fbpx

7gojko

Bijele trake su bile savršen dokaz da je povampireni Hitlerov duh ovladao Karadžićevim sljedbenicima, odlučnim da primijene nacističke rasne zakone i očiste “srpski Prijedor” od Bošnjaka i Hrvata

Nakon sedam ili osam godina ponovo sam pročitao knjigu Birte Weiss “Nasljednici rata”. Ako je, po mnogima, “Ljubi bližnjega svoga” američkog novinara Petera Maassa najbriljantnije napisano svjedočenje o zvjerskom ratu protiv Bosne i Hercegovine i njenog multietničkog društva, Birte Weiss sa isto toliko uvjerljivosti, mada ne sa Maassovim spisateljskim majstorstvom, opisuje tešku stvarnost nakon tog rata, gnjevnu, mučnu i bolnu dramu mira, u čijem su epicentru rizik povratka i nejasan pojam pomirenja. Birte Weiss (1941.) je danska novinarka, sa dugom političkom karijerom. Punih 25 godina bila je član Parlamenta, od toga osam kao ministarka. Bosna joj je bila u fokusu petnaest godina, prvo kao ministarki za unutrašnje poslove, kada je brinula o 20.000 naših izbjeglica, koje su u prvoj polovici devedesetih došle u Dansku. Nekoliko godina kasnije vratila se svojoj staroj profesiji. Obišla je više mjesta u Bosni, od Ključa, Prijedora i Travnika, do Srebrenice, Višegrada i Sarajeva, razgovarala sa mnogo ljudi i prikupila obimnu građu za “Nasljednike rata”. Na ponovno vraćanje njenoj knjizi podstakao me je prizor koji sam posljednjeg dana maja zatekao u sarajevskom Velikom parku – veća grupa građana stajala je u tišini zagledana u bijelo polje fotografija 3.176 ubijenih Prijedorčana, među kojima je 102 djece, koje su postavili aktivisti AntiDayton pokreta. Bio je to prizor iz velike, bolne drame mira o kojoj piše ova Dankinja.

Ostalo je zapisano da su 31. maja 1992. prijedorske vlasti, preko lokalnog radija, pozvale građane srpske nacionalnosti da se pridruže “svojoj vojsci i policiji u potrazi za ekstremistima”. U proglasu je, dalje, stajalo: “Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosiće teške posljedice”. Bio je to savršen dokaz da je povampireni Hitlerov duh ovladao Karadžićevim sljedbenicima, odlučnim da primijene nacističke rasne zakone, s tim što su žute trake iz vremena holokausta zamijenjene bijelim. Nije dovoljno jednom godišnje ukazivati na taj nacistički proglas prijedorskih hitlerovaca u četničkom izdanju, treba se vječno sjećati tog datuma, kada su se pred Bošnjacima i Hrvatima prijedorskog kraja otvorila vrata pakla i kada je ljudsko zlo bilo veće od najvećeg košmara. Sramna naredba označila je početak masovnih zločina nad nesrpskim stanovništvom – progona i strijeljanja nevinih civila, silovanja, premlaćivanja i odvođenja u logore Omarska, Trnopolje i Keraterm, u kojima su mnogi od njih ostavili svoje kosti. Hava Tatarević iz Zecova, sela nadomak Prijedora, imala je 56 godina kad su joj zlikovci ubili šest sinova i supruga! Ukopala ih je prije pet godina na šehidskom mezarju u Zecovima. Danas, u dubokoj starosti, sa prozora svoje kuće gleda na turbe mezarja.

Ako izuzmemo genocid u Srebrenici, Prijedor je sinonim za najveće i najbrutalnije zločine nad Bošnjacima. Planom etničkog čišćenja bilo je predviđeno da se kompletno nesrpsko stanovništvo deportuje što dalje od “srpskog Prijedora”, grada u kojem je prije rata živjelo 112.000 stanovnika, od kojih su Bošnjaci bili u tijesnoj većini nad Srbima. Prijedorski gospodar rata bio je čovjek po imenu Milan Kovačević, ljekar anesteziolog po struci. Njemu je Krizni štab povjerio provođenje pomenutog plana, on je bio prijedorski “Adolf Eichmann”. Morbidna ironija njegove sudbine bila je u tome da se u vrijeme Drugog svjetskog rata rodio u ustaškom logoru Jasenovac, da bi nekoliko decenija kasnije rukovodio sopstvenim lancem logora. Peter Maass opisuje susret s Kovačevićem: “Sjedio je na čelu stola u jednoj prljavoj sobi prljave zgrade u Prijedoru. Bila je nedjelja i htio je da ode u crkvu. ‘Jebeni svetac’, vikao je. Nas nekolicina novinara željeli smo vidjeti njegov gulag. On za to nije htio ni da čuje. Psovao je oficira koji nas je dopratio u Prijedor…”. Kako je Kovačević doživljavao svoj ajhmanovski posao, možemo vidjeti iz iskaza njegove supruge datog u Haagu. Svjedočeći na suđenju Milomiru Stakiću, koji je bio šef njenom mužu, ona je rekla: “Milan se vraćao kući uveče umoran i skrhan, nakon što bi cijeli dan slao naredbe za autobuse i kamione da prevoze mještane okolnih sela u logore ili da skupljaju leševe i zatrpavaju ih na skrovitim mjestima”. Jednom prilikom je za večerom rekao supruzi: “Ovo je ludnica! Mi smo lud narod! Riješiti se 60.000 ljudi nije nimalo jednostavan zadatak, bez obzira što ti ne pružaju nikakav otpor”. Kovačević nije doživio suđenje, umro je u pritvorskoj ćeliji Haškog tribunala prvog avgusta 1998. godine.

Ali, zašto poslije toliko godina i toliko presuda za ratne zločine priča o pomirenju zvuči isprazno? Jasminka je Bošnjakinja iz Rizvanovića kod Prijedora. U ratu je izgubila 22 člana svoje porodice, između ostalih, supruga, tri brata, trojicu daidža i njihovo petero djece. Iz izbjeglištva u Danskoj vratila se u svoje etnički očišćeno selo u kojem danas većinu čine Srbi. Birte Weiss je zabilježila njeno kazivanje: “Devedeset posto Srba među kojima sam živjela je učestvovalo u našem protjerivanju, a deset posto ih je upozoravalo i pomagalo skrivati Bošnjake. Ja dobivam snagu misleći na tih deset posto, a osvećujem se onim ostalima, ljubazno ih pozdravljajući kad ih sretnem na cesti i pitajući ih kako im je familija. Naš povratak je njihova kazna. Mi smo jači nego što su mislili. Etničko čišćenje je uništilo nešto u meni, tako da nemam povjerenja, taj osjećaj je nestao. Prijatelji nećemo biti više nikad. Ako se stvarno potrudimo, moći ćemo razumno živjeti jedni uz druge, ali više nećemo živjeti zajedno”.

Jasminka iz Rizvanovića igra otvorenih karata. Ona ne dozvoljava da joj njeni progonitelji danas prodaju rog za svijeću, praveći se kao da nije bilo ono što je bilo. Karte je otvorio i Milorad Vujović, koji je nedavno, prilikom otkrivanja spomenika Draži Mihailoviću u Bileći rekao kako je taj spomenik “odavno postojao u srcima srpskog naroda”. Koliko znam, “srpski narod” nije demantovao Vujovića. A teško da će ga i demantovati ako se zna da je Bileća u Drugom svjetskom ratu bila četničko gnijezdo. Tamo gdje su se četnici postrojavali tokom svog izgubljenog rata sa partizanima, tamo se danas postrojavaju njihovi sljedbenici.

Neka dakle svako otvori svoje karte, četnici svoje, a njihove žrtve svoje, kako bi sve iluzije o njihovom pomirenju bile spaljene.

oslobodjenje.ba 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU