fbpx

online foto markus spiske unsplash

Foto: Markus Spiske - Unsplash

Virtuelno izražavanje empatije, saučešća raslo je nekako zajedno sa prodorom društvenih mreža u naš život. Sve je počelo sa jednostavnim RiP na vijestima o smrti, kako poznatih tako i nepoznatih osoba kojima su nas svakodnevno obavještavali mnogobrojni portali. 

piše: Sandro Hergić

Digitalno vrijeme naravno zahtijeva i neko inkorporiranje religioznih izraza saučešća, tako da smo u sekciji komentara najednom mogli vidjeti na desetine, el Fatiha, muslimanske posmrtne molitve, želja da pokojnik počiva u miru, zavisno od denominacije kojoj pripadaju. Naravno, niko se tada zaista ne moli, nego se povinuje novouspostavljenim normama ponašanja. Tako su najednom Fejsbuk profili preminulih osoba postali interaktivne čitulje u kojima možemo da izražavamo našu tugu, saosjećanje i sa drugim komentatorima na profilu preminulog. Fejsbuk profili su već dugo ekstenzije našeg realnog života na osnovu toga šta dijelimo, lajkujemo i u kojima grupama bivamo. Algoritam naravno ostaje neumoljiv i ne haje za život ili smrt, tako da nas uvijek nanovo podsjeti na rođendane i godišnjice prijateljstva dajući profilu na društvenim mrežama vlastiti život.

Sve ovo pobrojano naravno stvara jednu novouspostavljenu posrednost, distancu prema smrti koju ranije nismo imali. Naša prisutnost je sada izlišna, sve se može uraditi dva puta, online i u fizičkom svijetu. Moj prvi susret sa ovim fenomenom se zbio nakon smrti bliskog rođaka, koji je rano okončao vlastiti život. Mjesecima nakon smrti na dan njegovog rođendana njegov FB profil je bio preplavljen čestitkama u kojima su mu ljudi željeli sve najljepše i da mu se sve želje ostvare. Tek nakon reakcija porodice čestitke su prestale, a profil je uklonjen. Rođak je bolovao od PTSPa i nije imao stotine pratilaca na Fejsbuku, već isključivo osobe koje je lično poznavao, tako da mi je izgledalo malo vjerovatno da nisu znali za njegovu smrt. Nisam bio siguran da li je u pitanju ljudska bešćutnost, nezainteresovanost ili naprosto nekakav automatizam koji je ovaj vid komunikacije donio. U ovom smislu ova virtuelna ljuštura, avatar postaje neka vrsta supstitucije zagrobnog života u koji se ne vjeruje tako snažno kao nekada. Tu pred našim očima, pojavno osoba i dalje postoji, njen život je tu aploadovan na društvenoj mreži i dalje nam ostaje neskriveno dostupan - lišen gotovo svakog dostojanstva.

Ovo je samo jedan od aspekata koji se tiču odnosa između virtuelnog i tugovanja, budući da je pandemija virusa kovid 19 potpuno normalizirala takav odnos spram smrti. Ljudi su počeli preko platforme Zoom da gledaju pogrebe bližnjih, opraštaju se sa njima dok leže na odjelima intenzivne njege boreći se za život. U određenim redovima Katoličke crkve se na vrhuncu pandemije raspravljalo o mogućnostima streaming ispovijestima, no inicijativa biva odbijena u najvišim instancama Crkve. Najava Marka Cukerberga da će Fejsbuk postepeno integrisati sve više svakodnevnih ljudskih aktivnosti u virtuelnu realnost, takozvani metaverzum, izazvala je brojne polemike. Oni entuzijastični su počeli da kupuju virtuelne placeve u ovom vrlom novom svijetu koji nam obećava tehnološki mogul. No, vratimo se na tugovanje. U gotovo svakoj kulturi izjavljivanje saučešča je grupni ritual sjećanja na pokojnika, i to je zajednička praksa gdje je naše prisustvo ključno i potrebno za žalovanje porodice preminulog.

Producenti južnokorejske serije pod nazivom „Meeting you“ su otišli korak dalje. Kreirali su avatare preminulih u virtuelnoj realnosti - VR naočale nudile su vizuelni doživljaj preminulog, a posebne rukavice osjećaj dodira. U jednoj epizodi vidimo majku Jang Ji Sung kako susreće svoju prerano preminulu kći Na Yeon koja je umrla od rijetke bolesti krvi u dobi od 7 godina. Ovaj susret je održan pomoću 3D modelinga, koji je za uzorak imao dijete slične fizionomije kao njena kći. Tim zadužen za učitavanje ostalih podataka bio je nevjerovatno detaljan i proces je trajao mjesecima da bi se prikupili svi bitni podaci (omiljena haljina, jela i slično, koja su doživljaj trebala učiniti realističnijim). Serija je stvorila mnogo kontraverze budući da je dobar dio javnosti čitav poduhvat vidio kao eksploataciju majčinskog bola u svrhe gledanosti. Drugi su pak kao argument imali reakciju majke koja je rekla da joj je bilo dosta lakše kada se oprostila sa preminulom kćeri na ovaj način. Struka (psiholozi i psihoterapeuti) nemaju jasan stav o odnosu između VR i procesa tugovanja budući da je riječ o novom fenomenu i nisu provedena odgovarajuća empirijska istraživanja, no VR je već ograničen u primjeni u tretiranju anksioznosti, PTSPa i depresije. Neumjereno korištenje VR tehnologije naravno može da potencijalno omete u procesu tugovanja i osobu zaglavi u paralelnoj realnosti, i tu je intervencija terapeuta nužna. Bitno je napomenuti da je memorijalizacija žalosti počela još sa širenjem upotrebe fotoaparata i to u vrlo sličnom kontekstu kakav je današnji. U Viktorijanskoj Britaniji preminule su fotografisali u pozama koje su im davale impresiju života - smrtnost je bila prilično visoka zbog epidemije zaraznih bolesti, pogotovo kod djece, i takve su fotografije često mnogim porodicama bile jedina uspomena na vlastitu djecu. Širenje spiritističkih ideja (prizivanja duhova) je praksu ovakve memorijalizacije umrlih samo dodatno učvrstilo. Kako su se sanitarni i medicinski uslovi poboljšavali, a smrtnost djece i odraslih opadala, ova praksa je lagano nestajala, no nikada potpuno (fotografisanje umrlih je bilo rašireno i na našim prostorima šezdesetih i sedamdesetih godina), tako da su ovakve pojave naprosto odraz tehnološkog razvoja čovječanstva.

Na zapadu je u povoju i industrija novih usluga koja ima za cilj zaštitu digitalne zaostavštine preminulih osoba, njihovih podataka kao i uspomena. Ono što predstavlja veliki problem jeste nedostatak zakonskih okvira koji regulišu ovu vrstu ostavine (FB profili, sadržaj gmaila i Dropboxa). Kako se naša intelektualna, ekonomska i ostala svojina sve više digitalizuje za očekivati je da ovo postane uobičajeno poput ostavinske rasprave. Skandal koji je izazvalo saznanje da je kompanija Cambridge Analytica koristila lične podatke korisnika kako bi putem reklama uticala na političke preferencije korisnika putem reklama (neuobičajen procenat ukradenih podataka je bio upravo sa neaktivnih profila preminulih osoba) je nagnao političke elite na zapadu da se trgnu i razmisle o nesagledivim posljedicama ako ovakve prakse prođu nekažnjeno. Jedna studija rađena na Oksfordu predviđa da ako nastavi rasti ovim tempom Fejsbuk će imati više mrtvih no živih korisnika do 2100 godine – pitanje ostaje da li je to zagrobni život kakav većina priželjkuje?

Autor: Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Industrija - 11.7%
Toplane i privatna ložišta - 15.8%
Institucije vlasti - 72.5%

Ukupno glasova: 120
Glasanje u ovoj anketi je završeno

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU