fbpx

milkica crveni karton

Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“

Tridesetak mladića i djevojaka među ruševinama propale socijalističke fabrike ćaskaju, pijuckaju, đuskaju i – boje se. Bilo bi ih, garant, mnogo više, ali se pročulo da je lokacija “otkrivena”. Na vratima sale rukom ispisana poruka, na ćirilici i latinici: “privatna zabava za članove udruženja”. Ne, oni nisu teroristi, ni odbjegli pitomci popravnog doma, ni članovi nasilničke bande, nego obični, pristojni mladi ljudi, na običnoj, uredno prijavljenoj žurci, na kojoj se poštuje zakon i epidemiološke mjere. A ipak se boje.

piše: Milkica Milojević

Tako je u Banjaluci obilježen Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije. Daleko od očiju, daleko od trga. Na tajnoj lokaciji na kraju grada, “među svojima”. Takoreći, u svoja četiri zida.

I nije tu bila samo žurka, bio je i zanimljivih, kreativnih filmova, izložbi, radionica, sa više od sto učesnika. Recimo, radionica šminkanja i kratki kurs ručne izrade notesa. Ali je i to organizovano u devastiranoj socijalističkoj fabrici, na kraju grada, "među svojima".

Pa zašto sve to nije moglo da se desi, recimo, u parku “Petar Kočić” ili na Trgu Krajine? Vrijeme je bilo lijepo, idealno za igru, što bi rekli sportski komentatori. Zašto se nismo mogli igrati zajedno?

E, pa ne može! Nije Banjaluka TAKAV grad. Zna se u Banjaluci red! Može se glavna ulica zatvoriti zarad (para)vojne parade, ili litije na čijem čelu stupaju vladajući političari i vladika pedofil. Mogu i navijači, trubači, partijski jugendi paradirati Gospodskom do mile volje. Ali ta, kako se zove, LGBT zajednica, jok!

Oni treba da znaju gdje im je mjesto. I znaju. Nije se jednom desilo da neko od njih popije batine samo zato što šeta ulicom sa dečkom ili djevojkom. Koji je istog pola. I da ih u policiji pitaju: a zašto ste se držali za ruke? Držanje za ruke je baš zajeban kriminal!

A zastava duginih boja? U Banjaluci? Malo morgen!

I šta tu nije jasno? Sve je lijepo rekao, onomad, mladi gradonačelnik Banjaluke, Draško Stanivuković, onaj što je najavio velike, radikalne promjene. U redu, promjene, ali moraju se znati granice!

-Dok sam ja gradonačelnik, gej parade u Banjaluci neće biti. To nije u duhu naroda kojem pripadam – izjavio je Stanivuković nekoliko dana nakon što je pobijedio na izborima. I tako stavio tačku na priču da će “osloboditi Trg Krajine” i da će “svi građani moći da protestuju na ulicama Banjaluke”. Ispostavilo se da, eto, nije mislio baš na sve građane.

Interesantno je da je tom prilikom rekao i da “svako ima pravo na sve vrste opredjeljenja”, ali i da je “jedna gej parada u Sarajevu dovoljna za čitavu zemlju.”

Dakle, što bi rekli u TV seriji iz doba SFRJ: “Volim i ja pozorište, ali ne u svojoj kući!” Neka se s tom LGBT zajednicom i tom Paradom ponosa nosi ono (tamo njihovo) Sarajevo!

Gej je, možda, okej, ali ne u mojoj kući!

I ne treba hejtati mladog gradonačelnika. On je, čovjek, rekao ono što većina misli. I što podržava. Da nije tako, ne bi pobijedio na izborima. Uostalom, niko se, u Banjaluci i Republici Srpskoj, nije ni počešao zbog njegove homofobne izjave. Osim možda ponekog “soroševca” i “stranog plaćenika”, ali oni se svakako ne računaju.

I, da budemo pošteni, Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije u cijeloj je BiH prošao tiho i nije ušao u legendu. Ako izuzmemo NVO aktiviste, te stare borce protiv vjetrenjača, 17. maja oglasila se jedino institucija Ombudsmana za ljudska prava BiH. Saopštenjem od 120 riječi. Vrlo odmjerenih riječi. U svoja “četiri zida”, na svojoj veb stranici. Ni tih 120 riječi niko, ili skoro niko, nije objavio u medijima.

Podsjetili su tako ombudsmeni da, od izrade Specijalnog izvještaja ove institucije o pravima LGBT osoba u BiH iz 2017. godine, “nisu učinjeni konkretni pomaci na osiguravanju stvarne ravnopravnosti ovih osoba”.

Nisu, rekoše, “preduzeti ni konkretni koraci ka uređenju zajednice života istospolnih osoba”, a ni “pojam interspolnosti nije definisan pozitivnim propisima “. Poručiše i da je “i dalje prisutan govor mržnje protiv LGBT osoba”. I čak pohvališe “ministarstva unutrašnjih poslova, koja su organizovala obuke na temu senzibilizacije rada policijskih službenika sa LGBT populacijom”.

Eto, to je to! Čiča miča, gotova je priča.

Čestiti i poštovani ombudsmani, kakvi pozitivni propisi, kakva senzibilizacija policije! Pa LGBT ljudi, naši sugrađani, ne smiju na ulici zagrliti ljubav svog života, ne smiju na žurku otići, ne smiju reći ko su i šta su, jer se boje da će ih neko prebiti! Te ljude, naše sugrađane, “pravovjerna” većina, ćutljiva i ona manje ćutljiva, tjera u geto, zatvara u četiri zida, maltretira po internetu, po kućama i školskim dvorištima!

Možda bi bilo bar malo drugačije, kada bi troje ombudsmana, na Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije, izašlo iz svojih kancelarija. I kada bi ulicama Banjaluke, grada u kojem je sjedište ove institucije, pronijeli zastavu duginih boja. I pozvali političare, iz pozicije i opozicije, da im se pridruže!

Da se desilo takvo čudeso, možda bi to bila vijest dana, tog 17. maja, kada se vascijela država bavila prepirkom članova Predsjedništva BiH na samitu “Brdo – Brioni” i udaranjem kamena temeljca za famoznu hidroelektranu “Buk Bijela”.

Ali, nije se desilo i sve se završilo saopštenjem po službenoj dužnosti.

A LGBT osobe u BiH su i dalje izložene nasilju, diskriminaciji i izolaciji, iako im zakoni, ko fol, garantuju ravnopravnost.

A većina čestitih građana BiH, pa čak i oni među njima, koji u anketama izjavljuju da se zalažu za prava svojih LGBT sugrađana, u sebi i dalje misle da su to bolesnici, grešnici, bezbožnici, rušioci “tradicionalnih porodičnih vrijednosti”. I da, ako već postoje, treba da znaju “gdje im je mjesto”.

Većina čestitih građana BiH nema pojma šta je ustvari taj Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije. I čemu to služi.

Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije, interfobije i transfobije, kako mu glasi zvanično ime, obilježava se 17. maja, jer je tog datuma, 1990. godine Svjetska zdravstvena organizacija skinula homoseksualnost sa liste mentalnih bolesti. Obilježava se širom svijeta, kao opomena ljudima da se okanu stigmatizacije i maltretiranja drugih ljudi, čija je jedina “krivica” što su drugačiji od većine.

Ove godine, ovaj datum je obilježen pod motom: „Ustrajmo, podržimo, zacijelimo - zajedno“.

Ali, za većinu građana BiH sve je to viša matematika. Ili podvala “trulog zapada”. Većina građana BiH i danas, u doba svemirskih letova i brzog interneta, najviše vjeruje vjerskim vođama, braniocima vitalnih nacionalnih interesa i ponekoj teoriji zavjere.

Tako im mekše za pod guzicu.

Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH

Autor: Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU