fbpx

Milkica M1

Bosna i Hercegovina ove godine „slavi“ značajan jubilej: 30 godina od početka rata. Rat je okončan 1995. Zvanično. A da li je zaista završen? I kako nazvati ovo stanje u kojem životarimo već decenijama?

piše: Milkica Milojević

Nerzuk Ćurak, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu: to je stanje – nerat. „Nerat“, objašnjava Ćurak, „nije mir, nego prisustvo rata kroz njegovo odsustvo“.

Dobro, bilo bi zaista nehumano, nečasno i netačno tvrditi da „odsustvo rata“ nije bitno za naše živote. Ljudi ne ginu u redu za hljeb. Nema raskomadanih dječijih tijela. Minska polja su označena, neka i očišćena.

Nema više ni izbjeglica, samo povratnici koji tavore na margini društva.

Ratni zločinci više nisu gospodari života i smrti. Mnogi od njih su procesuirani, neki su već odslužili zatvorske kazne, pa se vratili u zajednicu kao heroji.

Kako navodi novinarka BIRN-a Nejra Džaferagić, najmanje 109 osoba, osuđenih za ratne zločine pred Haškim tribunalom ili Sudom BiH, već su odslužili zatvorske kazne. Oni su danas slobodni građani, bave se biznisom, daju intervjue i kandiduju se na izborima.

A što se ne bi kandidovali! Politike koje su nas prije 30 godine odvele u rat i dan-danas suvereno vladaju Bosnom i Hercegovinom, njenim entitetima i kantonima.

Ratni pokliči su i dan-danas najbolje predizborne parole, koje garantuju pobjedu i nesmetanu podjelu izbornog ratnog plijena.

Nema više linija fronta ni barikada kao 1992. Od Sarajeva do Banjaluke danas se piči automobilima, bez zastajanja: kroz tunel „1. mart“, pa autoputem „9. januar“.

Prvi mart je, da podsjetimo, u polovini BiH državni praznik, a u drugoj polovini BiH „dan žalosti i uvod u krvavi rat.“

Deveti januar je, da podsjetimo, u polovini BiH praznik, a u drugoj polovini BiH neustavni praznik, koji označava „početak etničkog čišćenja i uvod u genocid“.

Ni dan-danas nisu pronađeni posmrtni ostaci svih žrtava, ali se žrtve uredno dijele na “naše” i “njihove”.

Svaka komemoracija u jednom dijelu BiH popraćena je rečenicom “a šta su oni nama radili” u drugom dijelu države.

Ni dan-danas nismo rastabirili šta nam se to prije 30 godina zaista dogodilo. Šta se dešavalo u proljeće 1992. godine u bosanskohercegovačkim gradovima, selima, naseljima, zajednicama, porodicama…

Jedan od značajnih pokušaja da se odgovori bar na neka od ovih pitanja bila je serija tekstova objavljena u reviji „Panorama“ u Bijeljini, 2002. godine, povodom deset godina od izbijanja rata u BiH.

Serijal „Kako je počeo rat u BiH“, objavljen prije ravno 20 godina, obuhvatio je 12 lokalnih zajednica. Novinari i novinarke su razgovarali sa savremenicima ratnih dešavanja iz različitih etničkih zajednica, dajući im priliku da ispričaju svoja sjećanja i svoju verziju dramatičnih dešavanja. Uz to, prezentovani su i ključni dijelovi iz tada dostupnih i aktuelnih haških optužnica, vezanih za ratna dešavanja u tim zajednicama.

 „Panorama“ je ugašena nekoliko godina kasnije, a tekstovi iz te serije nikad nisu objavljeni na internetu, pa su ostali nepoznati široj javnosti, pogotovo savremenoj publici. Sačuvani su samo u arhivu u Bijeljini.

Šteta što je tako. Jer, bilo bi zanimljivo pročitati šta su, prije 20 godina, govorili sudionici dramatičnih zbivanja iz 1992.

A još bi zanimljivije bilo čuti šta bi oni danas, nakon dvije decenije, rekli o istoj temi. Možda bi se odrekli nekih svojih riječi, a možda bi se, nekim čudom, sada jasnije sjetili svega.

Neki od sagovornika i sagovornica „Panorame“ iz tog doba više nisu među živima. Neki su zauvijek otišli iz BiH.

A neki su, s izvjesnim zakašnjenjem, dospjeli pred sud da odgovaraju za nedjela iz 1992. godine, iako su 2002. tvrdili da „nemaju ništa s tim“.

Takav je bio slučaj s Milanom Ninkovićem, ratnim predsjednikom SDS-a u Doboju i Borislavom Paravcem, predsjednikom kriznog štaba u ovom gradu. Obojica su govorila za „Panoramu“, tvrdeći da u Doboju nije bilo progona nesrpskog stanovništva. Možda poneki incident, ali to se, eto, dešava u ratu.

Protiv Ninkovića i Paravca, koji je da apsurd bude potpun, od 2003. do 2006. bio član Predsjedništva BiH, godine 2015. podignuta je optužnica za ratne zločine. Proces pred Sudom BiH još traje.

U Banjaluci 2002. skoro niko od značajnijih sudionika nije želio da govori o početku rata 1992. Mnogi su tvrdili da rata u Banjaluci nije bilo. Kao, zaobišlo ih. Kako koga.

“U Banjaluci nije bilo ratnih dejstava, ali ja sam se ovdje osjećao kao u koncentracionom logoru. Sada to prikazati drugačije, nema nikakvog smisla. To nije bilo dobro, ali je bilo tako. I to nije razlog da ne živimo zajedno, jer drugog izbora nemamo”, rekao je 2002. za “Panoramu” Dževad Osmančević, predratni uspješni direktor i poslijeratni političar.

Ispričao je kako je ratnih devedesetih, nakon što je smijenjen, pa otjeran s posla, bio „raspoređen“ u radnu obavezu: da čisti banjalučke ulice i korito rijeke Crkvene.

“Nisam bio jedini. Bilo je tu uglednih ljekara, recimo dr Sefić, oftalmolog, pa inženjer Maglajlija, bivši direktor “Incela” i još mnogi, pravnici, ekonomisti. Šalili smo se na svoj račun: govorili smo: Banjaluka ima najobrazovaniju čistačku službu na svijetu.  Takve ljude su slali da čiste ulice, beru voće, maltretirali ih. Sjećam se da je inženjer Maglajlija dobio batine, jer mu je ispala jabuka”, svjedočio je Osmančević, koji je napustio Banjaluku tek 1994. godine, kada je istjeran iz stana.

Uprkos svemu, poslije rata se vratio. Bio je poslanik u Narodnoj skupštini RS i predsjednik Vijeća naroda RS.

Bio je i odbornik u Skupštini grada Banjaluke. Danas je banjalučka skupština jednonacionalna: već odavno u njoj nema nijednog odbornika Hrvata ili Bošnjaka.

A Dževad Osmančević danas ne živi u Banjaluci, niti se bavi politikom.

Vrijedna ekipa “Panorame”, koja je 2002. tragala za istinom o početku rata u BiH, najteže je nalazila sagovornike u Prijedoru.

Očekivano.

Prijedor je grad s najviše osuđenih ratnih zločinaca. U Haškom tribunalu i Sudu BiH 26 prijedorskih Srba osuđeno je na ukupno 422 godine zatvora.

Prijedorski logori Trnopolje, Omarska i Keraterm bili su direktni povod za osnivanje Haškog tribunala. U Prijedoru je u ratu devedesetih ubijeno 3176 civila. Prvi stanovnik Ševeningena je bio Prijedorčanin Duško Tadić.

U maju 2002. teško je bilo naći Prijedorčanina ili Prijedorčanku koji bi, makar i anonimno, pričali šta su doživjeli ili vidjeli deset godina ranije.

“Prijedorski Srbi o prošlosti govore samo ako moraju. Povratnici Bošnjaci ne žele da ponovo preživljavaju jednom već preživljenu patnju. I jednima i drugima jezik je vezan strahom”, navodi “Panorama” prije 20 godina.

A kako danas živi Prijedor? Ima li tog straha koji vezuje jezik ili stida koji tjera na ćutnju?

Izgleda da nema. Živi se, kobajagi, normalno: svako na svojoj strani fronta. Niko nikog ne dira i niko nikog ne zarezuje.

Da je tako, najbolje svjedoče javni skupovi, upriličeni u Prijedoru ovih dana, tačno 30 godina nakon što je ovaj grad zavijen u crno i zauvijek obilježen masovnim zločinima.

Tako je 30. maja u Prijedoru, na srpskoj strani “fronta” obilježen “dan odbrane grada”. Organizatori su poručili da je “priča o bijelim trakama laž” i da je broj ubijenih u Prijedoru “preuveličan”. Ovoj “svečanosti” su prisustvovale i zvanične delegacije Grada Prijedora, komande Trećeg pješadijskog Republika Srpska puka Oružanih snaga BiH i MUP-a Republike Srpske.

Sutradan, 31. maja, u organizaciji Inicijative “Jer me se tiče”, u Prijedoru je obilježen Dan bijelih traka, u znak sjećanja na Prijedorčane, u ratu progonjene i pobijene, među kojima su i 102 djeteta.  Zvaničnih delegacija iz RS nije bilo: samo porodice žrtava, bivši logoraši i malobrojni aktivisti, koji ne pristaju na tridesetogodišnji rat bez pravde i poštovanja za žrtve.

Istog dana omladinska organizacija “Princip” je upriličila svoj “kontramiting”: javnu proslavu rođendana mađarskog premijera Viktora Orbana i beogradskog medijskog tajkuna Željka Mitrovića.

I jednima i drugima policija je dala po sat vremena za okupljanje na gradskom trgu. Šetnja u znak sjećanja na ubijene prijedorske civile i djecu je zabranjena.

Tridesetogodišnji rat – nerat se, dakle, nastavlja. Ne birajući sredstva!

dwp-balkan.org/Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU