fbpx

margareth thatcher 3

Margaret Thatcher. Foto: AP/Insider

Mnogi aktivisti vjeruju da rata ne bi bilo kada bi žene imale političku moć. Da li je to istina?

Tokom prvih mjeseci Prvog svjetskog rata, dok je zapaljivi džingoizam buktao Britanijom, pjesnikinja Dorothea Hollins iz Ženske radničke lige predstavila je ideju “Ženske mirovne ekspedicije”. Predložila je da 1000 nenaoružanih žena pređe Evropu i odu “u žižu oružanog sukoba” i da stanu između zaraćenih vojski u rovovima. Njena ideja se nije ostvarila, ali nije se ni izgubila iz vida. Od zaborava ju je štitilo stoljeće aktivizma koji je bio zasnovan na majčinskoj ljubavi, ili kako je to opisala njena kolegica Helena Swanwick, na zajedničkom strahu da u ratu “žene umiru i gledaju svoju djecu kako umiru, ali tu nema slave; ništa osim užasa i srama neizrecivog.

Swanwick je pomogla da se osnuje Međunarodna ženska liga za mir i slobodu, organizacija koja nastoji da otkloni uzroke rata. Nadala se “svijetu, u dalekoj budućnosti, koji neće imati niti jednog vojnika”. Mnogi aktivisti vjeruju da rata ne bi bilo kada bi žene imale političku moć. Međutim, da li je to istina? Da li bi veći broj žena koje zauzimaju vodeće pozicije ili povećani udio žena u parlamentima utjecao na broj nasilnih sukoba? U kojem smislu žene majke ratuju?

Ako ovo pitanje postavite naglas, neće proći ni minuta prije nego što neko odgovori “Margaret Thatcher”, britanska premijerka koja je na Falklandima vodila izuzetno popularan rat koji je doveo do njene ubjedive pobjede na izborima 1983. godine. Thatcher nije jedina žena koja se proslavila ratovanjem. Sjetite se Boudicce, kraljice Iceni plemena u istočnoj Engleskoj, koja je vodila narodni ustanak protiv rimskih osvajača; ili Lakshmi Bai, kraljice Džansija, koja je vodila indijsku pobunu protiv Britanaca 1857-58. godine; ili čak Emmeline Pankhurst, koja je predvodila britanske sufražetkinje u borbi koju su činili štrajkovi glađu, paljenja i razbijanja izloga i prozora, a zatim je 1914. godine postala pobornica britanskog ulaska u Veliki rat.

Ali ovi primjeri su samo anegdote, jer historijski gledano žene su rijetko zauzimale vodeće pozicije. Između 1950. i 2004. godine, prema podacima koje je prikupila Katherine W. Phillips, profesorica etike i vodstva na Columbia Business School, samo 48 državnih lidera u 188 zemalja – manje od 4 posto svih čelnika – bile su žene, uključujući 18 predsjednica i 30 premijerki. Dvije zemlje, Ekvador i Madagaskar, imale su ženu na predsjedničkoj poziciji, od kojih je svaka služila samo dva dana prije nego što ih je zamijenio muškarac.

S obzirom na tako mali uzorak, ima li uopće smisla zaključiti da bi žene, ukoliko bi došle na poziciju moći, bile manje sklone ratovanju od muškaraca? Medicinska antropologinja Catherine Panter-Brick, koja vodi program koji izučava konflikte, otpornost i zdravlje na MacMillan Centru za međunarodne studije Univerziteta Yale, smatra da nema. “Takav zaključak je utemeljen na rodnim stereotipima i ne uzima u obzir kompleksnost liderstva”, rekla mi je. Možda je aludirala na Stephena Pinkera. U knjizi “Bolji anđeli naše prirode” (2011) u kojoj izučava nasilje kroz historiju, Pinker je napisao:

Žene su bile i uvijek će bit mirovna sila”. Ta pretpostavka i nije utemeljena na stvarnosti, kaže Mary Caprioli, profesorica političkih nauka na Univerzitetu Minnesota Duluth. Zajedno sa Markom A. Boyerom sa Univerziteta Connecticut, izbrojala je 10 vojnih kriza u 20. vijeku u koje su bile umiješane četiri liderice (od kojih je sedam uključivalo Goldu Meir, izraelsku premijerku od 1969. do 1974. godine). Za procjenu kako će se žene ponašati tokom kriza, kažu, treba nam veći uzorak – “koji nam historija u ovom trenutku ne može pružiti”.

Oeindrila Dube, profesorica globalnih konflikata na Univerzitetu u Chicagu i S. P. Harish sa Univerziteta New York – proučavali su četiri vijeka vladavine evropskih kraljeva i kraljica. U još neobjavljenoj studiji, ispitali su vladavinu 193 monarha u 18 evropskih država ili političkih entiteta između 1480. i 1913. godine. Iako su samo 18 posto monarha bile kraljice, što je njihovu analizu učinilo manje statistički pouzdanom, otkrili su da su zemlje kojima su vladale kraljice u 27 posto više slučajeva učestvovale u međudržavnim sukobima. Neudate kraljice više su uzvraćale ratovima u situacijama kada je napadnuta njihova država, možda zato da se ne bi činile slabim.

Strah od toga da djeluju slabo utječe i na savremene liderice, zaključuje Caprioli, što ih možda navodi da žustrije odgovaraju na pitanja koja se tiču sigurnosti i odbrane. Primjećuje da će žene koje oponašaju muškarce, poput Thatcher, Meir i indijske premijerke Indire Gandhi (1980-1984) – za koje se tvrdilo da su "biformirani ljudi", ni muškarac ni žena – prije uspjeti kao političke vođe. One se također moraju boriti sa negativnim stereotipima muških protivnika: na primjer, Yahya Khan, bivši predsjednik Pakistana (1969-1971), rekao je da bi manje nasilno odgovorio prema Indiri Gandhi tokom rata sa Pakistanom 1971. godine, da je na čelu Indije bio muškarac. “Ne mogu prihvatiti da ta žena [Gandhi] misli da može praviti sprdnju od mene“, rekao je.

Dube i Harish su otkrili da će žene prije napadati ako dijele vlast sa bračnim partnerom, kao što je slučaj sa Izabelom I i Ferdinandom V, koji su vladali Kraljevstvima Leona i Kastilje između 1474. i 1504. godine. Značajan izuzetak je primjer Katarine Velike, koja je postala carica Rusije 1762. godine nakon što je ubijen njen suprug Petar III. Njeni vojni pohodi proširili su granice Rusije za 520.000 kvadratnih kilometara, zauzimajući Krim i veći dio Poljske.

Da bi žene došle do vodećih pozicija, često moraju prvo započeti političkim angažmanom: kandidiranjem za parlamente, vođenjem kampanja, pozivanjem drugih žena da se kandiduju. U 2017. godini svjetski prosjek žena u parlamentu je iznosio samo 23,3 posto, što predstavlja porast od 6,5 posto u odnosu na prethodnu deceniju. Taj skok je značajan: podaci koje je prikupila Caprioli pokazuju da, kako se broj žena u parlamentu povećava za 5 posto, pet puta je manje vjerovatno da će se država odlučiti za nasilne sukobe ukoliko se suoči sa međunarodnom krizom (možda zato što je izglednije da će žene koristiti “kolektivni ili sporazumni pristup” pri rješavanju sukoba).

Ukoliko se žene pozovu za pregovarački stol, statistika nam govori da su veće šanse da će se postići trajniji mir nakon konflikta. Iako je broj žena koje su imale uloge u okviru mirovnih pregovora mali (studija Ujedinjenih nacija utvrdila je da su samo 2,4 posto posrednica i 9 posto pregovaračica bile žene, i samo 4 posto potpisnica u okviru 31 mirovnog sporazuma), njihov veći angažman u budućnosti sa sobom bi mogao nositi značajne promjene. Takav mir će vjerovatno biti i trajniji: analiza američke neprofitne organizacije Inkluzivne sigurnosti je, analizirajući 182 potpisana mirovna sporazuma između 1989. i 2011. godine, zaključila da su šanse da će mir trajati najmanje 35 godina za 15 posto veće ukoliko su žene angažovane kao pregovaračice, posrednice ili potpisnice.

Žene su uspješne u ovim ulogama zbog osobina koje se tradicionalno doživljavaju kao ženske i majčinske. U Sjevernoj Irskoj, Somaliji i Južnoj Africi, sudionice mirovnih procesa su stekle reputaciju da podstiču dijalog i uključuju sve strane. Često ih se smatra poštenijim, pouzdanijim i pristupačnijim jer djeluju izvan formalnih struktura moći. Ipak, uprkos percepciji da su blaže i da se više prilagođavaju, njihovi su postupci često posve suprotni tome. 2003. godine liberijska mirovna aktivistkinja Leymah Gbowee predvodila je udruženi pokret od nekoliko hiljada muslimanki i kršćanki u protestima, molitvi i postu koji su pomogli da se okonča brutalni 14-godišnji građanski rat u zemlji. Prozvana “ratnicom za mir”, Gbowee je dobila Nobelovu nagradu za mir 2011. godinu.

Pojmovi kao što su borac, oružje i revolucija često se koriste za grupe koje pozivaju na mir, među kojima su žene i dalje “nesrazmjerno više zastupljene”, prema UN-u. U Izraelu organizacija Žene stvaraju mir organizuje proteste kako bi stavili pritisak na vladu da radi na održivom mirovnom sporazumu. U Argentini su Majke sa Plaze de Mayo “revolucionirale” majčinstvo protestujući zbog nestanka njihove djece tokom argentinskog “prljavog rata” od 1977. do 1983. godine, preobrazivši majčinstvo iz pasivne uloge u ulogu javne snage.

Korištenje tradicionalnih pojmova ženstvenosti kao oružja također je bila značajna komponenta protesta ženskog mirovnog kampa u Greenham Commonu koji su se dvije decenije održavali u Velikoj Britaniji. Počevši od 1981. godine u znak protesta protiv dolaska 96 krstarećih projektila Tomahawk u američku zračnu bazu u Berkshireu, žene su okružile i rezale ograde zračne baze, popele su se preko barijere odjevene u medvjediće i za žice okačile dječju odjeću, bočice, cucle, pelene i porodične fotografije. Njihova bitka nije bila ništa manja od one koju je Thatcher vodila na Falklandima, no ona je ipak te žene okarakterisala kao "ekscentrične".

Čini se da se žene, bez obzira bore li se za mir ili za rat, uvijek moraju boriti i protiv pretpostavke da su pasivne, slabe ili emotivne. Historija nam pokazuje da to nije istina i da bi, kao što je slučaj sa Isabellom I i Ferdinandom V, mogle biti neumoljivo okrutne: kraljevski par koji je 1492. godine vodio špansko osvajanje Islamskog kraljevstva Granade, protjerao je Jevreje i muslimane, a oni koji su ostali bili su mučeni dok se nisu preobratili na kršćanstvo ili su u nekim slučajevima bili i spaljeni.

Niti su uvijek tako miroljubive kao što nam historija govori: Aung San Suu Kyi, de facto čelnica Mijanmara i dobitnica Nobelove nagrade za mir 1991. godine “za svoju nenasilnu borbu za demokratiju i ljudska prava”, nije osudila vojsku te zemlje zbog etničkog čišćenja progonjenog naroda Rohingya, muslimanske manjine u mjanmarskoj sjevernoj državi Rakhine. Prema podacima Human Rights Watcha, od 25. augusta 2017. godine više od 400.000 Rohingya muslimana pobjeglo je preko granice u Bangladeš kako bi izbjegli zločine, torturu i silovanja od strane vojske.

Kao što Caprioli primjećuje: „Žene vođe zaista mogu biti nasilne kad se suočavaju sa nasilnim, agresivnim i opasnim međunarodnim situacijama.“ Ali mogu biti i agresivne u cilju mira. Da se zaključiti da je stereotip da su žene nužno miroljubive. Kao što je Swanwick napisala u knjizi ”Budućnosti ženskog pokreta” (1913): "Želim u potpunosti odbaciti pretpostavku ... u feminističkom govoru današnjice." To jest, "pretpostavku da su muškarci bili barbari koji su voljeli fizičku silu, i da su samo žene bile civilizirane i da su djelovale civilizirajući. Toga nema ni u literaturi niti u historiji.

Autorica: Josie Gausiucz, novinarka koji piše o nauci i okolišu za Nature, National Geographic, Hakai i Haaretz. Autorica je knjige “Buzz: The Intimate Bond Between Humans and Insects” (2004).

Izvor: Aeon

S engleskog prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU