fbpx

itas e1593100712496

Sutra se obilježava 70. godišnjica uvođenja samoupravljanja u bivšoj Jugoslaviji. Samoupravljanje danas ne da ne predstavlja legitimnu opciju za organizaciju političko-ekonomskih odnosa, već je potpuno eliminirano i iz povijesnog proučavanja Jugoslavije koja se na njemu upravo zasnivala.

Prošlo je točno 70 godina od najvažnijeg događaja u povijesti naših naroda i narodnosti. Narodna skupština Federativne Narodne Republike Jugoslavije donijela je 27. juna 1950. godine “Osnovni zakon o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva”, poznatiji pod imenom Zakon o predaji tvornica na upravljanje radnicima.

Ovakvu vijest biste sutra možda čitali kada bi radnici u jugoslavenskim republikama i dalje upravljali svojim poduzećima. Dakako, stvari su se još prije tridesetak godina dramatično preokrenule pa danas baš nikoga nije briga za ovu obljetnicu. Ako nekome i padne na pamet osvrnuti se na nju ovih dana, vjerojatnije je da će se to dogoditi u okviru onih novinskih rubrika u kojima se obrađuju egzotične i ridikulozne (povijesne) zanimljivosti. Jer, budimo ozbiljni, tko je normalan uopće mogao doći na ideju da bi radnici u svojim poduzećima trebali imati pravo i o čemu odlučivati? Jedan od rijetkih hrvatskih primjera radničke participacije u poduzećima danas, onaj u poduzeću Itas – Prvomajska u Ivancu, opetovano je napadan zbog navodne nespojivosti racionalnog vođenja poduzeća i radničkog sudjelovanja u donošenju odluka. Nije baš uvijek bilo tako.

Povijest dominantnih interpretacija jugoslavenskog radničkog samoupravljanja doživjela je nebrojene transformacije u proteklim desetljećima, a za politologe, sociologe i ekonomiste diljem svijeta, jugoslavensko samoupravljanje nekoć je bilo iznimno atraktivna tema. Dapače, socijalistička Jugoslavija je dugo vremena bila priča o uspjehu, a tek su kriza 1980-ih i krvavi raspad zemlje uništili nade koje su mnogi socijalisti diljem svijeta polagali u jugoslavenski model. No čak su se i pozicije onih manje sklonih Jugoslaviji znatno razlikovale od kritika koje dominiraju u današnje vrijeme. Primjerice, nekada je prilično veliku popularnost imala teza prema kojoj je problem samoupravljanja u tome što daje preveliku moć radnicima, a što navodno sputava racionalno raspolaganje društvenim resursima. Tek kasnije, sukladno rastu popularnosti tzv. totalitarne paradigme, stvar je izokrenuta naopačke, pa se počinje tvrditi da nikakvog radničkog samoupravljanja tu nikada bilo nije. Vlast radnika u poduzećima počela se tretirati kao dimna zavjesa za prikrivanje “totalitarne” prirode jugoslavenske države.

Što je bilo samoupravljanje?

Ideja prema kojoj bi društvena moć trebala biti koncentrirana u rukama izravnih proizvođača u poduzećima i/ili građana u lokalnim zajednicama bila je centralni ideološki element jugoslavenskog socijalizma. Ona je istovremeno bila glavni izvor snage i vitalnosti sistema, ali i korijen brojnih problema koji će eskalirati pod pritiskom sve nepovoljnijih međunarodnih okolnosti.

Dakako, teško je dati rezime jugoslavenskog samoupravljanja u nekoliko rečenica s obzirom na to da je sustav kroz svoja četiri desetljeća postojanja prolazio kroz neprekidne preobrazbe. Utoliko ovdje možemo dati samo nekoliko načelnih opaski o tome kako se aplikacija ove ideje lokaliziranog odlučivanja manifestirala u praksi. Na mikrorazini nesumnjivo je bilo iznimno pozitivnih rezultata. Uza sva ograničenja, sustav je omogućio participaciju radnika u donošenju niza bitnih odluka, od odobravanja investicijskih planova do smjenjivanja direktora i uprava. Ako radnici i nisu upravljali firmama u pravom smislu riječi, mogućnost utjecanja na politiku firme svakako je dala doprinos snažnijem identificiranju radnika sa svojim poduzećima i većom zainteresiranošću za dobrobit firme. Ipak jaz koji je dijelio manualne od intelektualnih radnika, u kombinaciji s postupno sve jačim tržišnim pritiscima vodio je tome da se odlučivanje o fundamentalnim pitanjima ostavljalo stručnjacima, pa su formalna prava radnika debelo nadilazila njihov realni utjecaj.

Na makroekonomskoj razini, proturječja sustava bila su još izraženija. Ideologija samoupravljanja podrazumijevala je što širu autonomiju nižih instanci odlučivanja, bilo ekonomskih ili političkih. Idealno, o svemu bi se trebalo odlučivati na razini poduzeća i lokalne zajednice. U onoj mjeri u kojoj to nije moguće, opet se republička vlast – kao ona koja je “bliže” neposrednim proizvođačima – smatrala manjim zlom od federalne vlasti. Tako su se i vođe najvećeg pokreta hrvatskog nacionalizma u socijalističkoj Jugoslaviji, poznatog pod imenom “hrvatsko proljeće”, u borbi protiv “beogradskog centralizma” legitimirali upravo kao branitelji samoupravnih principa nasuprot onome što su prokazivali kao etatizam sovjetskog tipa.

Naravno, logika decentraliziranog odlučivanja dugoročno je prijetila koheziji sustava u cjelini te je cementirala i produbljivala ionako velike geografske nejednakosti. Nimalo iznenađujuće, najvatreniji branitelji samoupravnih principa (u krajnjoj instanci, ideje da novac treba ostati tamo gdje je zarađen) dolazili su upravo iz bogatijih, sjeverozapadnih republika. Za one siromašnije, “autonomija” je značila da se moraju sami nekako snaći s onim što imaju. Otud onda i beskrajni sukobi oko toga odakle će se financirati federalne investicije koje su trebale omogućavati uravnotežen razvoj zemlje u cjelini. Međurepubličke nesuglasice od samog početka bile su vezane uz različite poglede na poželjan model ekonomskog razvoja. Razvijenijima je odgovarala veća razina decentralizacije, dok je za južne dijelove zemlje to značilo daljnje zaostajanje. Nažalost taj je element priče o jugoslavenskim unutrašnjim sukobima u međuvremenu zasjenjen tobožnjim nepomirljivim etničkim ili “civilizacijskim” razlikama među jugoslavenskim narodima.

Fragmentirana ekonomija, fragmentirana sjećanja

A implikacije decentraliziranog samoupravnog modela po regionalne nejednakosti bile su doista dramatične. Slovenija početkom 1980-ih nije imala samo nekoliko puta veći BDP po stanovniku od Kosova, nego i punu zaposlenost, dok je čak polovica radne snage na Kosovu bila nezaposlena. Jasno, nejednakosti se nisu nužno poklapale s republičkim i/ili etničkim granicama. Zaokreti u ekonomskoj politici manje su bili posljedica prevlasti nečijih nacionalnih interesa, a više promjena u globalnoj potražnji za jugoslavenskom robom. Ali, te su promjene u rukama ciničnih manipulatora koji se uspinju po političkoj pozornici 1980-ih mogle biti mobilizirane u nacionalističkom ključu. Kompleksno ispreplitanje nacionalnih i ekonomskih sukoba osobito je interesantno proučavati u onim područjima koja će postati epicentar ratnih sukoba početkom 1990-ih.

Primjerice, etnički miješani teritoriji u unutrašnjosti Hrvatske u kojima će se najranije razbuktati oružani sukobi na početku 1990-ih, ekonomski su teško stradali u dvama velikim valovima ekonomske liberalizacije i reorijentacije izvoza prema zapadnim tržištima, onom sredinom 1960-ih te ponovno početkom 1980-ih. Ta područja zbog svoje ekonomske strukture nisu mogla dati doprinos rastu izvoza na zapad, pa su bila ekonomski zapostavljena i disproporcionalno pogođena krizom 1980-ih. U kakvoj je korelaciji ta ekonomska dinamika, kao i činjenica da je hrvatsko partijsko rukovodstvo bilo zagriženi zagovornik liberalnih ekonomskih reformi, s kasnijom političkom poviješću tih prostora, pitanje je koje u najmanju ruku vrijedi postaviti.

Uzevši u obzir spomenutu iznimnu decentraliziranost zemlje i posljedične nejednakosti, komparativna povijest socioekonomskog razvoja pojedinih regija (ne samo republika) u doba socijalizma morala bi biti polazna točka analize različitih političkih pozicioniranja stanovništva u presudnim momentima raspada zemlje. Nažalost, domaću historiografiju i srodne znanosti ova pitanja gotovo uopće ne zanimaju, pa ne iznenađuje da se regionalne razlike i dalje primarno objašnjavaju konceptima poput mentaliteta ili pripadnosti različitim “kulturno-civilizacijskim” krugovima.

Napišimo povijest samoupravljanja

Dakako, odnos prema socijalističkom nasljeđu nije primarno posljedica zakazivanja struke čija je zadaća interpretiranje prošlosti. Jasno je da je taj odnos prije svega političko pitanje, duboko uronjeno u aktualne političke sukobe. Utoliko ne treba imati nikakve iluzije po pitanju toga da bi se sve iskrivljene reprezentacije pa i otvorene falsifikacije socijalističke povijesti u koje dio javnosti vjeruje mogle riješiti tako što će dobri povjesničari odraditi dobar historiografski posao.

Ipak, to ne znači da je doprinos historiografije potpuno beznačajan. Ona u najmanju ruku može ponuditi “sirovinu” koja će se obrađivati u javnim polemikama. Dobar primjer predstavljaju ni manje ni više nego li hrvatski ekstremno desni povjesničari i “povjesničari” koji su najbesramnije negacionističke laži o logorima smrti iz Drugog svjetskog rata – davno delegitimirane u zapadnoj historiografiji – uspjeli učiniti dijelom mainstreama.

Ključ za podizanje razine diskusije o jugoslavenskom socijalizmu iz trenutnog mulja u kojem se sporimo oko broja dostupnih jogurta u to vrijeme, premještanje je fokusa na povijest radničkog samoupravljanja. Čim se malo zagrebe pod površinu povijesti samoupravljanja, stvari postaju iznimno komplicirane i potpuno neuklopljive u karikaturalni narativ o jugoslavenskom “totalitarizmu”. Nažalost, naša historiografija dosad nije imala baš nikakvog interesa za ovu priču, pa je utoliko i suodgovorna što su interpretacije jugoslavenskog socijalizma i dalje dominantno u ključu “totalitarne paradigme” ili ponekad, na marginama, u nekakvom obliku ritualne jugonostalgije.

Samoupravljanje je bilo centralni alat kojim su jugoslavenski komunisti pokušali riješiti probleme poput socioekonomske nerazvijenosti i imperijalne ovisnosti koji ove prostore progone od početka modernog doba do danas. Usprkos tome, ono još uvijek čeka da se napiše njegova povijest. Ta povijest je nesumnjivo obilježena ogromnim proturječjima – velikim uspjesima i teškim promašajima, brzom industrijalizacijom i rastom nejednakosti, ogromnim poboljšanjem uvjeta života i dramatično rastućom nezaposlenošću.

Dok ta povijest ne privuče ozbiljniju pozornost stručne javnosti koja bi nam trebala pružiti alate za njezino razumijevanje, samoupravljanje barem može funkcionirati kao simbol nečega što iz današnje vizure djeluje potpuno nezamislivo. Simbol vremena u kojemu su se ljudi barem usudili nadati da je moguće izgraditi bolji svijet. Dakako, prostora za diskusiju o tome koliko su u tome uspjeli ima napretek. Nasuprot tome, valja se zapitati o čemu će moći diskutirati povjesničari iz budućnosti kada za pedeset ili sto godina budu pisali o našem vremenu – hoće li ono biti išta više od crne rupe, dugačke pauze na trnovitom putu ka emancipaciji naših društava?

Autor: Krešimir Zovak - Bilten

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU