fbpx

8autokrate

Kako podrška režimu počinje opadati, populistički autokrata mora povećati represiju kako bi zadržao vlast. Što je represija veća, to više pati njegova priča o legitimizaciji, dodatno umanjujući njegovu podršku

Bila je ovo dobra decenija za diktaturu. Globalni utjecaj najmoćnijih autoritarnih zemalja u svijetu Kine i Rusije brzo je rastao. Po prvi put nakon kraja devetnaestog stoljeća, kumulativni BDP autokratija je jednak BDP-u zapadnih liberalnih demokratija ili veći od njega. Čak i ideološke autokrate su, čini se, u ofanzivi: na primjer, na samitu G-20 u junu predsjednik Vladimir Putin je odustao od svog uobičajnog pretvaranja da Rusija živi prema standardima liberalnih demokratija, izjavivši da je "moderni liberalizam zastario".

S druge strane, za demokratiju je ova decenija bila užasna. Prema Freedom Housu, svijet je sada u trinaestoj uzastopnoj godini globalne demokratske recesije. Demokratije su se urušile ili su potkopane u svakoj regiji, od Burundija do Mađarske, od Tajlanda do Venecuele. Najzabrinjavajuće je to što su se demokratske institucije pokazale kao iznenađujuće krhke u zemljama u kojima su se nekada činile stabilne i sigurne.

U 2014. godini u svom članku sam obrazložio da rastuća plima populističkih stranaka i kandidata može nanijeti ozbiljnu štetu demokratskim institucijama. U to vrijeme je moja tvrdnja uveliko osporavana. Naučni koncenzus je ustvrdio da demagozi nikada neće osvojiti vlast u davno uspostavljenim demokratijama Sjeverne Amerike i Zapadne Evrope. Pa čak i da uspiju, ograničile bi ih snažne institucije i aktivna civilna društva. Danas je taj stari koncenzus mrtav. Uspon Donalda Trumpa u Sjedinjenim Državama, Mattea Salvinija u Italiji i Jaira Bolsonara u Brazilu pokazao je da populisti zaista mogu osvojiti vlast u najbogatijim i davno uspostavljenim demokratijama u svijetu. Brza erozija demokratije u zemljama poput Mađarske i Venecuele pokazala je da populisti zaista mogu pretvoriti svoje zemlje u kompetitivne autoritarne režime ili u otvorene diktature. Kontroverzni argument koji sam iznio prije pet godina postao je opće znanje.

8autokrate 1

Mali veliki čovjek: pristalice venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura u Caracasu, maj 2019. godine. Izvor: Leo Correa / Redux

Sada postoji opasnost da ovaj novi koncenzus očvrsne u jednako pogrešnu ortodoksiju. Iako su se naučnici nadali da je samo pitanje vremena kada će se neke od najmoćnijih svjetskih autokratija prisiliti na demokratizaciju, sada su previše olako priznali da su ovi režimi trajno riješili pitanje održavanja svog legitimiteta. Dok su ranije vjerovali da je liberalna demokratija očigledna krajnja tačka političke evolucije čovječanstva, mnogi stručnjaci sada pretpostavljaju da će milijarde ljudi širom svijeta rado odustati od prava na individualnu slobodu i kolektivno samoopredjeljenje. Naivni optimizam ustupio je mjesto preuranjenom pesimizmu.

Nova ortodoksija je posebno u zabludi u vezi sa dugoročnom budućnošću vlada koje obećavaju vratiti vlast narodu, ali umjesto toga ruše demokratske institucije. Ove populističke diktature u zemljama poput Mađarske, Turske i Venecuele dijele dvije važne osobine: prvo, njihovi vladari su došli na vlast pobjedom na slobodnim i poštenim izborima sa anti-elitističkom i anti-pluralističkom porukom. Drugo, ti lideri su potom pobjedu iskoristili da koncentriraju vlast u svoje ruke, slabljenjem nezavisnosti ključnih institucija poput pravosuđa; onemogućavanjem opozicionim strankama da se organizuju; ili podrivanjem kritičkih medija. (Pod „populističkom diktaturom“ mislim i na otvorene diktature, u kojima opozicija više nema realne šanse da promijeni vlast izborima, i na kompetitivne autoritarne režime, u kojima izbori zadržavaju stvarni značaj iako je opozicija prisiljena da se bori za vlast pod nejednakim okolnostima.)

Prema novoj ortodoksiji, populistička prijetnja liberalnoj demokratiji je jednosmjerna ulica. Nakon što čelnici uspiju koncentrirati vlast u svoje ruke, za opoziciju je igra završena. Ako značajan broj zemalja podlegne populističkoj diktaturi tokom sljedećih godina, dugoročni izgledi za liberalnu demokratiju će biti, u skladu sa tim, vrlo sumorni.

Ali ovaj narativ previđa ključni faktor: legitimitet populističkih diktatora ovisi o njihovoj sposobnosti da održavaju privid da oni govore “u ime naroda". Što više moći ovi lideri koncentriraju u svojim rukama, to je manje vjerovatna ta pretenzija. Upravo to čini začarani krug legitimiteta populista: kada unutrašnja kriza ili vanjski šok pridonesu padu popularnosti populističkog režima, taj režim mora pribjeći još većem ugnjetavanju kako bi održao svoju moć. Što je ugnjetavanje režima veće, ispraznost tvrdnji da upravlja u ime naroda postaje očitija. Što veći broj stanovništva prepoznaje da je u opasnosti da izgubi svoju slobodu, protivljenje režimu može postati sve jače i jače.

Krajnji ishod ove borbe nipošto nije predodređen. Ako je protekla decenija bila izuzetno loša za demokratiju, sljedeća se može pokazati kao iznenađujuće teška za autokrate.

8autokrate 2

Brazilski predsjednik Jair Bolsonaro u Braziliji, juli 2019. godine. Izvor: Adriano Machado / Reuters

Erdoganova dilema

U Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi populistički lideri preuzeli su kontrolu nad najvišim nivoima moći u samo nekoliko posljednjih godina. Usporedbe radi, u Turskoj je Recep Tayyip Erdogan na vlasti gotovo dvije decenije. Stoga ova zemlja predstavlja idealnu studiju slučaja kako populistički diktatori mogu osvojiti vlast, ali i izazova sa kojima se suočavaju kada sve veće ugnjetavanje naruši njihovu legitimnost.

Erdogan je postao premijer 2003. godine kroz školski primjer populističke platforme. Tvrdio je da turski politički sistem nije zaista demokratski. Malobrojna elita je kontrolisala zemlju odbacujući volju naroda kad god bi se usudili pobuniti protiv povlastica elite. Samo se hrabri vođa koji zaista predstavlja obične Turke, može suprotstaviti toj eliti i vratiti vlast narodu.

Bio je u pravu. Turske sekularne elite upravljale su zemljom većim dijelom vijeka, suspendirajući demokratiju svaki put kad nije bilo po njihovom; između 1960. i 1997. zemlja je pretrpjela četiri državna udara. Ipak, iako je Erdoganova dijagnoza problema bila tačna, pokazalo se da je njegov obećani lijek gori od same bolesti. Umjesto da vlast prenese na ljude, on ju je preraspodijelio novoj eliti koju je sam stvorio. Tokom 16 godina na vlasti - prvo kao premijer, a nakon 2014. kao predsjednik - Erdogan je protjerivao protivnike iz vojske; imenovao plaćenike u sudove i izborne komisije; otpustio desetine hiljada

Čak i kada je Erdogan učvrstio vlast u svojim rukama, koristio se svojim pobjedama na izborima kako bi održao narativ koji je podstaknuo njegov uspon. Bio je slobodno izabrani lider Republike Turske; njegovi kritičari su bili izdajnici ili teroristi koji su ignorisali volju naroda. Iako su međunarodni posmatrači smatrali da su izbori u Turskoj puni propusta, a politolozi su počeli klasificirati zemlju kao kompetitivni autoritarni režim, ovaj narativ je pomogao Erdoganu da ojača podršku velikog dijela stanovništva. Sve dok pobjeđuje ima i ovce i novce: njegov sve jači stisak sistema izmijenio je izbore, olakšavajući mu da bude izabran voljom većine. Ovaj mandat mu je zauzvrat pomogao da legitimizira svoju vladavinu, omogućavajući mu da drži sistem u šaci.

Međutim, u skorije vrijeme Erdoganova priča o legitimizaciji - tvrdnje kojima on opravdava svoju vladavinu - počela se raspadati. Kao posljedica Erdoganovog lošeg upravljanja desio se pad turske ekonomije u recesiju 2018. godine. Na lokalnim izborima prošlog marta Erdoganova Stranka pravde i razvoja (AKP) je izgubila Ankaru, glavni grad Turske i Istanbul, najveći grad. Prvi put nakon što je preuzeo dužnost Erdogan se suočio s teškim izborom: ili se odreći nekih svojih moći prihvaćanjem poraza ili potkopati svoju priču o legitimaciji odbacivanjem rezultata izbora.

Erdogan je izabrao drugu opciju. Nekoliko sedmica nakon izbora za gradonačelnika u Istanbulu, turska izborna komisija je poništila svoje rezultate i naredila ponavljanje izbora sredinom juna. Ovo se pokazalo kao izuzetno loša procjena. Veliki broj ljudi iz Istanbula, koji su podržavali Erdogana i njegovu stranku, bio je toliko ogorčen njegovim otvorenim nipodaštavanjem volje naroda da su se okrenuli protiv njega. Kandidat AKP-a pretrpio je puno veći poraz na drugim izborima.

Nakon što je pokušao i nije uspio poništiti volju naroda, Erdoganova moć sada opada. Budući da je izgubio veliki dio svog legitimiteta, više se oslanja na opresivne mjere da bi zadržao vlast. Ali što više otvoreno tlači vlastiti narod, to će više patiti njegov legitimitet.

Posljedice te transformacije dopiru i dalje od Turske. Autoritarni populisti su pokazali zastrašujuću sposobnost da savladaju demokratske protivnike. Ipak, kao što to pokazuje primjer Erdogana, oni će se neizbježno suočiti i sa svojim ozbiljnim izazovima.

8autokrate 3

Portret Erdogana u Bursi, Turska, april 2019. Izvor: Goran Tomašević / Reuters

Autokratska budućnost?

Primamljivo je nagađati ishode borbe između autoritarnih populista i demokratskih institucija u egzistencijalnom smislu. Ako populisti uspiju steći stvarnu kontrolu nad ključnim institucijama, kao što su pravosuđe i izborne komisije, onda je demokratiji odzvonilo. Ali ovaj zaključak je preuranjen. Naposljetku, postoji bogata literatura u korist zaključka da su sve vrste diktatura u historiji bile izuzetno ranjive na demokratske izazove.

Na primjer, između Drugog svjetskog rata i raspada Sovjetskog Saveza diktature su imale dva posto šanse da se sruše u bilo kojoj godini. Prema istraživanju politologa Adama Przeworskog i Fernanda Limongija, tokom 1990-ih ti izgledi su se povećali na pet posto. Jasno je da koncentracija moći, koja karakterizira sve diktature, ne određuje nužno i trajnost te moći.

Umjesto da pretpostavljamo da porast populističkih diktatura znači kraj za demokratske težnje u zemljama poput Mađarske, Turske i Venecuele, potrebno je razumjeti okolnosti u kojima će ti režimi uspjeti ili propasti. Najnovija istraživanja autokratskih režima pokazuju da postoje dobri razlozi za vjerovanje da će se populističke diktature pokazati relativno stabilnim. Budući da je većina njih smještena u bogatim zemljama, mogu si priuštiti davanje velikodušnih nagrada pristalicama režima. Budući da vladaju jakim državama sa sposobnim birokratijama, njihovi lideri si mogu osigurati pravovremeno i vjerno izvršavanje naredbi. Budući da kontrolišu dobro razvijene sigurnosne službe, mogu nadzirati i spriječiti aktivnosti opozicije. I budući da su dio uspješnih vladajućih stranaka, mogu zaposliti pouzdane kadrove i nositi se sa krizama sukcesije.

Sa druge strane, mnoge zemlje koje ovi režimi kontrolišu imaju odlike koje su u prošlosti pogodovale demokratizaciji. Obično imaju visok stepen razvijenosti obrazovanja i ekonomije. Imaju opozicione pokrete sa dugom tradicijom i relativno razvijenim institucijama. Zemlje sa kojima graniče su demokratske nacije i oslanjaju se na demokratiju za svoj ekonomski prosperitet i vojnu sigurnost. I vjerovatno najvažnije, mnoge od tih zemalja imaju skoriju historiju demokratije, koja može ojačati zahtjeve naroda za ličnim slobodama i omogućiti stanovništvu šablon za demokratsku tranziciju kada se autokratski režim neminovno sruši.

Sve u svemu, strukturna obilježja na koje se politolozi obično fokusiraju kako bi procijenili moguću sudbinu autoritarnih režima se čine neodlučnima u vezi sa populističkim diktaturama. Zbog toga je još važnije obratiti pažnju na faktor koji se u literaturi često zanemaruje: izvore i održivost njihove legitimnosti.

 

Prekršena obećanja

U dvadesetom vijeku demokratski kolaps je obično bio u formi državnog udara. Kada bi sukobi između političkih frakcija stvorili očajni zastoj, karizmatični vojni oficir bi uspio uvjeriti svoje kolege da se izbore za vlast. Tenkovi bi se nagomilali pred parlamentom, a diktator u usponu bi preuzeo kormilo moći.

Očigledna antidemokratska priroda ovih državnih udara stvorila je ozbiljne probleme za legitimnost režima koje su podstaknuli. Svaki građanin koji je cijenio pravo na individualnu slobodu ili kolektivno samoopredjeljenje mogao je lako prepoznati opasnost koju su predstavljale ove autoritarne vlade. Podrška građana diktaturama temeljila se na njihovoj sposobnosti da pridonesu različita politička dobra. Nudili su zaštitu od drugih ekstremista. Obećali su da će izgraditi stabilan politički sistem koji će biti lišen haosa i neslaganja koje proizvodi demokratsko takmičenje. Povrh svega, obećali su manje korupcije i brži ekonomski rast.

U većini slučajeva ta obećanja su bila teška za ispuniti. Diktature su često i same stvarale politički haos: dvorske spletke, pokušaji državnih udara, masovni protesti. Mnogo puta se njihova ekonomska politika pokazala vrlo pogrešnom, što bi dovodilo do hiperinflacije ili perioda velike ekonomske depresije. Uz nekoliko izuzetaka, imali su iznenađujuće visok nivo korupcije. Ali uz sve ove poteškoće, njihove priče o legitimaciji su obično bile koherentne. Iako im to često nije uspijevalo, ove diktature su, u načelu, mogle isporučiti dobra koja su obećali svojim ljudima.

To se ne odnosi na populističke diktature. Kao što je to pokazao slučaj Erdogana, populisti dolaze na vlast tako što obećavaju da će ojačati demokratiju. To im olakšava izgradnju diktature u zemljama u kojima je većina stanovništva i dalje odana demokratskim vrijednostima. Umjesto da prihvate jasan kompromis između samoopredjeljenja i drugih dobara, poput stabilnosti ili ekonomskog rasta, pristalice populističkih stranaka obično vjeruju da mogu imati sve. Kao rezultat toga, populisti često imaju veliku popularnost tokom prvih godina na vlasti, kao Vladimir Putin u Rusiji, Viktor Orban u Mađarskoj i Narendra Modi u Indiji.

Međutim, kada učvrste svoj autoritet, populistički diktatori ne uspijevaju ispuniti svoje najvažnije obećanje. Iako su izabrani u nadi da će ljudima vratiti moć, oni zapravo onemogućuju narodu da ih smijeni. Ključno pitanje je šta će se desiti kada ta činjenica postane previše očigledna da bi je većina stanovništva mogla zanemariti.

 

Začarani krug

U nekom trenutku svog mandata populistički diktatori će se vjerojatno suočiti sa akutnom krizom. Čak će i popularnost poštenih i kompetentnih lidera vjerovatno opasti zbog događaja nad kojima nemaju kontrolu, kao što je globalna recesija, ako ostanu na vlasti dovoljno dugo. Također, postoje dobri razlozi za vjerovanje da se populističke diktature češće nego demokratije suočavaju sa krizama koje su sami stvorili. Oslanjajući se na opsežnu globalnu bazu podataka o populističkim vladama od 1990. godine, na primjer, politolog Jordan Kyle i ja smo pokazali da su demokratske zemlje kojima vladaju populisti korumpiranije od onih kojima ne vladaju populisti. Vremenom će širenje korupcije vjerojatno podstaknuti frustraciju zbog neispunjenih obećanja populista da će „isušiti močvaru“, odnosno iskorijeniti korupciju.

Slično tome, istraživanje politologa Roberta Foa pokazuje da je izbor populista na vlast često dovodio do ekonomskih kriza. Kada ljevičarski populisti dođu na vlast, njihova politika često dovodi do velikog pada na berzi i rapidnog odljeva kapitala. Desničarski populisti, sa druge strane, dožive porast cijena dionica i povjerenja ulagača tokom prvih godina na vlasti. Ali, uslijed njihovog nepredvidivog donošenja odluka, podrivanja vladavine zakona i marginaliziranja nezavisnih stručnjaka, ekonomska sreća njihovih zemalja se preokrene. Postoji velika mogućnost da zemlje u kojima desničarski populisti vladaju pet ili deset godina pretrpe pad berze, akutne financijske krize ili hiperinflaciju.

Kada se populistički režim suoči sa političkom krizom, velike kontradikcije u srcu njegove priče o legitimizaciji čine tu krizu izuzetno teškom za rješavanje. Na početku je politička represija populističkih režima skrivena od pogleda javnosti. Otimanje za moć poprimi oblik komplikovanih promjena pravila - poput snižavanja dobi za odlazak u penziju za suce ili izmjena mehanizama za odabir članova državne izborne komisije — čiji stvarni smisao građani teže uviđaju. Iako politički protivnici, ugledni novinari i nezavisni suci doživljavaju istinsko ugnjetavanje početkom mandata populista, većina građana, uključujući i većinu radnika u javnom sektoru, ostaje netaknuta. Budući da populisti nastave osvajati većinu glasova, mogu se osloniti na stvarnu popularnost kako bi odbacili bilo kakve sumnje u demokratsku prirodu svoje vladavine.

Ova ravnoteža će se vjerojatno poremetiti kada šok ili kriza umanje popularnost vođe. Da bi zadržao vlast, vođa mora povećati represiju: potisnuti nezavisne medije, otpustiti suce i državne službenike, promijeniti izborni sistem, diskvalificirati ili zatvorski kazniti opozicione kandidate, lažirati glasove, poništiti rezultate izbora i tako dalje. Ipak, sve ove opcije imaju istu manu: otvorenim prokazivanjem antidemokratskog karaktera režima javnosti još veći broj stanovništva će prepoznati stvarnu narav vlade.

Na ovaj način začarani krug populističke legitimnosti pokazuje svoju mračnu stranu. Kako podrška režimu počinje opadati, populistički autokrata mora povećati represiju kako bi zadržao vlast. Što je represija veća, to više pati njegova priča o legitimizaciji, dodatno umanjujući njegovu podršku.

Populističke diktature su iz tog razloga podložne tome da iznenadno izgube legitimitet. Zahvaljujući širokoj popularnosti mandata, na početku im njihova priča o legitimizaciji omogućava da preuzmu ili oslabe nezavisne institucije bez da tlače obične građane ili izgube legitimitet koji steknu regularnim izborima. Međutim, kako popularnost populističkog lidera opada zbog internih grešaka ili vanjskih šokova, začarani krug populističke legitimnosti počinje. Prilagođene tome da pomognu populističkim liderima u sticanju i učvršćivanju vlasti, njihove priče o legitimizaciji su neprilagođene da im pomognu da održe režim koji je sve više autokratski.

8autokrate 4

Protest protiv vlade u Budimpešti, mart 2019. godine; Izvor: Tamas Kaszas / Reuters

Kriza autoriteta populista?

Mnoge populističke diktature će, prije ili kasnije, doživjeti ozbiljnu krizu legitimiteta. Šta će se tada desiti?

U djelu “Vladalac”, Niccolò Machiavelli je upozorio da vladar "koji postane gospodar grada naviknutog na slobodu" nikad ne može mirno spavati. "Kad se pobuni, narod će se uvijek moći pozivati na duh slobode koji se nikada ne zaboravlja, uprkos vremenu i bilo kakvoj dobrobiti koju pruža novi vladar... Ako ne podstakne unutrašnje podjele ili ne razmjesti stanovnike, oni nikada neće zaboraviti svoje izgubljene slobode i svoje drevne institucije, i odmah će ih pokušati povratiti kad im se ukaže prilika."

Populistički diktatori bi trebali poslušati Machiavellijevo upozorenje. Uostalom, većina njihovih građana se još uvijek može prisjetiti kako je to živjeti u slobodi. Na primjer, u Venecueli je bila demokratija četiri decenije dok Hugo Chávez nije došao na vlast krajem 1990-ih. Ne bi bilo iznenađujuće da građani zemalja, koje su donedavno imale prava na individualnu slobodu i kolektivno samoopredjeljenje, konačno počnu čeznuti za uspostavljanjem tih temeljnih načela.

Iako se populistički diktatori moraju bojati naroda, postoji mnogo historijskih dokaza koji ukazuju na to da autokratski režimi mogu preživjeti dugo vremena nakon što su njihove izvorne priče o legitimizaciji izgubile moć. Uzmite za primjer komunističke diktature dvadesetog stoljeća u Istočnoj Evropi. Komunistički režimi Čehoslovačke i Istočne Njemačke su od svog osnivanja ovisili o stravičnoj količini ugnjetavanja — daleko više od onoga što su do sada pokušali populisti u Mađarskoj ili Poljskoj. Ali poput današnjih populista, ti režimi su tvrdili da centraliziraju vlast samo u svrhu izgradnje "prave" demokratije. To im je u prvim decenijama pomoglo da mobiliziraju veliki broja pristalica.

Na kraju će se iluzija da su nepravde režima dio mučnog puta ka radničkom raju pokazati nemogućom za održati. Na primjer, u Čehoslovačkoj su oprezni pokušaji liberalizacije podstaknuli invaziju od strane Sovjeta 1968. godine, nakon čega je uslijedio brutalni obračun sa disidentima. Gotovo preko noći, priča o legitimizaciji režima prešla je iz važnog temelja stabilnosti u isprazne riječi. Kako je češki disident Vaclav Havel napisao u svom utjecajnom eseju "Moć nemoćnih", "istina je naravno" da nakon 1968. godine "ideologija više nije (imala) veliki utjecaj na ljude." Ipak, iako su mnogi komunistički režimi naglo izgubili legitimnost krajem šezdesetih godina prošlog vijeka, uspjeli su zadržati vlast još dvije decenije zahvaljujući brutalnoj represiji.

Populističke diktature bi u zemljama poput Turske ili Venecuele uskoro mogle ući u sličnu fazu. Sada, kada se njihove priče o legitimizaciji u svijesti velikog dijela populacije doživljavaju kao očita besmislica, njihova stabilnost će se pretvoriti u stari sukob između centralne vlasti i popularnog nezadovoljstva.

Nedavno je niz pisaca naveo da će uspon digitalne tehnologije prevagnuti ovo natjecanje u korist popularnog nezadovoljstva. Kao što je bivši analitičar CIA-e Martin Gurri tvrdio u knjizi "Pobuna javnosti i kriza vlasti u novom milenijumu", internet više preferira mreže od hijerarhija, granice od centra i male skupine bijesnih aktivista od birokratskih činovnika. Te dinamike objašnjavaju kako su populisti mogli potisnuti umjerenije, već uspostavljene političke snage. To također nagovještava da će populisti teško moći ostati na vlasti kad se suoče sa bijesom digitalno osnažene javnosti.

Ovaj argument, međutim, ne uzima u obzir razlike u tome kako diktature i demokratije koriste moć. Dok diktature mogu koristiti sve resurse moderne države kako bi ugušile popularne ustanke, demokratije se moraju boriti sa protivnicima sa jednom rukom zavezanom iza leđa. Diktatori mogu zatvoriti lidere opozicije ili narediti vojnicima da pucaju na gomilu mirnih protestanata; demokratski lideri u najboljem slučaju mogu apelirati na razum i zajedničke vrijednosti.

Ova neravnoteža povećava mogućnost za mračnu budućnost u kojoj digitalna tehnologija omogućava ekstremističkim mrežama da savladaju umjerene hijerarhije. Kada bi došli na vlast, ekstremistički pokreti bi se vjerovatno uspjeli transformisati u istinski hijerarhijske vlade — i koristiti brutalnu silu da svoje protivnike drže na odstojanju. Tehnologija, u ovom slučaju, podstiče diseminaciju priče o legitimizaciji populista kada prvi put stupe na političku pozornicu, ali ona ne uspijeva nadjačati snagu njihovog oružja nakon što njihove priče o legitimizaciji izgube uporište.

Prerano je da zaključimo da će se populističke diktature, koje su se pojavile u mnogim dijelovima svijeta posljednjih godina, moći zauvijek zadržati na vlasti. Na kraju će oni koji podliježu ovim opresivnim režimima vjerovatno postati odlučniji u borbi za slobodu. No duga i brutalna historija autokratije ostavlja malo sumnje u to koliko će biti teško i opasno da uspiju. Tako najbolji način borbe protiv demagoga sa autoritarnim ambicijama i dalje ostaje ono što je oduvijek i bio: pobijediti ih u glasačkim kutijama prije nego što ikad zakorače u dvorane moći.

Autor: Yascha MounkForeign Affairs

Sa engleskog jezika prevela: Amina Hujdur

prometej.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU