fbpx

erdogan foto dpa

Foto: DPA

Turska se i dalje odvaja od Zapada. Umjesto toga zemlja želi da bude vodeća regionalna sila – i da ima mjesto za stolom velikih sila.

Esej Samuela Huntingtona „The Clash of Civilizations?“, koji je 1993. objavljen u časopisu Foreign Affairs, u poslednjih 30 godina je stalno kontroverzno diskutovan. Šta god mislili o tezi da kulturalni identitet određuje međunarodnu politiku, u pogledu na Tursku Huntington ipak na određeni način ima pravo. On je predvidio da će zapadnjačko usmjerenje sekularne elite Turske tokom 20. stoljeća biti potisnuto od nacionalističkih i islamskih strujanja čime će se okončati rivalitet 20. stoljeća. I tu je bio potpuno u pravu.

Posljednjih godina odnosi Turske sa SAD i Evropom oblikovali su se, blago rečeno, turbulentno. Bivši predsjednik SAD Donald Trump i turski predsjednik Erdogan razvili su jednu vrstu intimnog muškog prijateljstva i bilateralne odnose takoreći personalizovali – ne teret skoro svih otvorenih političkih pitanja.

Turska međutim nema povjerenja u SAD jer oni podržavaju kurdske snage u Siriji i odbijaju da izruče sveštenika Fethullaha Gülena koji za Ankaru važi kao pokretač neuspjelog puča 2016. godine. Odnosi Turske sa Evropom također nisu bolje postavljeni. Jer šefovima evropskih država i vlada smeta sve veći iliberalizam Turske i njeno pokazivanje vojne sile u istočnom Sredozemlju.

U međuvremenu Ankara se okreče novim partnerima. Vlada je – protiv volje svojih NATO partnera – kupila rusei oružane sisteme i zajedno sa Moskovom pokrenula velike infrastrukturne projekte, među kojima su gasovodi i prvi atomski reaktor u Turskoj. Turska i Rusija su zajednički podijelili sfere uticaja u Libiji i Siriji. A u posljednje vrijeme Turska se udvara Kini time što je privukla u zemlju kineske investicije, kupuje vakcinu za Covid – 19 kineskog proizvođača Sinovec i odbija kritikovati ponašanje Pekinga protiv Ujgura.

Nakon skoro 20 godina Erdogana Turska nema više veliki interes da pripada transatlantskom klubu.

Ovo nije privremena promjena kursa. Puno više izgleda da je Turska u namjeri da temeljno promjeni svoju vanjskopolitičku orijentaciju. Nakon skoro 20 godina Erdogana Turska nema više veliki interes da pripada transatlantskom klubu ili da teži članstvu u Evropskoj uniji. Umjesto toga vlada želi zemlju opet pozicionirati kao regionalnog hegemona. Dok se Zapad još uvijek nostalgično podsjeća na istorijsku ulogu Ankare u transatlantskom savezu, tursko vođstvo ima duboko nepovjerenje prema NATO partnerima i govori o strategijskoj autonomiji. Nekadašnji uzor sekularne muslimanske republike i svijetli primjer transformativne snage slobodarskog poretka Turska danas dovodi u pitanje važenje zapadnjačkih pravila igre.

Turska čezne prije svega za tim da bude samostalna vodeća sila. Njenu novu vanjsku politiku ne treba razumjeti kao proklizavanje u pravcu Rusije ili Kine. Ona je puno više izraz napora da u oba lagera drži nogu u vratima i da rivalitet velikih sila koristi za sebe. Ova izmjena kursa pokrenuta je od Erdoganovog režima a omogućena je internacionalnim okruženjem koje je to Erdoganu dopustilo. Poništiti ovu izmjenu kursa ne može niti jedna nova vlada u Ankari niti ponovo ojačana zapadnjačka alijansa. U međuvremenu sigurnosnu kulturu zemlje određuje mreža političara, birokrata, novinara i naučnika koji su otvoreno skeptični prema približavanja Zapadu. Neovisna turska vanjska politika postojaće i u budućnosti.

Proteklih godina ostvario se raskid sa status quo poslijeratnog perioda. Međutim, pogled u istoriju pokazuje da za balansiranje Turske postoje istorijski uzori. Kako Osmansko carstvo u kasnom 19. stoljeću tako i Turska Republika u svojim prvim decenijama pokušale su državu zatvoriti protiv inostranih uticaja i moćnije nacije izigrati jednu protiv druge. Da bi spriječili propast svoga carstva osmanski vladari ulazili su stalno u promjenjive alijanse i priključivale se privremeno Austro – Ugarskoj, Rusiji i Velikoj Britaniji, prije nego što su napravili grešku i u Prvom svjetskom ratu povezali se sa Njemačkom.

U 1920-im i 1930-im mlada Turska Republika bila je politički i vojno podržavana od boljševičke vlade u Moskvi. U Drugom svjetskom ratu Turska je ostala neutralna a vodeći predstavnici zemlje kretali su se između nacističke Njemačke i Velike Britanije da bi od obje dobijali vojnu pomoć, eksportne kredite i drugu finansijsku podršku. Isti cilj slijedi danas Erdogan: On želi paktirati sa svjetskim silama bez da se odluči za jednu stranu.

Neovisna turska vanjska politika postojaće i u budućnosti.

Za realizaciju ove strategije potrebna je određena istorijska obrada. Ubjeđenje da je Turska među svojim susjedima unikat i da joj je namjenjena vodeća regionalna uloga – koju sam ja na drugom mjestu uporedio sa idejom koja je došla u kasnom 19. stoljeću o njemačkom „posebnom putu“ – ima korijene o predstavi Turske kao nasljednika Osmanskog carstva. Sa osnivanjem države od strane Kemala Ataturka u 1920-im godinama etablirana sekularna tradicija zasnivala se na tome da su Osmanlije predstavljeni kao zaostali i neefikasni vladari koji ne mogu držati korak sa „modernom civilizacijom“. Erdoganova Turska govori sasvim drugačije.

Danas se osmanski vladari u političkim govorima i TV filmovima ne predstavljaju kao neobrazovani osvajači nego se hvale kao pioniri novog civilizacijskog poretka, koji su vladali pravedno i brinuli se o svojim podanicima više nego njihovi zapadnjački suvremenici. Da su nacionalistički ustanci upravi ovih podanika kasnije doprinijeli padu imperije novi diskurs u velikoj mjeri izostavlja. Revizionistički istoričari Turske predstavljaju osmansku eru kao zlatni period spokoja i pravde koji je poremećen samo prodorom „imperijalističkog“ Zapada.

Vladajuća Partija pravde i razvoja (AKP) poziva se sve češće na osmansko naslijeđe da bi opravdala svoju vanjsku politiku. Mediji bliski vladi slave jačanje turske vojne prisutnosti u nekadašnjim osmanskim područjima kao Irak, Libija, Sirija i Kavkaz kao ponovno buđenje uspavanog diva. Erdogan se opet slavi kao „vođa stoljeća“ – kao moderna verzija od njega veoma cijenjenog sultana Abdulhamida II., koji se u kasnom 19. stoljeću suprotstavio pozivima za reformu ustava, odupro se Zapadu i spriječio propast carstva. Sa ovim poređenjem turski mediji aplaudiraju Erdoganu za to što se protiv velikih sila bori svim sredstvima. Oni slave njegove pregovore sa Trumpom, njemačkom kancelarkom Angelom Merkel i ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i njegovo samouvjereno držanje na Bliskom istoku i istočnom Sredozemlju.

Vojna snaga Ankare i povlačenje Vašingtona sa Bliskog istoka omogućili su Turskoj da preduzme prodore u regionalne oblasti konflikata. Rastuća industrija naoružanja zemlje isporučuje oružje turskim trupama u Iraku, Libiji i Siriji. Naoružani dronovi iz turske proizvodnje doprinijeli su da Azerbejdžan prošle jeseni u borbama u Nagornom Karabahu ostvari odlučujuću pobjedu protiv Armenije. Sve jača autarhija vojno industrijskog kompleksa Turske daje turskom vođstvu samopouzdanje da najavi svoje težnje za moći u regionu a Trumpova nezainteresovanost za Bliski istok i njegova želja za neproblematičnim osobnim odnosima sa Erdoganom otvara mu mogućnost za to.

Turska je proširila svoje pomorske operacije u istočnom Sredozemlju i uspostavila baze u Kataru i Somaliji bez bojazni za otpor od strane SAD.

Turska je proširila svoje pomorske operacije u istočnom Sredozemlju i uspostavila baze u Kataru i Somaliji bez bojazni za otpor od strane SAD. Puno više je to bila Rusija pred kojom je Erdogan morao biti oprezan. Turski predsjednik je uspostavio bliske odnose sa Putinom i svaku operaciju u inostranstvu provodio je zajedno sa Moskvom i sa Putinovom saglasnošću. Međutim i ova saradnja ima svoje granice. Tako je Rusija uz veliku ozlojeđenost Ankare ograničila turske zone uticaja u Libiji, Siriji i na Kavkazu.

Erdoganova stvarna vještina sastoji se u tome da iskoristi slaba mjesta u međunarodnom sistemu i nađe mogućnosti da Rusiju i SAD izigra jedne protiv drugih. Na primjer u Siriji vojna intervencija Turske bila je prijetnja za kurdske snage koje su podržavale SAD ali Vašington je to znao iskoristiti i kao sredstvo pritiska protiv intervencija Rusije. U Libiji je Erdogan prepoznao otvorenu brešu i odmah je djelovao: 2019. nastupio je vođa libijske milicije general Khalifa Haftar sa armijom podržanom od Rusije i Ujedinjenih Arapskih Emirata protiv libijske vlade.

Vlada se u očajanju obraćala jednom pa drugom zapadnom glavnom gradu i molila za pomoć. Većina zapadnih država nisu bile voljne ili nisu imali hrabrosti da intervenišu. Drugačije je postupila Turska: Njene oružane snage pomogle su vladi sa minimalnim vojnim naporom da suzbije Haftarovu ofanzivu. Time što Turska interveniše u takvim konfliktima ona pojačava svoju poziciju u vremenu rivaliteta velikih sila. Ankara želi, kako turski komentatori rado formulišu, „da osigura sebi mjesto za stolom“.

Erdogan je do sada vješto uspio da demonstrira svoju vanjskopolitičku želju za moći. Iznenađujuće je da mu je to uspjelo iz jedne unutrašnjopolitički slabe pozicije. Turska se nalazi u teškoj gospodarskoj krizi sa dvocifrenom stopom inflacije, velikim gubitkom vrijednosti Lire i visokom nezaposlenošću, što dovodi do bjegstva kapitala i osiromašivanja turskog prosječnog građanina. Po prvi put nakon decenija ekonomisti se pribojavaju krize bilansa plaćanja. Ove turbulencije nagrizaju Erdoganovu bazu moći – u aprilu u jednoj anketi manje od 30 posto upitanih je reklo da bi svoj glas dalo AKP. To je znatno manje od 49 posto koliko je još 2015. glasalo za partiju.

Po prvi put nakon decenija ekonomisti se pribojavaju krize bilansa plaćanja.

Moguće je da Erdogana neće spasiti ni njegov vanjskopoltički bilans. Isto kao i pripadnici mnogih drugih nacija Turci vjeruju da njihovoj zemlji pripada posebna uloga. Prema anketama ideja da Turska ne svjetskoj bini opet vrati staru veličinu ima u stanovništvu veliku omiljenost i većina birača dijele Erdoganovo nepovjerenje prema Zapadu a posebno prema SAD. Većini – sa izuzetkom najtvrđih nacionalista – to međutim nije dovoljno. Većina birača je pragmatična: Oni ne žele da se Turska otuđi od svojih zapadnih saveznika jer to ugrožava njihovo ekonomsko blagostanje i kvalitet života. Podrška za članstvo u EU još uvijek leži oko 60 posto i to ne zato što se turski građani osjećaju kao Evropljani nego zato što je mnogima jasno da integracija u EU znači jače gospodarstvo i bolje vođenje vlade.

Dok se vlada hvali time da je napravila vojnu bazu u Libiji i bombardovala ciljeve Radničke partije Kurdistana u Iraku, preduzeća u Turskoj idu u stečaj, zatvraju se tvornice i smanjuju se mirovine. I Turska do sad nije uspjela da nabavi dovoljno vakcina za Covid – 19 od proizvođača iz inostranstva, samo oko deset posto stanovništva je vakcinisano.

Ukratko: Za većinu građana još nije vidljivo da Erdoganova ambiciozna međunarodna agenda pomaže Turskoj u povratku staroj veličini. Uprkos neumornom nacionalizmu medija prijateljskih vladi stanovništvo sve više ima osjećaj da Erdogan u vanjskoj politici suviše žuri. Izgleda da je Turska izgubila kompas i naljutila previše prijatelja – možda ona sad pravi iste strategijske greške zbog kojih su Osmani izgubili svoju imperiju.

Za većinu građana još nije vidljivo da Erdoganova ambiciozna međunarodna agenda pomaže Turskoj u povrtaku staroj veličini.

Zapadni posmatrači većinom polaze od toga da će Erdogan ostati na vlasti nedogledno vrijeme i da u Turskoj nisu moguće demokratske promjene. Većina Turaka su drugačijeg mišljenja. Ograničavanje slobodnog izražavanja mišljenja, zatvaranje mnogih kurdskih političara i druge državne represalije otežavaju političku konkurenciju ali ne garantuju Erdoganu i AKP pobjedu na slijedećim izborima koji se trebaju održati 2023. godine.

Erdoganov izazivač na tim izborima će sigurno obećati da će voditi manje ofanzivnu vanjsku politiku i da će održavati stabilnije odnose sa svjetskim silama. Vlada poslije Erdogana mogla bi preduzeti i konkretne korake da bi se distancirala od svoga prethodnika. Ona bi se opet mogla odlučnije priznati ka NATO, normalizovati odnose sa regionalnim suparnicima kao što su Egipat i Ujedinjeni arapski emirati ili ponovo oživjeti pristupne pregovore Turske sa EU – čak iako ovi napori mogu biti uzaludni.

Kao stari pragmatičar mogao bi Erdogan sam pokušati da se opet okrene Zapadu ako namjeru američkog predsjednika Joe Bidena, da oživi vodeću ulogu SAD u svjetskom poretku, smatra dovoljno obećavajućom, da bi se toj ideji pridružio. Ukoliko se moć SAD bude smanjivala Turska će to koristiti kao šansu da se pojačano etablira kao akter u svjetskoj politici. A teško je zamislivo da bi neki vodeći AKP ili i opozicioni političar suprotstavio nacionalističkim strujama i zauzeo neograničeno prozapadno držanje.

Dugoročno će neovisna vanjska politika Turske, sa ili bez sadašnjeg predsjednika, i dalje postojati. Ankara će vjerovatno i dalje imati zahtjeve za vladavinom u istočnom Sredozemlju, ulagaće svoje resurse u industriju naoružanja i širiće svoj uticaj na regionalne interese. Više nije tako atraktivno kao prije uključivati se kao lojalan član u transatlantsku zajednicu i za Ankaru sigurno manje izazovno nego zamisao da svoje moćničke ambicije slijedi prema vlastitim predstavama. Turska se vidi u ulozi nasljednika jedne imperije i slijediće i dalje svoj vlastiti put – svoj posebni put.

Asli Aydıntasbas je Senior Policy Fellow u programu „Protiv Evrope“ European Council on Foreign Relations. Težište njegovih tema su turska vanjska politika i vanjski uticaji turske unutrašnje politike. Osim toga ona redovno piše kao kolumnistkinja za Washington Post.

Piše: Asli Aydintasbas  –  ipg-journal.de

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović, Tačno.net

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU