncu, u ljudskome životu raščišćava do one najelementarnije čestice, jedine na koju čovjek može računati u svome postojanju – sposobnosti da voli.

Andrej Tarkovski je, kako sam napominje u jednom eseju iz knjige, sebe prvenstveno doživljavao kao pjesnika, a tek potom kao redatelja. Veza Tarkovskog sa književnosti izrazito je važna – sebe je shvaćao kao pripadnika jedne duhovne tradicije koja dolazi iz emotivne, unutarnje, svjetonazorske privrženosti ruskoj književnosti, uzorima poput Puškina, Tolstoja, Dostojevskog, Gogolja, no tu je tradiciju dakako shvaćao i šire. Od književnosti nije usvojio samo etičke vrijednosti do kojih je držao, već i poetski princip gradnje naracije, težnju ka tome da stvori svijet koji će vizualnim, filmskim slikama i jezikom, postupcima kao što su snimateljski rad, montaža, ritam, glazba, gluma i ostalo, uspjeti oživjeti ono što književnosti uspijeva izgraditi riječima – unutarnje pejzaže ljudskih duša.

Pri tome se je držao principa kojega je iskustveno shvatio kao bitan – ukoliko se vanjski ustroj slika na filmu oslanja na autorovo pamćenje, na srodnost dojmova koji mogu biti i imaginacijske prirode, ali su povezani s nečim što je doživljeno u njegovom vlastitom životu, tada će film biti sposoban emocionalno djelovati na gledatelja.

Za percepciju umjetnosti, smatrao je Tarkovski, „ne treba mnogo – potrebna je tankoćutna, podatna duša, otvorena za lijepo i dobro, sposobna za neposredan estetski doživljaj.“ Držao je da je sposobnost percipiranja umjetnosti nešto što je čovjeku urođeno, i što ne ovisi o njegovoj stručnoj pripremljenosti da se suoči sa različitim temama i načinima oblikovanja, već o duhovnoj razini pojedinca, dakle upravo o toj „otvorenosti za lijepo i dobro“. Djelo na intiman način stupa u odnos sa gledateljem, i što je nečija duša „potresenija, obuhvaćenija doživljajem, to je umjetničko djelo značajnije u iskustvu svakog čovjeka.“

Ovo je pak stajalište u izravnoj vezi sa shvaćanjem uloge i važnosti umjetnosti općenito za ljudski život, načina na koji ona djeluje na čovjeka, a što je za Andreja Tarkovskog izraženo riječima u jednome od eseja: „Umjetnost je u svojoj suštini vrlo religiozna, posvećena spoznajom visoke duhovne dužnosti.“

U svome rodnom tadašnjem Sovjetskom Savezu Tarkovski se je kao autor često susretao sa ideološkim optužbama o „odvajanju od stvarnosti“, o „svjesnoj samoizolaciji“ od nasušnih narodnih potreba. On takve optužbe, kao i ostale koje navodi u ovoj knjizi, argumentirano pobija, pokazujući kako su upravo njegova nastojanja išla u tom smjeru da kroz njih djeluje odgovorno prema čovjeku, težeći da što obimnije spozna vrijeme i svijet u kojemu živi, kako bi ih kroz svoj rad mogao izraziti, i time ujedno postati glas onih koji ne znaju izraziti svoj odnos prema stvarnosti i dati mu smisao.

U tom smislu, umjetnik je upravo onaj koji nastupa kao glas naroda, onaj čija je to dužnost, s obzirom na njegov talent, koji ga obvezuje, i kojemu mora služiti, a to ga paralelno stavlja i u odnos služenja ljudima.

Tarkovski u nekim od eseja u knjizi „Zapečaćeno vrijeme“ polemizira i sa takozvanim žanrovskim filmom, pa sveprisutnu komercijalnu filmsku produkciju, naspram koje nema uviđavnih niti diplomatskih riječi, hladno ocjenjuje kao „formu koja je filmu nametnuta izvana, koja je diktirana komercijalnim pobudama“.

Kao netko tko je nedvojbeni pobornik autorskog i umjetničkog u filmskom izražavanju konstatira kako se „istinska filmska slika gradi kroz borbu sa žanrom i kroz njegovo uništenje“. Tu misao potkrepljuje činjenicom kako je umjetnik netko tko nastoji izraziti svoje ideale, a koje je teško zagurati u parametre žanra.

„U kojem žanru radi Bresson? Ni u kojem! Bresson je Bresson. Bresson je već sam po sebi žanr. Antonioni, Fellini, Bergman, Kurosawa, Dovženko, Vigo, Mizoguchi, Bunuel – oni su jednostavno nalik sami sebi. Iz samog pojma – ŽANR – širi se grobna hladnoća. A umjetnici – to su vlastiti mikrokozmosi – i kako ih je onda moguće utisnuti u uvjetovane granice nekog žanra?“

Tarkovski inzistira na shvaćanju kako sam režiser ne mora voditi računa o tome kakav će biti njegov filmski stil, naročito ne kako bi zadovoljio neke od tada prevladavajućih termina u horizontu očekivanja ili u interpretacijama, kao što su objektivnost ili dokumentarnost. Radi se o tome da autor treba biti fokusiran na utvrđivanje svojih ciljeva, kako kaže, i na to da u izvedbi i ostvarenju bude dosljedan do kraja. Jer, napominje, u umjetnosti nema objektivnosti, obzirom da je ona plod rada nekog ili nekih autora, što je izrazito fokusira kao subjektivan rad.

Redatelj, scenarist, montažer, teoretičar filma, kazališni redatelj i najpoznatiji ruski filmski autor uz Sergeja Ejzenštajna, Andrej Tarkovski, bio je neprekidno pritisnut potrebom da pojasni ljudima koji su, moguće, katkada donosili važne sudove o stvaralaštvu, ili su na neki drugi način bili približeni kreativnoj komponenti ljudskog izražavanja, kako je posve promašeno očekivati da će stvaralački rad biti produkt određenih strogih formi i postojećih zadatosti i zakonitosti, jer, rečeno njegovim riječima, promašeno je očekivati matematičku logiku ondje gdje se susrećemo sa umjetnosti, jer kao što matematička logika nije u stanju objasniti što je čovjek, i koji je smisao njegova života, tako taj princip nije primjenjiv na prijem i ogledanje umjetničkih djela, koja treba jednostavno gledati, slušati, kao što se gledaju nebo i zvijezde, kao što se uživa u pogledu na lijep pejzaž.

Kritičari su se često naspram rada Andreja Tarkovskog osjećali bespomoćni, pa su u obranu takvog doživljaja neposrednost žive gledateljske percepcije, kako sam kaže, „zamjenjivali klišejima posuđenim iz popularnih filmoloških mišljenja i definicija“. Bio je osuđivan jer se bavi „apstraktnim problemima“, no istovremeno je katkada ipak nailazio i na visoke stupnjeve razumijevanja svoga rada. Sam se je tješio Goetheovim riječima, koji je govorio da je „djelo tim uzvišenije, što je nedostupnije za prosudbu.“ No jednako tako, bio je svjestan činjenice kako su „velika djela ambivalentna, i nude osnovu za najrazličitije rasprave.“

Obzirom da scenariju nije pristupao kao gotovom tkivu, koje samo treba razrezati i pretvoriti u redateljski posao, već je i samoj dramaturgiji pristupao vodeći se logikom poezije, koju je držao najpoetičnijom i najiskrenijom umjetnosti, Tarkovski je, kako je danas na široko poznato, stvarao filmove udaljene od klasične dramaturgije koja slike povezuje putem pravocrtnog, logički konsekutivnog razvoja radnje. On je držao kako se logika takvih veza temelji na pojednostavljivanju složenosti života, dok je poetska logika bliža zakonitostima razvoja misli. Poetska forma veza donosi veliku emocionalnost i aktivira gledatelja, koji postaje suučesnik u spoznaji života, ne oslanjajući se na gotove autorske smjernice, istaknut će već na početku knjige.

Prenijeti na film uvjerljivu percepciju ljudskih osjećaja čini se svakako daleko složenijim zadatkom, naročito ukoliko je i estetski i dramaturški sve vrlo promišljeno. Tarkovski je veoma cijenio rad Roberta Bressona, koji je, kako ističe, imao jedan nevidljiv princip autorskog djelovanja unutar filmskog medija, upravo kao što je uspjelo u svom radu ostvariti i samome Tarkovskom, a to je princip koji je jednom savršenom usredotočenosti i mirnoćom uspio izbjeći svaku nasrtljivost u smislu tumačenja predočenih filmskih slika i događanja, što bi ograničilo gledateljevu imaginaciju i stvorilo određenu idejnu granicu iza koje se u doživljajima i percepciji ne može ići.

Za njegovo shvaćanje rada na filmu i oblikovanja filmske poetike izrazito je važan pojam ritma. Ritam u filmu, isticao je, a ne montaža kadrova, kako se uobičajeno smatra, glavni je formativni element kinematografije, a on se tvori od vremenske napetosti unutar kadrova. Držao je da je osjećaj ritmičnosti u filmskome kadru vrlo srodan osjećaju prave riječi u književnosti, odnosno da netočna riječ u književnosti i netočnost ritma u filmu uništavaju istinitost djela.

Vrlo je interesantno i poglavlje knjige u kojemu tumači svoj način rada sa glumcem na filmu. Ono što je bilo neobično, i karakteristično za njegov rad, jest to da nije želio unaprijed, tijekom rada na filmu, glumca upoznavati sa cijelim scenarijem, već se je glumac postepeno uvodio, snimajući i glumeći u pojedinim segmentima filma, u filmsku pripovijest. Bila je to izvanredna metoda uz pomoć koje je uspijevalo postići to da glumac gledatelju ničim ne može sugerirati daljnja događanja i njihovu cjelovitost, jer je bio postavljen u život filma na identičan način kao što je čovjek postavljen u vlastiti život – ne znajući koji je daljnji tijek razvoja njegove sudbine. Time se je uspijevalo kod glumca ostvariti doživljaj neposrednosti u njegovim individualnim reakcijama na improviziranu situaciju, kakve je redatelj kasnije povezivao u cjelinu.

Danas je u svijetu ime Andreja Tarkovskog sinonim za velikog umjetničkog stvaraoca, a njegovo djelo po svome značenju izlazi iz okvira filmske umjetnosti, i povezuje se sa velikim umjetničkim djelima sa drugih područja stvaralaštva – likovnim, literarnim, glazbenim i drugim djelima. Prijevod knjige njegovih autopoetičkih eseja „Zapečaćeno vrijeme“ još je jedan podsjetnik na to, i prilika za ponovni uvid u neke izvanredne činjenice vezane uz ovog stvaraoca. Tarkovski nije bio samo poetski zanesenjak i idealist, kao što nije bio samo niti teorijski ili mističko religiozni propedeutik, iako je u sebi objedinjavao ove značajke. No ova će knjiga čitaocu potvrditi kako je bio sposoban svoje misli i poglede na filmsku umjetnost artikulirati savršenom jasnoćom, krajnje metodički i u jednom uravnoteženom, pedagoškom tonu, lišenom osobnih naglasaka i ostrašćenosti. Kazali bismo da su to oznake velikih – činjenica jest da se u ovim esejima osjeća da oni nisu pisani niti zbog kakve koristi, već iz unutarnje potrebe, ljubavi spram filma kao umjetnosti i osjećaja odgovornosti spram vlastita djela.

Također, važno je napomenuti kako se u ovoj knjizi Tarkovski pokazuje kao izuzetan tumač prirode umjetničkog stvaralaštva. Njegova su razmišljanja na teme nastanka umjetničkog djela, same energije koja djelo – i stvaraoca – pokreće, odnosa umjetnik – djelo i umjetnik – stvaranje, rezultat očite cijelo životne zaokupljenosti ovim temama, duboke involviranosti u njih, a načini njegovih tumačenja izlaze izvan okvira jedne konkretne umjetnosti, i mogu se prihvatiti kao vrst dubokih uvida u tajne, nutarnje – i samim stvaraocima veoma zatamnjene hodnike rada i nadahnuća, koje Tarkovski nevjerojatnom preciznošću i potankosti nekoga tko veoma posvećeno misli, a tko pri tome nije zaboravio, ili si nije zabranio iskreno osjećati, iznosi na „danje svijetlo“. Stoga se čitanje ovog djela preporuča ne samo ljubiteljima filmske umjetnosti, već i onima zainteresiranim za pitanja stvaralaštva općenito.

Autor: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

Some Call Us Balkans

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU