fbpx

dinomcb 635x300 635x300 635x300

Politički život kod nas se hrani energijom primitivizma koji daje snagu svim oblicima vladavine. Laktaštvo upotpunjeno mafijaštvom, praktičnost bez moralnosti, servilnost i lojalnost prema lideru stranke – promovirala je političare bez znanja i bez srama. Ovo su njihova vremena!

Piše: Dino Mustafić

Nema poštenog čovjeka koji se nakon debakla za izbor gradonačelnika Sarajeva nije osjećao zgađen na sam pomen riječi “politika”. Jedna od važnih dimenzija fatalizma još s početka dvadeset i prvog stoljeća, koja je značajna u kontekstu razočarenja politikom, jest tendencija propitivanja sposobnosti ljudi da budu dovoljno pametni da shvate i promijene vlastite životne okolnosti. Politolozi smatraju da takvo pesimistično kulturalno shvaćanje odnosa između ljudi i stvaranja historije ima važne implikacije na način na koji se doživljava život politike. Po njima početak druge dekade našeg stoljeća jeste svršetak ere poslušnosti i pokoravanja u kojem se tradicionalni autoritet zamijenio puno snažnijim osjećajem pokoravanja sudbini. Objavljeno i nepotpisano pismo anesteziologa KCUS-a izašlo u medijima i potom demanti menadžmenta bolnice oko tehničke upotrebljivosti “malina respiratora” za život i smrt pacijenata jeste ključno pitanje da li smo prihvatili bh. politiku kao nepromjenjivu sudbinu kojoj smo se pokorili?!

Smrtonosni virus se koristi za međustranačka pozicioniranja, za difamiranje političkih protivnika, za Izborni zakon, za slamanje ljudske solidarnosti i humanizma – to je proces raspada subjektivnosti, gdje se građani doživljavaju objektima u procesu donošenja političkih odluka. Drugim riječima, vlast tretira sopstveni narod kao stoku. Danas to plaćamo ljudskim životima. To je posljedica jednog kriminalnog, neodgovornog i oholog odnosa najviših funkcionera spram svoje ustavne i zakonske nadležnosti. Svojim postupcima i nesposobnošću u korona krizi zaslužuju samo trajni prezir građana, jer im se smrt mnogih nedužnih ljudi radi njihovog nemara nikada neće moći oprostiti.

Sve snažniji osjećaj individualne nesigurnosti koji danas prevladava, oscilira između pasivnosti i povremenih izljeva straha što je pomoglo da političko djelovanje postane bojažljivo. Zbog toga je uglavnom ispražnjen politički prostor od čestitih i principijelnih ljudi koji su spremni da svojim imenom i djelom budu nositelji javnih funkcija. Oni koji su imali karijere, ugled, stručnost i mogućnost djelovanja izvan politike, povukli su se glavom bez obzira pred “profesionalnim političarima” kojima u biografiji stoje da su im prva radna mjesta stranačka imenovanja u izvršnoj vlasti. Budući da su takvi ispodprosječno obrazovani i nesposobni, kada se domognu pozicija imenuju mediokritete kako bi opstali i sačuvali vlast. Njihovi stranački kerberi su kreirali partokratski sistem koji potčinjava ljude politikom straha i ucjene, hrani se mizantropijom i cinizmom u vezi nastojanja ljudi da promijene i poboljšaju svoje životne okolnosti. Iz naše bh. perspektive svima je jasno da mi živimo u takvom sistemu u kojem je politika postala poziv, a partija preduzeće sa sve većim brojem uposlenih koji je moraju dovijeka zastupati i kada ona nema nikakvog smisla i kada ne čini ništa dobro društvu. Ako bi neko i povjerovao da ti “stranački vjernici” ne čine to iz koristoljublja, taj misterij ljubavi prema programskim načelima i partijskim statutima nije posve jednostavno objasniti. Posebice kada ljubav postane pretjerana, previše javna, skoro patološka, kao u slučaju kada Žene SDA pišu naručeno pismo i brane stranačku koleginicu na čelu menadžmenta KCUS-a jer je Partija važnija od života ljudi i istine koja mora biti objektivna i činjenična. Ili kada za očigledan politički primjer političke korupcije predsjednik te iste stranke cinično odgovori novinaru: “Ja, i?”

U normalnim zemljama, kada se premijer nađe na Sudu pod optužbom za višemilijunsku aferu, istog časa pada cijela vlada, posebno kada još padne u parlamentu izvještaj o radu takve vlade opterećene aferama i osobnom odgovornošću za odsustvo masovne imunizacije jer nisu “htjeli glumiti državu”. Ali mi, nažalost, nismo normalna zemlja. Ono što je svuda abnormalno, kod nas je postalo svakodnevno i uobičajeno.

Idealna država je moralna i pravedna zemlja, jedan od političkih postulata Platona, gdje svaka osoba radi ono za šta je najbolje kvalifikovana i za šta ima najviše talenta ili barem istinski pokušava da se što više približi ostvarenju ovog ideala.

BiH, u tom smislu, nikad nije bila ni blizu idealnoj državi jer smo pokoreni partijskom diktaturom, okovani partokratijom. To je sada postalo dio političkog mentaliteta građana i građanki pomirenih sa sudbinom koji “razumijevaju” ovu devijaciju vlasti?!

Dozvolili smo da se izgubi prirodno “biračko tijelo” koje se opredjeljuje po ideološkim programima i političkim rješenjima, nema više nikakve razlike između partija lijevog i desnog programskog sadržaja, ne postoje više načela i principi, sve je ustupljeno nekreativnom pragmatizmu i jeftinom populizmu.

Stoga ovakav sistem neće nikada ništa riješiti, samo će dugoročno još ojačati krizu u svim njenim razmjerima. Za takve partije vrijedi samo vlast, slijepa žudnja za vlašću i moći, majstori su u umijeću laganja, uzimaju oblik i boju svog vremena.

Zanimljiv je taj “opijum šutnje” većine unutar stranaka koji se natječu za naklonost vođe, za poslove i unapređenje, sa nikakvom sviješću o zajedničkoj sudbini sa društvom i građanima. Politički život kod nas se hrani energijom primitivizma koji daje snagu svim oblicima vladavine. Laktaštvo upotpunjeno mafijaštvom, praktičnost bez moralnosti, servilnost i lojalnost prema lideru stranke – promovirala je političare bez znanja i bez srama. Ovo su njihova vremena za koje Bloch kaže: “Staro neće da prođe, novo neće da dođe.”

tacno.net

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU