fbpx

film argentina 1985 281

Foto: IMDb

U septembru ove godine izašao je najnoviji film argentinskog redatelja Santiaga Mitrea Argentina, 1985, koji govori o suđenju vojnim huntama za zločine koje su počinile tokom vladavine Argentinom. U ovom tekstu prikazujemo film i približavamo historijski kontekst događaja o kojemu film priča 

25. juna 1978. Argentina je osvojila Svjetsko nogometno prvenstvo. Domaćin je pobijedio Nizozemsku na stadionu Rivera – El Monumental. S druge strane, samo osamsto metara od stadiona nalazio se tajni zatočenički centar za mučenje i ubojstva – ESMA (zgrada bivše mornaričke škole argentinske vojske). I dok su se jedni na stadionu radovali pobjedi Argentine, samo osamsto metara dalje, drugi su bili privođeni, mučeni i ubijani tokom perioda koji je u Argentini poznat kao Proces nacionalne reorganizacije. Tijekom tog perioda, koji je trajao nešto više od sedam godina (1976 - 1984), fašizirana vojna hunta na čelu sa generalom Jorgeom Videlom pobila je više od 30 000 ljudi koje je smatrala političkim neprijateljima u okviru onoga što je sam Videla proglasio „ratom protiv subverzije“. Žrtve su uglavnom bili komunisti, anarhisti i peronisti. Makar ne samo oni: bilo tko na koga bi se posumnjalo da bi mogao pomagati „subverzivcima“ na bilo koji način bio bi zatočen, a potom mučen ili ubijen.

Period od 1973. do 1976. u Argentini poznat je kao period „trećeg peronizma“. Tijekom spomenutog razdoblja ova država promijenila je četvoro predsjednika: najprije je Héctor José Cámpora dobio izbore u martu 1973., da bi samo par mjeseci nakon što je izabran podnio ostavku i raspisao nove izbore. U periodu do novih izbora državom je predsjedavao Raúl Alberto Lastiri. Sa dolaskom peronista na vlast u državu se vratio i sam Juan Domingo Perón, pa mu je Cámpora pričuvao stolicu do novih izbora koje je Perón nadmoćno dobio u septembru sa 62% glasova. Ekonomske mjere koje je uveo Perón dovele su do povećanja životnog standarda Argentinaca. Inflacija je smanjena, realna vrijednost plaće je porasla, ključne banke i industrijski pogoni su nacionalizirani. Nakon što je ponovno počeo uspostavljati slične ekonomske i socijalne politike karakteristične za njegova prva dva mandata, Perón se odlučio posvetiti „problemu“ gerilaca. Zasmetali su mu u prvom redu „lijevi“ peronisti – montonerosi, te komunisti maoističko-gevarističke provenijencije: ERP (Narodna revolucionarna vojska), pa je u tu svrhu osnovao ekstremno desni odred smrti poznat kao Trostruko A (Argentinska antikomunistička alijansa – AAA), koji je poduzimao nasilne akcije protiv revolucionarne ljevice, čije je članove otimao i ubijao. U međuvremenu, usprkos početnim uspjesima, ekonomija je počela stagnirati, a društveni i politički problemi počeli su se zaoštravati.

Perón je umro 1. jula 1974., a naslijedila ga je njegova supruga Isabel. Kako Ed Williamson – u svojoj znamenitoj knjizi Povijest Latinske Amerike – piše, Isabel nije dugo trebalo da pokaže nesposobnost da upravlja (već) propalom ekonomijom, i to u kontekstu žestoke gerilske pobune. Društveni pakt između društvenih i političkih aktera je propao i sve je teže bilo uspostaviti nove stabilizacijske mjere kako bi se nadvladali brojni štrajkovi koje su sindikati organizirali protiv peronističke vlade, koju su mnogi od njih i sami birali. Dok su peronisti raspravljali šta napraviti: sazvati prijevremene izbore, čekati regularne ili poštovati legitimitet Isabel Perón, Oružane snage krenule su u akciju svrgavanja trenutne vlade. Podršku neofašističkom sektoru vojske predvođenom Jorgeom Videlom dali su predsjednik argentinske Radikalne građanske unije Ricardo Balbín (koji je kazao Videli da izvrši udar i to čim prije) i Sjedinjene Američke Države. Baš kao i u Čileu, udar je i ovdje podržao Henry Kissinger koji je pružio financijsku podršku diktaturi. Nadalje, diplomat SAD-a Robert Hill opisao je ovaj udar kao „najciviliziraniji u povijesti države“.

Kada su Oružane snage preuzele vlast 1976., započele su sa restauracijom tehnokratske diktature koja je već postojala u Argentini tokom vladavine Juana Carlosa Onganíje. Proces nacionalne reorganizacije u Argentini bio je katastrofalan, kako u političkom tako i u ekonomskom te društvenom smislu. Cilj diktature bio je uspostaviti političku i ekonomsku stabilnost. Uspostavljanje „političke stabilnosti“ značilo je objavu rata najozbiljnijim političkim neprijateljima: komunistima, peronistima, anarhistima i sindikalistima. Odmah je ukinut peronistički sindikat CGT, štrajkovi su postali ilegalni, što je dovelo do ubojstava i nestanaka mnogih aktivista koji su se zalagali za prava radnika. Williamson navodi podatak prema kojemu su sindikalni predstavnici ili sindikalni funkcionari činili 37% od ukupnog broja nestalih 1978. godine. Diktatura je organizirala više od 500 tajnih centara za pritvor. Represivne snage u tajnosti su odvodile ljude u centre za pritvor te ih potom mučili ili ubijali. Najednom – kako je autoru ovih redova pričala jedna drugarica iz Buenos Airesa – ljudi su počeli primjećivati kako im nema susjeda, prijatelja ili rođaka. Ipak, zbog opće atmosfere straha, većina se uopće nije usudila postaviti pitanje o zatočenima jer bi samo pitanje moglo dovesti do novog kruga uhićenja. Prvi društveni subjekt koji je postavio pitanje o nestalima bila je udruga žena poznata pod imenom Bake sa Majskog trga koje su od države tražili odgovore o nestalima: svojim sinovima i kćerima od kojih su mnoge bile trudne i koje su, na kraju, rađale u centrima za pritvor (često sa povezom koji im je prekrivao oči – kako ne bi mogle prepoznati babice ili doktore koji su ih porađali). To je rezultiralo ogromnom krađom beba koje su najčešće bile dodjeljivane obiteljima bliskim diktaturi. Film Zatočenica (Cautiva) iz 2005. odlično je obradio ovu temu i ujedno ga preporučujemo.

Elektrošokovi i potapanje bile su samo neke od metoda mučenja kojima su neprijatelji diktature bili podvrgnuti. Oni koji ne bi bili ubijeni mučenjem u centrima za pritvor, trpani su u vojne avione i potom bacani u more. „Čelična kirurgija“ koju je Pinochet primijenio protiv ljevičara u Čileu djelovala je manje brutalno od one argentinske. Za usporedbu, mrtvih i nestalih između 1973. i 1990. u Čileu je bilo oko 3 000. U Argentini taj broj za sedam godina diktature iznosi 30 000.

Diktaturi, međutim, nije išlo dobro. Nesposobna da da odgovore na političke, društvene i ekonomske izazove, vojna hunta kao odgovor ponudila je još nacionalizma. S tim u vezi, obnovila je sukob sa Čileom u vezi sa otocima u tjesnacu Beagle. Taj sukob zamalo je rezultirao ratom. No, iako tu nije bilo rata, bilo ga je na Folklandskom otočju. 1982. vojna hunta je naredila napad na otočje koje se nalazi(lo) pod britanskom upravom. Argentina je doživjela poraz, a hunta dodatnu krizu legitimacije. Ekonomija je bila još značajnije uzdrmana: peso je pao, vanjski dug rastao, a inflacija je prešla 200%. Ovdje valja napomenuti da je Videla, baš kao i Pinochet, angažirao Čikaške momke da mu uređuju ekonomiju. Direktnu podršku diktaturi pružio je Friedrich Hayek.

Na kraju, predsjednik Leopoldo Galtieri nesposoban da odgovori na društvene i političke probleme dao je ostavku, a njegovi nasljednici obećali su napraviti postupnu tranziciju ka ustavnoj demokraciji. To se zbilo 1982., a u decembru 1983. održani su izbori na kojima je pobijedio radikal Raúl Alfonsín. Nedugo pošto je Alfonsín izabran i pošto se argentinska demokracija počela konsolidirati, brojne udruge za ljudska prava i aktivisti počeli su izlaziti na ulice argentinskih gradova tražeći suđenja vojsci i odgovornima za mučenja, ubojstva i nestanke tijekom Procesa nacionalne reorganizacije. Suočen sa pritiskom milijuna ljudi koji su tražili pravdu, Alfonsín je osnovao Nacionalnu komisiju za nestanak osoba (CONADEP) koja je trebala procesuirati odgovorne i istražiti zločine koje je počinila diktatura. Ipak, komisija je jamčila da neće svi odgovorni biti procesuirani, već samo čelnici triju vojnih hunti te pripadnici gerilskih organizacija koje su se borile protiv hunte. Tako su u istu ravan stavljeni zločinci i oni koji su se izravno borili protiv državnog terorizma. Navedenu formulu o „dva jednako odgovorna demona“ sažeo je Ernesto Sabato – koji je predsjedavao komisijom – kazavši da je „Argentinu potresao teror koji je dolazio i sa ekstremne desnice i sa ekstremne ljevice“. Iako Sabato nije tema ovoga teksta, možda bi moglo biti zanimljivo istaći da se on nije pretjerano slomio u borbi protiv diktature dok je ona bila prisutna u Argentini. Štaviše, dok je Videla vodio rat „protiv subverzivaca“ i komandovao koga treba streljati ili baciti u more, u zimu 1976. Sabato je sa još trojicom argentinskih pisaca ručao s njime. Nakon ručka, Sabato o Videli je između ostalog kazao: „General Videla ostavio je na mene odličan dojam. Riječ je o kulturnom, skromnom i inteligentnom čovjeku. Dojmila me se predsjednikova otvorenost i skromnost.“ Da čitatelj ne bi pomislio kako je ovo bila nesmotrena i oprostiva pogreška, dodajemo da je Sabato u još nekoliko navrata eksplicitno podržao Proces nacionalne reorganizacije te se zamjerio onima koji su iz inozemstva javno kritizirali diktaturu, poput pisca Julia Cortázara. Makar Sabato nije podržavao samo diktaturu već svaku vlast, pa je stoga i stekao nadimak „vječni oficijalist“.

Ipak, Sabatovu komisiju nisu podržale kredibilne i dosljedne organizacije među kojima su bile i Bake sa Majskog trga te se stoga nisu ni pridružile CONADEP-u. One su tražile sveobuhvatno suđenje i kažnjavanje svih odgovornih.

Nedugo nakon što je inauguriran kao novi predsjednik Argentine, Alfonsín je odobrio suđenje huntama. Suđenje je počelo 22. aprila i završilo 9. decembra 1985. Članovi CONADEP-a i članovi tužiteljskog tima razgovarali su sa svjedocima širom Argentine, ali i svijeta. Rezultat istrage bila je zastrašujuća slika koja je nadmašila i najgore ocjene o brutalnosti diktature. Postalo je jasno da su se masovna kršenja ljudskih prava provodila sistemski i prema planu koji je donesen na najvišim razinama vojne vlasti. Tužitelje, suce i svjedoke nisu pokolebale prijetnje koje su dobivali od represivnih organa i svih subjekata umiješanih u zločine. Na kraju, procesuirani su osuđeni za zločine protiv čovječnosti. Jorge Videla i Eduardo Massera osuđeni su na doživotni zatvor. Orlando Agosti dobio je 4 godine i 6 mjeseci; Roberto Viola 17 godina zatvora, Armando Lambruschini 8 godina; Omar Rubens Graffigna, Arturo Lami Dozo, Leopoldo Galtieri i Jorge Anaya oslobođeni su optužbi. U narednoj godini bilo je nekih preinaka i ublažavanja kazni, te nešto novih suđenja.

Iako su se očekivala nova suđenja i odgovornost civilne, crkvene i niže vojne strukture, Alfonsín je odlučio da novih suđenja neće biti. Zakonom o završnoj točki uspostavljen je kraj suđenja za sve one koji nisu svjedočili šezdeset dana od proglašenja ovoga zakona. To nije vrijedilo jedino u slučaju otimanja novorođenčadi. Taj zakon doveo je do najvećih prosvjeda otkako je demokracija ponovno došla u Argentinu. Prosvjede su sazvale Bake i Majke sa Majskog trga, a mnoštvo pritužbi koje su došle na novi zakon dovele su do toga da se suđenje nastavi. No, ne zadugo. Desničarske formacije u vojsci znane kao „carapintadas“ (obojene face) – časnici i dočasnici koji nisu imali koristi od Zakona o završnoj točki – digle su ustanak tražeći nekažnjivost za svoje zločine. Iako su kontraprotesti protiv obojenih faca bili znatno veći, nova argentinska vlast odlučila se nagoditi sa dijelom vojske, pa je tako u maju 1987. donesen Zakon o zapovjednoj poslušnosti za vojnike ispod čina pukovnika, a koji su bili počinitelji kršenja ljudskih prava u skladu s naredbama koje su izdali njihovi nadređeni. Tim zakonom zatvoreno je na desetine slučajeva sa tužbama za zločine protiv čovječnosti, među kojima su bili i zločini Prvog armijskog korpusa i zločini koji su počinjeni u zatočeničkom centru ESMA. Bili su to zločini za koje se već počelo suditi.

1989. na mjesto predsjednika Argentine dolazi desni peronist Carlos Menem. Čovjek koji je uživao podršku ekonomskih, vojnih i političkih struktura koje su imale koristi od hunte. Menem je ubrzo zatim pomilovao većinu osuđenih, među kojima su bili i članovi hunti: Jorge Videla, Emilio Massera, Orlando Ramón Agosti, Roberto Viola i Armando Lambruschini. No, tu se stvar nije završila. Nakon što su na vlast 2003. došli lijevi peronisti predvođeni Néstorom Kirchnerom, počinitelji zločina su ponovo strpani u zatvor. Neki prije, a neki kasnije. Za vrijeme kirhnerizma, ukinuti su također Zakon o zapovjednoj poslušnosti kao i Zakon o završnoj točki, nakon čega se ponovno nastavilo suditi odgovornima za zločine protiv čovječnosti.

Napokon, uz sve nedostatke, strahove, propuste, i na kraju: nekažnjenost brojnih odgovornih za zločine protiv čovječnosti, Argentina je bila prva zemlja na svijetu koja je sudila vlastitoj vlasti za zločine. I to onima u samoj kupoli. To se, primjera radi, nije dogodilo tijekom tranzicija u drugim zemljama (prije svega susjednim Argentini): kao što su Čile, Urugvaj i Brazil, koje su također imale iskustvo diktatura u sličnom vremenskom razdoblju, ali nisu sudile svojim huntama (u Čileu su osuđeni tek poneki članovi represivnih snaga na nižim razinama). Španjolska nije sudila onima koji su zločine počinili za vrijeme frankističke diktature i koji su obimom bili znatno veći od onih u Argentini, a tek je nezamislivo da za (ratne) zločine u drugim državama svojim vlastima sude imperijalističke države kao što su SAD, Velika Britanija, Francuska i Rusija.

Vrijeme diktature tako je obilježeno i u popularnoj kulturi u Argentini. Na temu zločina i života u diktaturi te prvim godinama demokracije snimljeni su brojni filmovi i napisane mnoge knjige. Pored već spomenutog filma Cautiva, čitatelju preporučujemo filmove Službena priča (Historia oficial) iz 1985. koji je dobio Oskara za najbolji film na stranom jeziku, Garage Olimpo iz 1999., Kronika jednog bijega (Crónica de una fuga) iz 2006. i Tajno djetinjstvo (Infancia clandestina) iz 2011.

* * *

Prije dva mjeseca izašao je film Argentina, 1985 redatelja Santiaga Mitrea. Navedeni film tematizira suđenje vojnim huntama iz 1985. godine. Stoga smo napravili malo duži uvod kako bi čitatelju bio jasniji kontekst historijskog događaja kojim se film bavi. Ukoliko je prethodni dio teksta dovoljno zainteresirao čitatelja za temu, preporučujemo da prvo pogleda film a potom pročita prikaz koji se upravo nalazi pred njim. Film će biti argentinski kandidat za Oscara, a već je pokupio nagrade na međunarodnim filmskim festivalima u San Sebastianu i Veneciji. Također, već neko vrijeme Argentina, 1985 nalazi se na prvom mjestu po broju prodanih ulaznica u argentinskim kinima. U glavnoj ulozi, kao i u većini argentinskih filmova snimljenih u zadnjih dvadesetak godina, nalazi se Ricardo Darín koji tumači glavnog tužitelja Julia Strasseru. Odmah do Strassere je njegov pomoćnik Luis Moreno Ocampo kojega glumi Peter Lanzani.

Nakon što je u Argentini po izboru Raúla Alfonsína ponovno uspostavljena demokracija, počelo se pričati da bi čelnici vojnih hunti mogli biti procesuirani. Oni koji su preživjeli torture, porodice i prijatelji žrtava, politički militanti i aktivisti, te brojne udruge za ljudska prava predvođene Bakama sa Majskog trga tražili su da se huntama sudi. Napokon, nije li to i pitanje zdravog razuma? Nije li logično da oni koji su počinili zločine tih razmjera moraju odgovarati pred licem pravde? Ipak, glavni savezni tužitelj Julio Strassera sumnjao je da će dobiti posao da vodi proces protiv hunti. „Ta je li moguće da će se nove vlasti usuditi izvesti vojsku pred sud? Pa čak i ako hoće, izvest će ih pred vojni, a ne civilni sud.“ Početak filma otprilike tako sažima poziciju Strassere, očigledno uplašenog suca koji se nije pretjerano isticao kao branitelj ljudskih prava za vrijeme diktature. Ipak, na vlastito iznenađenje, Strassera postaje glavni tužitelj protiv hunti kojima će se suditi, ni manje ni više, nego pred civilnim sudom. I dalje nepovjerljivi Strassera razmišlja na tragu toga da je on samo pijun kojega su strukture političke moći gurnule da vodi unaprijed iscenirani proces u kojemu će on na kraju izgubiti. Traži li se zaista od njega da zločince strpa u zatvor?

Tako Strassera kada mu Alfonsínov čovjek dođe saopćiti da će biti tužitelj u slučaju hunti, on mu preplašeno kaže da nije spreman biti boludo – korisni idiot vlasti koja ni sama ne vjeruje da je moguće osuditi hunte. No, Strassera uz kolebanje na kraju ipak prihvaća ulogu heroja koja mu je predodređena i počinje ozbiljno shvaćati dužnost koja mu je dodijeljena, pa tako na sinovo pitanje hoće li strpati Videlu i Masseru u zatvor, odgovara da će pokušati. Za prikupljanje dokaza i iznošenje tužbe pred sudom Strassera ima samo dva mjeseca.

U tome mu pomaže mladi i neiskusni pravnik Luis Moreno Ocampo koji i sam dolazi iz obitelji sa vojničkom tradicijom. Ekipa koja pak njima dvojici pomaže na prvu ne ulijeva povjerenje. S obzirom da su stariji pravnici bili ubijeni, preplašeni ili i sami fachos (fašisti), tim za prikupljanje dokaza i sastavljanje tužbe činili su mladi, entuzijastični i neustrašivi pravnici i pravnice. Suprostavljajući se tako očigledno moćnijem neprijatelju koji kompletan tim stalno pritišće i prijeti, tim pobjeđuje i šalje odgovorne za genocid u zatvor. I zaista je bilo tako: sam Strassera, kao i njegovi pomoćnici bili su izloženi velikom pritisku i prijetnjama koje su bile vrlo ozbiljne. Vojska nije željela da njihova nedjela izađu na vidjelo i joj se sudi.

Veoma snažan dojam ostavile su scene svjedočenja Adriane Calvo koju je tumačila Laura Paredes. Adriana Calvo bila je prva osoba koja je svjedočila na suđenju huntama. Njeno svjedočenje potreslo je državu i otvorilo oči mnoštvu onih koji nisu htjeli slušati o užasima diktature. Adriana Calvo je oteta u februaru 1977. i tokom svjedočenja govorila je o tome kako je bila mučena u poodmakloj trudnoći i da je bila prisiljena roditi u patrolnom autu represivnih snaga sa lisicama na rukama i povezom na očima. Toga dana Calvo je sebi dala obećanje da neće niti jedan dan prestati tražiti pravdu ako ona i njeno dijete prežive. Tijekom suđenja 1985., lica svjedoka nisu snimana već su oni snimani s leđa iz sigurnosnih razloga. U filmu smo mogli vidjeti Adrianino lice sa svim emocijama koje je izražavala. Svjedočenja drugih svjedoka također su izuzetno snažna i pobuđuju gađenje i prezir prema počiniocima i arhitektima terora.

Zbog toga je ovaj film vrijedan i dobrodošao. Pogotovo u vremenu kada argentinska desnica postaje sve tvrđa i kada pojedine figure na njoj poput Javiera Mileia revindiciraju diktaturu i otvoreno poriču broj nestalih i ubijenih u njoj. Film je također važan jer i stranom gledatelju može na efektan način opisati jedan isječak tranzicijskog razdoblja ka demokraciji u Argentini i nagnati ga da više istražuje o temi genocida u Argentini koji su počinile hunte nad političkim neprijateljima u svojoj zemlji.

Glavni i najvažniji nedostatak filma jeste deideologizacija i depolitizacija procesa koji je bio par exellence politički i ideološki. To se najbolje vidjelo u načinu kako su prikazane završne riječi suca Strassere koji je kazao: „Sada kada je argentinski narod povratio vlast i kontrolu nad svojim institucijama, preuzimam odgovornost da u njegovo ime kažem da sadizam nije politička ideologija ili ratna strategija, već moralna izopačenost.“ Manjak ideološke utemeljenosti, kako su pojedini kritičari primijetili, mogao bi kod publike proizvesti dojam da film državni terorizam svodi na individualne ekscese umjesto da ga hrabrije prikaže kao ono što je on i jeste bio: sistemski plan istrebljenja političkog neprijatelja, organiziran upravo uz pomoć profesionalaca – protiv nekoliko generacija Argentinaca koji su ukazivali na mogućnost alternativnog modela upravljanja državom. Razumijemo da je Mitre bio ograničen onime što se stvarno zbilo, no neke stvari je bilo moguće prikazati iz drugačije perspektive.

Film, nažalost, ne pridaje veliku važnost političkom kontekstu, pa stoga ne čudi što je Bakama sa Majskog trga i njihovoj borbi dodijelio tek mali dio protagonizma. Da i ne govorimo o nedostatku protagonizma drugim organizacijama koje su imale vrlo jasan političko-ideološki uklon, a koje su bile od enormne važnosti za tužilaštvo. Isto tako, gledatelj je možda očekivao vidjeti i lik Alfonsína, ali on se direktno nije pojavljivao već je ostao misteriozna figura koja djeluje u pozadini.

Djeluje da je Mitre pokušao balansirati između nešto odvažnijih interpretacija tranzicije (koje se ponajprije vide u scenama konflikta – koje su mogle biti bolje) i one manje ili više službene, na temelju čega se stječe dojam da je najvažnija formula za argentinsku sadašnjost poštovati institucije. No, postoji li ipak nešto dublje od odnosa prema institucijama? To nam je film propustio sugerirati. Razumljivo je da film ne može govoriti o svemu i da je ekipa koja je radila na njemu možda bila produkcijski limitirana da ispriča priču onako kako bi željela. No, nije sve zabava i neke stvari su se mogle (i morale) drugačije ispričati ili na njima više inzistirati. Postoje filmovi koji već jesu ispričali klasične priče na drugačiji i kreativniji način.

Istina je također da je na kraju filma priča o nekažnjivosti koja je uslijedila par godina nakon suđenja i potraživanju pravde (koje još uvijek traje) korektno izrečena. U tom smislu, film afirmira borbu protiv nekažnjivosti i to je još jedan od segmenata koje ovaj film čine značajnim i korisnim.

Na kraju, bez obzira na sve nedostatke, film Argentina, 1985 ispričao je jedan izuzetno važan segment argentinske povijesti na zanimljiv način i takav ostaje kao važan dokument u prilog kolektivnom sjećanju na užase državnog terorizma koji je u Argentini trajao skoro sedam godina, ali i borbi za pravdu koja još uvijek traje. Njegov obrazovni značaj također se ne može zanemariti. Posebno kada su u pitanju strani gledatelji. Tome u prilog svjedoči činjenica da se u posljednjih mjesec-dva dana u svijetu povećao broj internetskih potraga koje se tiču perioda diktature u Argentini. Već to dovoljno preporučuje ovaj film za gledanje.

Autor: Darko Vujica/ Prometej.ba

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU