fbpx

Vasja Jager

Koruptivni je sistem pažljivo strukturiran tako da se odgovornost uvijek može prebaciti na drugo mjesto - bilo na neke dužnosnike nižeg ranga ili na zakonodavstvo ili okolnosti - a epilog se nikada ne događa.

Piše: Vujica Ognjenović

 Vasja Jager je slovenački novinar i pisac. Jager (1981) je diplomirao na Fakultetu društvenih nauka i radi kao novinar od 1999. godine. Kao istraživački novinar otkrio je korupciju u Sloveniji, u brojnim člancima otvoreno govori o cenzuri i autocenzuri u novinarskoj profesiji i naglašava potrebu za otporom protiv sistema koji legalizuje zloupotrebu medija.

Vasja Jager je u koautorstvu sa Peterom Čeferinom napisao vrhunski triler “Sudnji dani” o sprezi politike i jugomafije. Radnja romana započinje u Budvi kada policija pronalazi leš bogatog Slovenca Karla Marona. Sve okolnosti i dokazi upućuju na umiješanost mladog Tomija Klajna. Optuženi Tomi vjeruje da je u pitanju namještaljka i pronalazi saveznika u iskusnom advokatu Edvardu Meliku, koji nakon ženine smrti traži sopstveno spasenje. Naizgled jednostavan slučaj ubistva prerasta u sudsku dramu s političkom pozadinom, koja ima svoje korijene u nedavnoj prošlosti i u sprezi sa podzemljem od Beograda do Minhena.

Peter Čeferin je čuveni advokat koji se bavi pretežno krivičnim i ljudskim pravima, a Vasja Jager je poznati kolumnista i novinar. Udruženim snagama stvorili su briljantan, napeti triler, koji ima dodirnih tačaka sa istinitim slučajevima i koji će oduševiti sve ljubitelje žanra. Triler “Sudnji dani” objavila je Laguna u prevodu Jelene Budimirović.

Šta vas je navelo da se već u devetnaestoj godini počnete baviti novinarstvom?

- Naivnost i želja za izražavanjem. Tražio sam profesiju u kojoj bih mogao zaraditi za život od pisanja dok mijenjam svijet. U to vrijeme sam još bio skoro patološki idealista.

U toku istraživačkog rada okrenuli ste se otkrivanju korupcije u Sloveniji. Zbog čega baš korupcije?

- Dok sam bio mlađi imao sam neograničeni osjećaj za pravdu; još danas me ništa ne ljuti više od nepravde. A korupciju sam doživljavao kao krajnju nepravdu jakih nad slabima. Pored toga, fakultet nam je usadio uvjerenje da je istraživačko novinarstvo najviši ideal naše profesije. Možda sam samo gledao previše filmova i čitao previše stripova.

U teologiji i filozofiji korupcija se pominje kao moralna nečistota. Kako biste Vi definisali tu bolest društva kada vladajuća politička klasa lične interese stavlja iznad interesa političke zajednice?

- Na početku karijere i sam sam bio uvjeren da je korupcija socijalna bolest. Nakon dvije decenije rada u novinarstvu, međutim, došao sam do saznanja da to nije anomalija, već konstanta svih ljudskih zajednica od antike do današnjih dana. Drugim riječima, sistemska korupcija je bila i biće; idealno je da se radi o anuitetu koji se naplaćuje u relativno razumnom procentu od strane onih koji su najsposobniji da unaprijede čitavu zajednicu. Kao što je rečeno u bivšoj Jugoslaviji - jesmo krali ali smo i vama dali. Što ne znači da sam pristajem raditi to i da se protiv toga neću boriti, čak i bez nade za konačnu pobjedu. Ali sistemska korupcija postaje posebno štetna po principu jesmo krali i gotovo, i svakako kad je postotak anuiteta nerazumno visok, a prisvajaju ga najmanje sposobni pojedinci da bi se društvo zadržalo na mjestu ili čak dovelo do regresije.

Korupciju je teško dokazati jer se obično odvije bez prisustva svjedoka. Jeste li Vi uspjeli da dokažete neku korupcijsku radnju ili se sve završavalo na nivou sumnji i pretpostavki?

- U Sloveniji je teret dokazivanja tužitelja nerazumno velik, mora se dokazati da je korupcija počinjena s jasnom namjerom, što je skoro nemoguće. Otuda i temeljna frustracija istraživačkog novinara: kada tačno znate šta je moćni čovjek nekome učinio i zašto, možete samo bespomoćno promatrati kako je oslobođen svih optužbi. Ja sam intenzivno proučavao kriminal među slovenskim bankarima, a na kraju sam bio taj kojeg su ti ljudi - bezuspješno - tužili za klevetu i posezanje u osobne podatke. Međutim, i ja sam tu i tamo uspio ostvariti pobjedu protiv sistemske korupcije. Jedan takav primjer bila je afera državnog sekretara koji je priređivao tendere koji su sredstva za razvoj najsiromašnijeg regiona u zemlji dali njegovim prijateljima. Iako priča još uvijek nije dobila pravosudni epilog nakon skoro decenije, dokazi koje sam prikupio bili su dovoljno snažni da je sekretar ostao bez svih funkcija.

Zbog nedostatka materijalnih dokaza na Zapadu korupcijske afere često “rješavaju “ sudovi javnosti. U politici postoji moralna odgovornost. Šta vi mislite o svemu tome u kontekstu s takvim dogadjanjima na ex Yu prostoru?

- Vjerovatno generalizujem i poštujem izuzetke, ali po mom mišljenju preuzimanju odgovornosti nema mjesta u političkoj kulturi bivših jugoslavenskih država. Javni prostor voljno potvrđuje narciste koji politiku percipiraju isključivo kao polje samopotvrđivanja, što znači da su u potpunosti zatvoreni za svaku kritiku; pozivi na priznavanje odgovornosti za moguće propuste takvi šerifi doživljavaju kao najveće moguće uvrede. Dakle, cijeli je sistem pažljivo strukturiran tako da se odgovornost uvijek može prebaciti na drugo mjesto - bilo na neke dužnosnike nižeg ranga ili na zakonodavstvo ili okolnosti - a epilog se nikada ne događa. Osim kada javnost to odlučno zahtijeva i tada na tome insistira.

Krupcija potiče od najranijih vremena, nju pominje Aristotel, kasnije i Ciceron ali uvijek kao nešto što je sramno i nepošteno. Kada ste prvi put shvatili da to što radite nije nimalo bezazlen posao?

- Imao sam taj utisak od samog početka svog novinarskog rada; ubrzo je potvrđen u pojedinačnim slučajevima kad sam primio “dobronamjerno” upozorenje ili sam se našao na sudu zbog svog pisanja. Međutim, ne mogu reći da sam dosad primio ozbiljne prijetnje - u vezi s tim slovenski prostor je još uvijek prilično civiliziran, pritisak se vrši u rukavicama. Što možda takođe govori nešto o dometu našeg novinarstva; ponekad imam dojam da su priče koje objavljujemo još uvijek nedovoljno potentne da bi doista izazivale postojeće odnose moći.

U knjizi “Sudnji dani” govorite o korupciji. Šta Vas je navelo da napišete tu knjigu?

- Ideja nije bila moja, već Peterova (Peter Čeferin, slovenački advokat, koautor knjige Sudnji dani, prim. prev.); obrise priče formirao je na osnovu slučaja kojim se nekad bavio. Radi toga je ponovo pročitao cijeli sudski dosje, koji bi iznosio 1,8 metara u visinu, ako bi dokumenti bili naslagani. Međutim, kako nije imao iskustva s pisanjem romana, izdavačka kuća se okrenula prema meni iako sam do tada bio književni početnik. Ali navodno im se svidjelo moje pisanje, posebno kolumne, i odlučili su mi dati priliku. Koju sam, naravno, zgrabio objema rukama jer sam oduvijek želio pisati knjige. Znate kako kažu, svaki je novinar nerealizovani pisac.

Koliko je ta knjiga plod Vašeg istraživačkog rada kao novinara?

- Oslanjao sam se na svoje novinarsko iskustvo posebno kad sam dizajnirao određene likove, poput likova bivšeg doušnika Udbe Igora. Koautor Peter dao mi je okvir i morao sam ga ispuniti, a ovdje su mi najviše pomogla iskustva i utisci iz komunikacije s izvorima, kriminalcima, političarima. Kao novinar imao sam zapravo sreću - ili možda i nesreću - da sam imao neke kontakte sa strukturama koje ja zovem ‘paralelni svijet’, koji često u velikoj mjeri određuju politički i ekonomski život zemlje. Ti su se kontakti pokazali neprocjenjivim prilikom pisanja romana.

Ovaj triler pisali ste zajedno sa poznatim slovenačkim advokatom Peterom Čeferinom, zbog čega?

- Kao što sam rekao, to je bila želja izdavaća. Peter je pružio kostur, ja meso za cijelu priču. Iako je razlika među nama više od 40 godina, pokazali smo se kao sjajan tim i naša komunikacija bila je čak i bolja od očekivane. Nije mi se jednom dogodilo da se oko nečega ne slažemo. Zapravo sam u tolikoj mjeri osjetio priču koju je Petar želio ispričati da se i danas šali da smo ponekad bili toliko koordinirani kao da smo telepatski povezani. Ukratko, bilo je zadovoljstvo raditi s njim i nijesam mogao poželjeti boljeg koautora na književnom debiju.

Peter Čeferin ima višedecenijsko iskustvo u pravosudju pogotovo u dijelu krivičnog prava. Znači li to da je knjiga obogaćena važnim pravosudnim podacima?

- Još kako! Nacrt koji je sačinio na osnovu sudskog dosijea bio je pun takvih podataka, od detaljnih opisa zakonodavstva do magnetograma stvarnih saslušanja svjedoka i opisa stručnih metoda. Sjećam se da je u svojoj verziji imao opis životnog ciklusa muhe na tri ili četiri stranice, koja svoja jaja odlaže u meso ljudskih leševa, što je čini ključnim za utvrđivanje vremena smrti. Ti su podaci bili u središtu sudske drame koja zauzima središnji dio knjige. Moj posao je bio da prosudim koji su najvažniji, a zatim ih ubacim u priču i tu se novinarski smisao odabira pokazao neprocjenjivim. Mislim da smo tako postigli pravi balans.

Na samom početku ove knjige suočavamo se sa ubistvom slovenačkog tajkuna Karla Marona u njegovoj vili u Budvi. Akteri u ovoj uzbudljivoj priči su političari, biznismeni, kriminalci, a mjesta njenog odvijanja su Ljubljana, Budva, Beograd. Koliko je ova knjiga zasnovana na stvarnim događanjima?

- Kao što je rečeno, Peter je u pisanju svog nacrta bio zasnovan na stvarnom slučaju u kojem je učestvovao. To je priča o Ivanu Periću, koji je 2002. osuđen jer je navodno ubio cijelu obitelj u Rovinju; od tada je u zatvoru. Peter je uvjeren da je čovjek nevin i žrtva šire zavjere, do ovog je zaključka došao zbog niza neobičnih, čak i ilegalnih stvari koje su se desile tokom suđenja. Moram naglasiti da i sam nemam potpuno isto mišljenje i da dopuštam mogućnost da je Perić barem donekle sudjelovao u zločinu. Nijesam pravnik, oslanjam se uglavnom na svoje osjećaje kada prosuđujem ljude i kad god vidim sliku Ivana Perića i pogledam ga u oči malo mi stisne srce. Dakle, “Sudnji dani”, barem s moje strane, nijesu postavljeni kao izvinjenje Ivanu Periću, a u konsolidaciji lika Tomija Klaina nijesam imao njegovu sliku pred očima; što se tiče mog doprinosa, sve je plod moje mašte, podstaknut mojim iskustvom u novinarstvu.

“Sudnji dani” je vrhunski triler o tijesnoj saradnji pojedinih političara i mafije na ex Yu prostorima. Znači li to da ta saradnja zaista postoji?

- S takvm prosudbama treba biti vrlo oprezan, jer brzo možemo doći na polje teorija zavjere o dubokoj državi, koje se iskorištavaju u korist populističkih političara. Imajući to u vidu, međutim, možemo reći da su veze između politike i organiziranog kriminala činjenica; sistemska korupcija jednostavno nije moguća ako nema prirodne simbioze između nositelja formalne i neformalne društvene moći. To je taj paralelni svijet koji sam već spomenuo. Moć privlači moć a tama privlači tamu; mafijaši i korumpirani političari imaju u osnovi isti cilj a to je da uzmu što više imovine zajednice i steknu utjecaj. Slovenija nije izuzetak, te su veze bile jasno vidljive u kriminalnim transakcijama banaka u državnom vlasništvu, a kasnije i u sanaciji tih istih banaka, što je bilo osnova za divlju privatizaciju niza kompanija. Međutim, zato što živimo u globalizovanom svijetu, korumpirane veze sve su manje ograničene na jednu zemlju. Dobro se sjećam poslova slovenskih banaka NLB i NKBM u Crnoj Gori i kredita koje su primali pojedinci iz kruga nekih vaših političara. Kada su nepoznati ljudi provalili u vilu u vlasništvu bivšeg šefa NLB Crne Gore u Budvi, on je policiji kao ukraden predmet, osim velike količine novca i zlata, prijavio dragocjeni sat, uz ličnu posvetu tadašnjeg crnogorskog predsjednika. Mislim da to već odgovara na vaše pitanje. A našlo bi se još nekoliko posve konkretnih primjera.

Koji su preduslovi najviše pogodovali da ta saradnja počne?

- U Sloveniji kažemo da prilika stvori lopova. Prilika se, međutim, pojavljuje onda kada društveni podsustavi kontrole i kažnjavanja ne funkcioniraju onako kako bi trebali, a javnost je ili zavedena ili okupirana beznačajnim ometanjima. Drugi važan faktor je veličina i zatvorenost države ili određenog područja unutar nje; u okolnostima kada svi znaju sve i međusobno su povezani bilo rodbinski ili poslovno ili društveno, brzo se uspostavljaju mreže interesa koje parazitiraju društvo.

Saradnja političara sa ljudima koji su bliski kriminalu bila je poznata i u društvima najstarijih država. Šta to zapravo znači gledano iz perspektive današnjeg doba?

- Znači da je evolucija ljudske zajednice daleko od cjelovitog procesa i da prečesto precjenjujemo sposobnosti modernog društva i demokratije kao njegovog institucionalnog oblika. U stvari, i danas se suočavamo s uglavnom istim izazovima kao i drevne zajednice Grčke i Rima. Što je logično, jer se borba između dobra i zla nikad ne završava i bilo bi nadmoćno shvatiti sebe i svoje vrijeme kao konačni rasplet u toj borbi. To, naravno, ne znači da treba odustati - naprotiv, treba istrajati, treba se boriti, čak i ako nema nade za konačnu pobjedu. Ili bolje zbog toga. Trebamo odabrati svoj princip i aktivno ga provoditi, jer je to u suštini jedini način na koji smo istinski živi.

Vijesti.me

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU