fbpx

plati umjetnika 630

 FOTO: Dosta je rezova

Uvođenje naknada za izlaganje, koje je kao dio kampanje Pay the Artist Now! podržao Klaster za likovno područje, nužan je korak prema poboljšanju položaja vizualnih umjetnika.

Piše: Lujo Parežanin - kulturpunkt.hr
Dok se ekonomija filmskog i posebno glazbenog polja u velikoj mjeri oslanja na autorska prava, vizualne su umjetnosti milošću krojača kulturne politike uglavnom prepuštene najstarijem i apsolutno najnesigurnijem "modelu" preživljavanja – prodaji umjetničkih radova. I dok bi se iz vizure medijskog spektakla aukcija i kolekcionarskog sustava možda moglo pomisliti kako vizualnim umjetnicama i umjetnicima – čak ni onima koji gaze izvan klasičnih likovnih oblika – nije loše, realnost je goleme većine njih iznimno teška, vjerojatno među najtežima u kulturnom i umjetničkom sustavu.

Da tomu nije tako samo na "ovim prostorima" na kojima govora o tržištu umjetnina ne može biti, nego i u širem euroameričkom kontekstu neovisno o stupnju sraslosti pojedinih umjetničkih polja s tržištem, pokazuje i inicijativa Međunarodnog udruženja vizualnih umjetnika (IAA) Pay the Artist Now!, pokrenuta 15. travnja ove godine, na Svjetski dan umjetnosti, koja zagovara uvođenje naknade za izlaganje kao cehovskog standarda. Naknada je to koja se dijelom vodi modelom autorskih prava i podrazumijeva obavezu muzejskih, galerijskih i drugih izlagačkih prostora da umjetnice i umjetnike plaćaju za svako izlaganje njihovih radova i sudjelovanje u izložbi. Logika je vrlo jednostavna – ako će za izložbu biti honorirani oni koji participiraju u njezinoj selekciji, organizaciji i provedbi, neprihvatljivo je da ne budu i oni koji su proizveli njezin sadržaj. Kako IAA pomalo mlako navodi u svojem priopćenju povodom pokretanja kampanje, postojeći sustav se zasniva na "slabašnoj nadi da će prepoznatost biti dovoljna da podigne tržišnu vrijednost umjetnika. No za mnoge umjetnike to neće biti slučaj."

Radi li se baš o "slabašnoj nadi"? Prije bi se moglo reći da se radi o najobičnijoj eksploataciji, dobro poznatoj glazbenicima kao sviranje za omraženi exposure – ili, kako se najčešće javlja u razgovorima s ovdašnjim poslovno dovitljivim ugostiteljima i organizatorima, za "promociju" i "reklamu". No čak ni u glazbenom polju, u kojem je sviranje za promociju toliko rašireno da je postalo temom internetskih memova, takvi aranžmani ipak nisu pravilo na način na koji jesu u svijetu vizualnih umjetnosti. Bilo bi to, primjerice, nalik tomu da se podrazumijeva da izvođači nastupaju besplatno na glazbenim festivalima zato što će im to potencijalno donijeti bolju prodaju albuma – moglo bi se reći gotovo nezamislivo, da na nekima od najvećih regionalnih festivala upravo na takav način ne tretiraju lokalne sastave.

Što se ovdašnjeg konteksta vizualnih umjetnosti tiče, u njemu je pitanje naknade za izlaganje postalo posebno aktualno zbog nesuvislog Nacrta prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti, koji kao uvjet za ostvarivanje prava na uplatu obveznih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje iz sredstava proračuna Republike Hrvatske propisuje minimalni financijski cenzus: od umjetnica i umjetnika će se prema aktualnoj verziji tražiti da mjesečno zarađuju u prosjeku 4 254 kune bruto u trogodišnjem razdoblju prije podnošenja prijave, što iz terenske perspektive djeluje potpuno nadrealno, budući da je u nizu umjetničkih područja upravo sistemski onemogućeno.

Vjerojatno dijelom i s time na umu, kampanji Pay the Artist Now! se prije par dana pridružio i Klaster za likovno područje, koji čine Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti, Hrvatsko dizajnersko društvo, Udruženje hrvatskih arhitekata, Hrvatska udruga likovnih umjetnika Split, HDLU Istra, HDLU Rijeka, HDLU Dubrovnik i Hrvatska sekcija Međunarodnog udruženja likovnih kritičara. Riječ je o skupini strukovnih organizacija koja predstavlja područje vizualnih umjetnosti u procesu konzultacija oko novog Zakona. U svojoj Preporuci muzejima i galerijama u Republici Hrvatskoj, objavljenoj 28. lipnja, Klaster ističe da se pitanje naknade za izlaganje treba razumjeti "u okviru gotovo nepostojećeg tržišta umjetnina, nedovoljnog i neadekvatnog javnog sufinanciranja produkcije umjetničkog rada, otkupa za muzeje i zbirke, stipendija i sl."

Na pitanje tržišta umjetnina ne bi trebalo trošiti previše riječi – niti je ono tema u našem kontekstu niti bi se njime pretjerano trebala baviti solidarna i suvisla kulturna politika. Kao što smo već pisali u više navrata, smisao takve kulturne politike može biti samo u tome da umjetnički rad tretira kao vrijednost od društvene važnosti te da ga, u skladu s time, podupire primjerenom količinom javnih sredstava. Cehovskim bi sindikalističkim inicijativama poput Pay the Artist Now! pritom trebalo dati punu podršku i od institucija, jer iskustvo pokazuje da one uistinu mogu doprinijeti stvaranju uvjeta za primjereno vrednovan umjetnički rad. Kao poučan dokument različitih rješenja i problema u specifičnim nacionalnim sistemima mogu poslužiti materijali s IAA-inog simpozija Naknada za izlaganje u Europi, koji se održao u studenom 2018. godine u Bruxellesu te je poslužio kao osnova za formiranje zagovaračke platforme okupljene oko Pay the Artist Now!

Primjer dugotrajnog uspješnog organiziranja likovnih umjetnika dolazi iz Kanade, gdje je krajem 1968. osnovana strukovna organizacija CARFAC, i to upravo kao odgovor na pokušaj Nacionalne galerije Kanade da jednu izložbu organizira a da ne honorira sudjelovanje umjetnika u njoj. Kako je navela CARFAC-ova April Britski, Kanadsko umjetničko vijeće odredilo je 1974. godine obavezu isplaćivanja naknada za izlaganje za institucije koje se prijavljuju za javne potpore, a umjetnici su sami od 1975. počeli bojkotirati galerije koje takve naknade nisu isplaćivale, što je postepeno dovelo do njihovog širokog uvođenja.

U drugim je pak kontekstima pitanje naknada vezano za shvaćanje i primjenu modela autorskih prava. Marie-Anne Ferry-Fall iz Društva autora likovnih umjetnosti (ADAGP) tako pojašnjava da je u Francuskoj vlada konsenzus, poduprt sudskim odlukama, da izlaganje potpada pod kategoriju priopćavanja djela javnosti. Usprkos takvoj pravnoj definiranosti, Ferry-Fall ističe izrazitu neujednačenost prakse te ističe da se tantijemi za vizualne umjetnike i umjetnike ne prikupljaju sistematski.

Da postoje i primjeri inicijative odozdo, kada nadležni za politiku prepoznaju potrebu za rješavanjem ovog pitanja, pokazao je Teemu Mäki iz Udruženja umjetnika Finske. Tamošnje je Ministarstvo obrazovanja i kulture 2015. godine osnovalo komisiju koja je imala istražiti prakse ugovaranja i honoriranja vezanih za organizaciju izložbi u javno financiranim institucijama. Kako je isplata tantijema za izložena djela obavezno u Finskoj, sljedeći je korak osiguravanje naknada za neumjetnički rad vezan za organizaciju i pripremu izložbi i sudjelovanje u pratećem programu. Stoga je od 2017. Ministarstvo pokrenulo pilot projekt sufinanciranja takvih naknada za sve javno financirane muzeje. Od početnog udjela od 70%, država danas u navedenim troškovima participira s 80% sredstava.

Naznake dobre prakse možemo pronaći i u najbližem susjedstvu. Usprkos nizu problema koji postoje u financiranju umjetnosti i kulture u Sloveniji, svakako valja istaknuti da su, kako napominje Dušan Dovč iz SCCA-Ljubljana, u Otvorenom pozivu tamošnjeg Ministarstva kulture propisani minimalni honorari za umjetnice i umjetnike koji sudjeluju u projektima financiranima u njegovom okviru. A koliko su izborena prava kulturnih radnica i radnika krhka u političkom kontekstu jačanja konzervativnih pozicija i politika štednje dobro pokazuje austrijski slučaj, koji je predstavila Vasilena Gankovska iz IG Bildende Kunst. Tamo je, naime, obaveza plaćanja naknada za izlaganje uvedena 1997., da bi ju konzervativna koalicija na vlasti ukinula već 2000. godine.

Što se hrvatskog konteksta tiče, dakle, uz trenutnu kulturnopoduzetničko-desničarsku kombinaciju na vlasti, koja ionako ignorira apele devastirane nezavisne kulture, ovdašnji likovnjaci imaju svaki razlog za pesimizam što se uspjeha inicijativa poput Pay the Artist Now! tiče. Pomaci u pogledu naknada za izlaganje nužni su i nedvojbeno će dijelom olakšati prekarnu poziciju umjetnica i umjetnika. Za njezinu temeljnu promjenu, naravno, oni nisu dovoljni: takvo što će omogućiti samo potpuni zaokret kulturne politike, počevši s drastičnim povećanjem proračuna za kulturu općenito, kao i priljevom primjerenih sredstava u njezin nezavisni dio.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU